Published On: Mon, Jun 13th, 2016

Najveći masakr u povijesti SAD-a: Krvava noć u Orlandu i moralna propast onih koji nisu u stanju osuditi ovaj strašan zločin

Strašan masakr desio se noćas u noćnom klubu Pulse u Orlandu, na prostoru američke savezne države Florida. U ovom gradu od svega 270,000 stanovnika desio se pokolj koji će ga obilježiti na isti tragičan način kao što je i bombaški napad za vrijeme maratona obilježio Boston 2013. godine. No, sinoćnji masakr u Orlandu bio je daleko veći – prema zadnjim informacijama ubijeno je više od 50 osoba, a još toliko ih je ranjeno (za usporedbu, u Bostonu je 2013. ubijeno troje ljudi, a znatan broj ih je lakše ranjeno).

D. Marjanović l advance.hr

Ovaj tekst pisan je svega nekoliko sati nakon napada te je moguće da će se brojke i detalji napadi u međuvremenu promijeniti. No, sudeći prema činjenici da broj mrtvih raste iz sata u sat, teško se možemo nadati da će ove brojke padati, štoviše, vrlo je vjerojatno da će još i rasti jer među ranjenima ima i onih koji se trenutačno nalaze u teškom stanju.

Ovo je najveći pokolj ovakve vrste (ne računajući terorističke napade 11. rujna 2001.) u povijesti SAD-a. Napadi koji su trajno promijenili javni diskurs u SAD-u bili su i do dvostruko manji, po broju žrtava, od sinoćnjeg.

Ovo je nekoliko najvećih napada ove vrste (masovna pucnjava) u novijoj povijesti SAD-a:
– Pucnjava na politehničkom sveučilištu Virginia Tech u saveznoj državi Virginia 2007. godine. 23-godišnji student Seung-Hui Cho ubio je 32 ljudi.
– Masakr 2012. u osnovnoj školi Sandy Hook, američka savezna država Connecticut. Adam Lanza (20) ubio je 20-ero djece.
– 35-godišnji George Hennard zabio se 1991. svojim vozilom u jednu zalogajnicu u Teksasu, grad Killeen, te je otvorio vatru na prisutne ubivši pritom 23 ljudi.
– Prošle godine u prosincu bračni par Syed Rizwan Farook i Tashfeen Malik otvorili su vatru na svoje poslovne kolege u gradu San Bernardino (California) – ubili su 14 osoba.

Kao što i možemo vidjeti iz ove crne statistike, sinoćnji napad bio je daleko najveći. SAD ne pamti ovakvu tragediju i jasno je da će posljedice biti velike, kako društveno tako i politički.

Napad se desio u noćnom klubu “Pulse”, a riječ je poznatom gay noćnom klubu. Svaka smrt je tragična, no također je tragično i tužno da činjenica kako se radilo o klubu kojeg pohode homoseksualci može kod nekih ne samo znatno umanjiti magnitudu ovog zločina već da ga čak isti i pozdravljaju.

Dovoljno je prelistati najnovije komentare na popularnim društvenim mrežama kao što su Twitter i Facebook i ubrzo ćemo naići na brojne degutantne izjave koje nas još jednom podsjećaju da ljudska posrnuća, kao što je bio naci-fašizam, nisu nikakav bauk ili nekakvi “ideološki kratki spojevi” iz sada već daleke crno-bijele povijesti, već živuća prijetnja i za današnjicu i za sutrašnjicu.

Uvijek se iznova moramo vraćati na to originalno pitanje koje tako često ostavljamo po strani – iz kojih li se sve to pravaca u pojedincu do te mjere taloži gnjev da je on spreman klicati za nečiju nasilnu smrt samo zato jer ta osoba ima drugačije sklonosti i/ili svjetonazore od njega?

Smrt, ta ogavna zadnja stanica svih nas, je nešto čemu bi trebali prkositi za svog života, slaveći svaki trenutak koji imamo prije nego ista stigne po nas. Zamisliti smrt je mučno, taj povratak u stanje nepostojanja. Nakon nekoliko trenutaka ćemo instinktivno skrenuti svoje misli na nešto drugo, nekakvu “vedriju temu”, jer toliko je mučno promišljati o smrti, kako svojoj tako i naših bližnjih.

Koliko li je tek mučno zamisliti nasilnu smrt? Prekidanje života, oružjem, bombama… a stanje teškog ranjavanja? Probušeno tijelo, probijene organe, odbrojavanje sekundi do eventualnog skorog trajnog gašenja života?

Pomisao na to trebalo bi svaku normalnu osobu ispuniti jezom. Oni koji je ne osjećaju ili nisu promislili dobro ili više nisu normalne osobe. Oni koji pak pozdravljaju tuđu smrt, kao što neki groteskno pozdravljaju ovaj strašan masakr, pravi su primjeri ogromne količine inducirane mržnje i gnjeva. Može se uperiti prst u politiku, u religiju, u društvo, svakako i u ekonomiju (ekstremne frustracije ekonomski potlačenih), no vjerojatno se radi o kombinaciji svih faktora.

Pustiti se mržnji je lako, neki će čak reći i “prirodno” – no nije ljudski, ne u onom pravom smislu riječi – čovjek. Do onih koji su već zagazili u mržnju treba pokušati doći, treba ih pokušati na neki način otrijezniti da bar na trenutak vide do koje mjere se frustracije gomilaju u njima i na koji način su spremni ispoljavati ih.

Medijski izvori prenose kako je sinoćnji masakr počinio 29-godišnji američki državljanin, Omar Mir Seddique Mateen, dakle američki musliman. Uz one prve, čija ekstremna homofobija i mržnja dovodi do odobravanja ovog zločina (a i komentar poput “ne odobravam terorizam, ali neka ih” nije ništa drugo nego odobravanje), na scenu će stupiti i druga frakcija međunarodne mržnje – ona islamofobna.

Oni će pak reći kako je ovo dokaz da su svi muslimani “potencijalni teroristi”, što je pak ispoljavanje iste gore navedene mržnje samo iz drugog kuta. To su isti oni koji su, za vrijeme masakra u Norveškoj 2011., u prvim satima, odmah komentirali “ponovno muslimani ubijaju kršćansku djecu” – dakako, uskoro se ispostavilo da je 77-ero djece ubio norveški fašist Anders Behring Breivik.

Ekstremizam nema previše predznaka jer gonjen je, kao što smo ranije i naveli, brojnim faktorima koji se talože u pojedincu, od njega stvaraju masovnog ubojicu – bilo sinoć u Orlandu ili jučer u Bagdadu.

Je li ubojica od sinoć (koji je tijekom noći ubijen od strane policije) namjerno ciljao gay klub ili mu se samo lokacija učinila kao dobra potencijalna meta za masakr, za sada ne možemo znati jer podataka je još uvijek vrlo malo. No, ako se ispostavi da je namjerno biran gay klub, što je vrlo vjerojatno, diskurs koji će uslijediti mora se dogoditi, bez obzira na bilo čiju politiku – mora se desiti i ovako i onako jer ne možemo negirati reakcije tolikog broja ljudi koji, bez obzira na formalnosti, osobno jednostavno nisu u stanju osuditi jučerašnji pokolj.

Nije tajna da postoji u društvu, diljem Zapadnog svijeta, jedna velika frustracija zbog političke korektnosti. Bez sumnje, politička korektnost zaista često i nije pozitivna pojava jer ona na razne načine guši i onemogućava slobodu govora, a koristi se i u političke i propagandne svrhe. No, moramo biti u stanju vidjeti i drugu stranu ove priče, onu stranu gdje opozicija vodi u ludilo.

Danas imamo milijune i milijune Amerikanaca (ali ne samo njih) koji podupiru Donalda Trumpa ne samo kao političara već kao kakvog osloboditelja od mrske im političke korektnosti (jer on je gotovo nimalo ne uvažava). Sreću u toj situaciji je u tome što Trump, realno gledajući, nije na drugim poljima toliko radikalan (recimo u vanjskoj politici) tako da njegova eventualna pobjeda na izborima ne bi bila neka velika opasnost po svijet, štogod vodeći mediji (inače šampioni političke korektnosti) govorili o tome (jer njegova protukandidatkinja Hillary Clinton, idejna zagovornica agresije na Libiju 2011., zapravo ima znatno opasnije vanjskopolitičke stavove).

No, što da se radilo o nekakvom znatno radikalnijem, mračnijem i opasnijem tipu? Što da je Trump zapravo neki fašist koji je u stanju zavesti birače pričama kontra političke korektnosti? Valja razmisliti o tome jer u konačnici zapravo dozvoljavamo da naše osobne i kolektivne frustracije ugrožavaju sudbinu cijelog svijeta. Sutra će se i kod nas u Europi pojaviti (već ih ima na pregršt) pojedinci koji će na mala vrata, preko nagomilanih frustracija, uvoditi fašizam, a tada će biti kasno za sve.

Sinoćnji masakr u SAD-u, baš kao i svaki masakr koji se događa diljem svijeta – bilo da se radi o Parizu, Bruxellesu, Bagdadu, Damasku ili Port Morsebyu – masakr je to protiv svih nas, napad na ljudski kolektiv i pritom je apsolutno nebitno da li je pritom žrtva homoseksualac iz Orlanda ili musliman iz Bagdada, a oni koji ne razumiju takvu definiciju kolektiva uvijek će, na jedan suptilan način, biti suučesnici u ovakvim zločinima. Isti nemaju prava zgražati se nad američkim napadima dronovima u Jemenu, nad patnjom kurdskog stanovništva na jugoistoku Turske ili nad civilnim žrtvama u Donbasu, jer ne osuditi, ili čak na bilo koji drugi način relativizirati, zločin u Orlandu, zaista znači duboko moralno propasti.