I dok su se fratri u BIH dodvoravali sultanima, begovima i kadijama, gušeći narodne ustanke, tjerajući druge redovničke zajednice iz BIH, osnivajući svoje “redodržave” u stvarnosti turske institucije za islamizaciju stanovništva, brišući iz naše kulture sjećanja dokaze o stoljećima naše patnje u turskom kalifati, slavonski, lički i krbavski fratri za to vrijeme podizali su ustanke protiv Turaka i ginuli sa svojim narodom. Ne postoji niti jedan ustanak koji su u BIH poveli fratri. Postoje deseci ustanaka koje su van BIH podizali svećenici. Posebno Fratri. Fratri slobode. Ne fratri Bosne.
Oni su ti koji su bili uz svoj narod dok su “naši” bili uz tursku vojsku. Dok danas tvrde kako su uvijek bili uz narod. Nisu. Nisu čak niti u Širokom. Jer biti uz njemačkog okupatora i u njemačku kvislinšku vladu slati svojeg člana samostana Glavaš Radoslava, znači bit opet uz okupatora.
A prema rijetko sačuvanim dokumentima čak su i jahali skupa s janjičarima u svojim pljačkaškim pohodima na druge župe.
Osmanska vlast tako nikada u Lici, Krbavi i Slavoniji nije bila tako spokojna kao u BIH gdje je Osmanska okupacija imala snažne saveznike za smirivanje narodne pobune – izdajnički red fratara Bosne. Kasnije i Hercegovine.
Stoga je islamizacija u BIH bila najuspješnija od svih porobljenih zemalja Osmanskog carstva. I u BiH su se povlačili svi muslimani Balkana kada su u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj gori počele rekonkviste. Revolucije koje su najavile slom Turaka.
Bez služanjstva BH fratara nikada se islam toliko ne bi proširio i ojačao u BIH.
I doista islamske zemlje trebale bi razmisliti o tome da BH fratre proglase počasnim građanima u svojim zemljama, da im prirede neki svečani doček u džamiji Aja Sofija i nagrade najvećim nagradama koje se u Islamu daju.
Čak i u onim najkasnije osvojenim područjima koje je turski kalifat pripojio sebi, a koje su pod Turcima bile samo 150 godina Islam je potpuno iskorijenio kršćanstvo.
Uzmimo samo primjer Bihaća, Kladuše i tzv. Turske Hrvatske, današnje područje Unsko Sanskog kantona, koje SDA u šali zove Bosanska Krajina iako se radi o turskoj vojnoj krajini prema Zapadnim zemljama.
Tamo danas kršćana gotovo nema a crkva sv. Ante iz 12 stoljeća pretvorena je u džamiju. Razlog? Hrvati Bihaća, kraljevskog grada su se junački branili od upada Turaka, a prema džihadu vojska koja osvoji grad ima pravo rušiti bogomolje, da su se predali, kaže džihad, crkva ne bi bila dirana. Šteta što u Bihaću tada nije bilo BH fratara. Oni bi ih lijepo nagovorili da se ne brane i da se predaju. Diplomacija naša. Redodržavna. Redoizdajnička.
U toj crkvi bile su kosti hrvatskog plemstva. Nekad Srbi znaju pitati gdje su kosti vaših kraljeva? Eno ih u Sarajevu. Ako nisu u Istanbulu.
Koliko je bosanska i hercegovačka franjevačka provincija i danas bijedna najbolje pokazje podatak da se oni i danas hvale činjenicom da je bosanska franjevačka provincija najveća bila u doba najveće moći Sultana Sulejmana II. Sami tvrde ono što i mi tvrdimo. Njihova moća jačala je s moći turskih sulatana. Na stranu to što je u toj provinciji postotak katolika bio sve manji a postotak muslimana sve veći. Ne zanima njih to. Tek kartografija moći. Sultanove. Time i njihove.
Luka Ibrišimović (ili Imbrišimović (Požega ili Sibinj, oko 1626. – Požega, ožujak 1698.) franjevac, bio je protuturski borac i vođa ustanka u Slavoniji.
Školovao se u Velikoj, vjerojatno i u Rimu. Služio je kao gvardijan u Našicama i Velikoj. Godine 1675. postao je definitor franjevačke “srebrne države”.
Zagrebački biskup Martin Borković imenovao ga je 22. ožujka 1675.svojim vikarom u turskoj Slavoniji.
Godine 1683. na posljednjem pohodu na Hasburšku Monarhiju, veliki vezir Kara Mustafa je sa svojih 200.000 vojnika uspio doći do Beča kojeg je 2 mjeseca opsjedao.
Međutim 12. rujna poljski i njemački vojnici su stigli u pomoć, te su strahovito razbili tursku vojsku.
Velika pobjeda ohrabrila je ostale narode i njihove vladare, a na poticaj pape, Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Poljska sklopile su savez “Svete lige” s ciljem konačnog oslobođenja od Turaka.
I dok je carska vojska oslobađala Mađarsku, hrvatska banska vojska Hrvatsku, narod je digao oružani ustanak protiv neprijatelja. Tako je ustanak u Slavoniji pokrenuo franjevac Luka Ibrišimović koji je o situaciji na terenu pisao zagrebačkom biskupu Mikuliću, pa u pismu od 24. veljače godine 1688. piše:
“…Nalazimo se u krajnjoj životnoj opasnosti, jer, neprijatelj se okuplja u Gradiški u sve većem broju i svim silama radi na tome da odavde protjera carsku vojsku. Ako dođe, protjerat će je doista, jer ta vojska ne radi da sačuva ove krajeve nego da rastjera jadni kršćanski svijet, koji je toliko rastjeran da mu, ostane li ovdje, ne preostaje drugo, nemajući nikakvih sredstava za život, ili da se Turcima preda ili da skapa od gladi. Inače, to se nije trebalo dogoditi jer je hrane prikupljene od seljaka i zaplijenjene od Turaka ostalo obilno. Zbog nemarnosti vojnika čami u turskom ropstvu do 2.000 bijednih kršćana obaju spola…”
12. ožujka godine 1689. na brdu Sokolovcu kod Požege, fra Luka je s narodnom vojskom razbio Turke, te je tom prigodom dobio nadimak Sokol. Nadimak mu je zbog tih zasluga dao car Leopold.
Fra Luka i njegova narodna vojska odigrali su veliku ulogu u oslobođenju Slavonije. Slavonija je oslobođena godine 1691., a fra Luka je odmah organizirao naseljavanje opustošenih krajeva i gradnju crkvi.
Kao što je u Slavoniji fra Luka organizirao i dignuo narod na ustanak za konačno oslobođenje od Turaka, tako je godine 1689. uz pomoć svećenika Marka Mesića, banska i graničarska vojska oslobodila Liku i Krbavu.