Published On: Pon, ožu 8th, 2021

Najpoznatija otpadnica od islama: Ljudi na ljevici su zaljubljeni u fantaziju da je islam religija mira

Multikulturalizam je ništa drugo nego rasizam maskiran u poštenje i dobročinstvo. To je rasizam maskiran u empatiju i suosjećanje.

 

Za početak, brojke: prema Gallupovom istraživanju,

  • 100% britanskih muslimana čvrsto smatra da je homoseksualnost neprihvatljiv “životni odabir”.
  • 65%  posto muslimana u Europi smatra da šerijatski zakon nadilazi zakonske principe zemalja u koje su emigrirali.
  • 68% posto ih smatra da bi se oni koji se narugaju islamu i proroku trebali suočiti s kaznenim prijavama.
  • 68% palestinskih muslimana smatra da su bombaški napadi na civile opravdani u kontekstu obrane islama.
  • 62% posto muslimana smatra da sloboda govora ne bi trebala biti zaštićena zakonom.
  • 66% muslimana u Britaniji smatra da se holokaust nikada nije dogodio.
  • 37% muslimana  u UK  vjeruje da su Židovi “legitimna meta” terorističkih napada.

Ova istraživanja proveli su, uz Gallup, ugledne, nestranačke anketne i istraživačke kompanije poput Pew Research, ICM Poll, WZB Berlin Social Science Center, itd.

Unatoč katastrofalnoj statistici, islam u Europi nekako uspijeva biti percipiran kao kultura ili rasa, a ne kao religija i filozofija čije su pretpotopne dogme podložne preispitivanju.

  • U 11 muslimanskih zemalja homoseksualce se proganja i ubija,
  • u svima su žene građanke drugog reda, okrutno privezane uz nestalnu volju svojih očeva i muževa,
  • sloboda govora i pojedinca je beskompromisno ugušena na žrtveniku najprimitivnijih plemenskih praksi.

Kako na to odgovara famozna “tiha muslimanska većina”?

  • Ne postoji nikakav prepoznati otpor ekstremističkim elementima unutar vlastitih redova,
  • nema relevantnog međunarodnog ili nacionalnog mirovnog pokreta,
  • pacifističke prakse religije ovise o nasumičnim interpretacijama od džamije do džamije.

Piše: Đino Kolega/Jutarnji list

Ayaan Hirsi Ali je pod kontinuiranom zaštitom tjelohranitelja još od 2004. godine kada je zbog filma “Submission”, za koji je napisala scenarij, ubijen redatelj Theo Van Gogh.

Van Gogha je izbo i upucao muslimanski ekstremist Hofstadt Grupe dok je biciklirao na posao. Film “Submission”, odnosno “podčinjenost”, “pokorenje” (što je i jedan od doslovnih prijevoda riječi “islam”), kratka je drama koja je grafički kritizirala položaj žena u islamu.

Na silovanom i pretučenom tijelu muslimanke, preko modrica i podljeva na leđima, Van Gogh i Hirsi Ali “žigosali” su stihove iz Kurana.

Bilo je to sasvim dovoljno da se “uvreda” opere u krvi.

Hirsi Ali je danas, uz Salmana Rushdieja, zasigurno najpoznatiji islamski apostat, piše Jutarnji list koji ju je intervjuirao.

U Nizozemsku je stigla “92. godine, bježeći od dogovorenog braka, već 2000. diplomirala je političke znanosti na Sveučilištu u Leidenu, a tri godine kasnije, 2003. sjedila je u nizozemskom parlamentu.

Nominirana je za Nobelovu nagradu za mir, bila je Europska žena godine, a Time magazin ju je svojedobno uvrstio na prestižnu listu 100 najutjecajnijih osoba na svijetu.

Njeno se ime nalazi i na nekim manje poželjnim katalozima; primjerice, i danas je njeno ime podcrtano na al-Qa’idinoj listi za ubojstvo.

Dok razgovaramo, Ayaan Hirsi Ali sjedi na verandi svoje kuće, nosi zgodne sunčane naočale i uživa podno toplog kalifornijskog sunca.

U knjizi “Heretic: “Zašto islamu odmah treba reformacija” kažete da islam nije religija mira. Kažete da Islamu fali Voltaire. Možete li objasniti?

Postoje tri tipa muslimana i jedan tip islama. Taj jedan islam je nereformiran, nepromijenjen, ništa se u njemu nije mijenjalo stoljećima.

Šerijatski zakon je identičan u pustinjama Saudijske Arabije, Bornea i bilo gdje drugdje na svijetu, u 7. i 17. stoljeću – on je okamenjen, nepromjenjiv, unitaran.

Postoje i tri vrste muslimana. Prvi tip je onaj koji Muhameda vidi kao miroljubiva čovjeka. Oni se drže Muhamedova života u Meki, perioda u kojem zasniva religiju, propovijeda o miru, bratstvu, ne koristi se nasiljem, itd.

Poslije desetljeća u Meki, imate li ideju koliko je ljudi preobraćeno?

Oko 150. Nakon toga Muhamed odlazi u Medinu i osniva miliciju, a preobraćivanje postaje nasilno; odbaci stari bogove i predaj se jedinom bogu Alahu ili gubiš glavu.

Druga vrsta muslimana je ona koja se drži Muhamedovih godina u Medini, ja ih nazivam “Medina muslimanima”. Za njih je islam i vrst političke filozofije, alat kojim se osvaja moć.

Postoji i treća vrsta muslimana, a to je ona koja se zalaže za promjene, manjina koja religiju želi prilagoditi civilizacijskim zahtjevima.

Najčešće, njihove obitelji ne žele imati posla s njima – ako nisu već umrli u egzilu, bili su hladnokrvno ubijeni od svoje “braće”.

Ovakva se praksa nastavila do današnjih dana. Dakle, na tezu da je islam religija mira, danas, u 2021. godini – možete samo zakolutati očima.

U islamu postoji i dogma – islamska abrogacija – koja kaže da su Muhamedova učenja u Medini, dakle u periodu života koji provodi kao gospodar rata, u prednosti nad Muhamedovim pacifističkim učenjima u Meki. To jest, Alahova otkrivenja Muhamedu u kasnijoj fazi njegova života imaju prednost nad onima u ranijoj fazi?

Tako je. Kuran je vrlo dvoznačna knjiga i kasnija Alahova otkrivenja u Medini praktički funkcioniraju kao ratni tutorijal. Ovi dijelovi imaju skolastičku prednost nad periodom u Meki i time se vodi svaki priznat, u široj zajednici prihvaćen, islamski teolog. Ako ste džihadist, član Muslimanskog bratstva, i kažete da je islam religija mira – ja razumijem što hoćete reći. Hoćete reći da mir dolazi kada islam bude dominirao svijetom.

To je praktična primjena onoga što se u islamskoj praksi zove taqiya – a znači da je, kako bi se postigli ciljevi, opravdano lagati nevjernika. Dakle, ako si radikalni musliman i kažeš da je islam religija mira – ja shvaćam tvoje motive. Ako si, primjerice, Tony Blair i kažeš: “Islam je religija mira”, mislim se – wow…

Kako shvaćate razlike između kršćanstva i islama?

Kršćanstvo je evoluiralo i bilo je sposobno to učiniti. Isus Krist, u kontekstu historije religije, za razliku od Muhameda, nije osnivao Carstvo, on učenja pronalazi unutar postojećeg, Rimskog Carstva. “Caru carevo, a Bogu božje” je nevjerojatan princip koji otvara dinamiku buduće sekularizacije.

Isusova poruka se, dakako, može koristiti i kao politički alat, ona se može zloupotrebljavati, no kao kršćaninu, vrata ka zacjeljivanju društva, uvijek su otvorena – zahvaljujući filozofiji Novog zavjeta. Većina ljudi voli slobodu, većina ljudi želi mir i poruka kršćanstva se neizazvano može koristiti kako bi se taj plan ostvario. Ona teorijski stoji. U islamu tome naprosto nije slučaj.

Kažete – šokiraju vas oni koji znaju nešto o islamu, a tvrde da je riječ o pacifističkoj religiji. Spomenuli ste i Tonyja Blaira. Smatrate da ljevica danas pokazuje kritičnu dozu tolerancije prema netoleranciji u islamu?

– Da. Možda sam u krivu oko ovoga, ali mislim da je Bill Clinton taj koji je rekao: “Mi, liberali (misleći na ljevicu), mi smo zaljubljeni”. Smatram da su ljudi na ljevici zaljubljeni u ideju, u fantaziju da je islam religija mira. Da koncept poput moći, zapravo, nema nikakvo značenje. Naravno, govorim o dijelovima ljevice jer postoje njeni različiti okusi. Primjerice, kada sam živjela u Nizozemskoj, postojao je taj jedan ministar za razvoj koji se zvao Jan Pronk, isto laburist, njemu su svi bili dobri i dragi, to su tzv. šezdesetosmaši…

To je život u mjehuriću…

– To je život u mjehuriću, definitivno. To je ljevica koja čita iz istih knjiga, koja ima isto sveučilišno obrazovanje, to je, najčešće, srednja klasa ili bogatiji, njima je ugodno, tapšaju se po ramenima na različitim seminarima, itd. Njihovi se razgovori dotiču dugovječnosti, znanstvena literatura tiče se, najčešće, Alzheimera i demencije jer žele živjeti dugo, žele da svi žive dugo – to su, u načelu, dobri ljudi, ali žive u fantaziji.

Smatrate li onda da konzervativne političke partije profitiraju od zauzimanja čvrstog stava prema Islamu?

– Mislim da da. Prije 15 godina, kada sam živjela u Nizozemskoj, cinični političari bi znali reći – ako želimo dominirati u gradovima – moramo se držati tema koji će zaobilaziti problem islama. Kalkulacije su bile takve da se te glasove nije smjelo uznemiravati. Mislim da tome više nije tako, naročito u nekim zemljama, primjerice u Francuskoj.

Problem s muslimanima u Francuskoj jest taj da su toliko ukopani, toliko ih je mnogo, toliko su opasni, da je, politički govoreći, Front National Marine Le Pen – nadomak preuzimanja vlasti sljedeće godine. Prošli put su došli vrlo blizu. Smatram da se političke kalkulacije u smislu odnošenja prema islamu drastično mijenjaju. I to je dobra stvar.

Možemo uočiti različite pokrete kao reakciju na identitetske politike ljevice. Spomenuli ste rast potpore Marine Le Pen. U jednom smislu možemo govoriti i o Brexitu. Trumpu svakako. Što mislite kako će ta dinamika funkcionirati u posttrumpovskoj Americi? Smatrate li, recimo, da s Bidenovom administracijom “woke kultura” na ljevici ima novi vjetar u leđa?

– “Woke kultura” je vrlo brzo zauzela ključne pozicije u američkom mainstreamu i mnogi u njoj prepoznaju nešto vrlo zastrašujuće. Mnogi koji se plaše “woke kulture” dolaze upravo s umjerene ljevice. Razlog tome jest što je pokretačka sila pokreta smještena na krajnjoj, radikalnoj ljevici. Mirne duše mogu reći: ono što je radikalni islam bliskoistočnim zemljama, to je “woke kultura” SAD-u.

U Wall Street Journalu pišete ovako: “Islam i woke kultura imaju osebujne rituale. Islamisti viču ‘Allahu Akhbar’ i ‘Smrt Americi’, ovi drugi: ‘Black Lives Matter’ i ‘Ne mogu disati’ (referenca na smrt Georgea Floyda, op.a.). Islamisti padaju na koljena u Meki, ‘wokeisti’ padaju na koljeno tijekom intoniranja himne. I jedni i drugi spaljuju američku zastavu.” Možete li objasniti povezanost koju sugerirate?

– I jedan i drugi fenomen posjeduju karakteristike religije. Ne bilo kakve religije, nego konkretno radikalnog islama. Ako se ne slažeš s načelima “woke kulture”, postoje posljedice. Radikalni islamisti će te, pritom, skratiti za glavu, “woke kultura” otkazati – no ugroza života je prisutna i s jedne i s druge strane. Ako smatrate da ugroziti nečiji život nije uskratiti ga da obavlja posao i zarađuje za egzistenciju, onda je to nešto drugo.

I jedan i drugi fenomen ne uređuju tek razmišljanje i način razmišljanja, nego su posvećene i brisanju povijesti. Inicijativa je oduzeti povijest kakvu poznajemo i prilagoditi je narativu. Narativ je takav da je riječ o isporuci pravde, da se ta pravda mora zadovoljiti, ako je potrebno, i stanovitim kaznama. Primjerice, u islamu se to ogleda kroz demonizaciju nevjernika, Židova, izraelske države, itd., u “woke kulturi” kroz demonizaciju zapadnjačkih praksi i onih koji su ih ustanovili – bijelih heteroseksualnih muškaraca. Kada se objektivno promotre svi nagoni ovih pokreta – sličnosti su zapanjujuće.

Kako bi klasični liberalizam trebao komunicirati s tim agresivnim kolektivističkim politikama? Koja bi bila njegova privlačnost u smislu osvajanja ideološkog terena?

– Uloga klasičnog liberalizma uvijek će biti izložiti kolektivističke ideologije suncu, razotkriti ih u stvarnoj naravi. Jedna od stvari na kojoj klasični liberalizam upravo inzistira je obrazovanje, dakle, ne indoktrinacija nego – obrazovanje. Izlaganje pojedinca znanju i naslanjanje na njegov inherentni razum i sposobnost da, u svojoj slobodi, spozna i osvijesti ono što ga filozofski privlači. Kako bi se to postiglo, vi morate imati slobodu promišljanja i potpunu slobodu govora. Druge nema.

Ono što primjerice karakterizira kolektivističke ideologije, pa tako i islam, sveopća je agresija prema konceptu slobode govora. Što više slobodnog kritičkog promišljanja kolektivističkih politika, to više pokret gubi na snazi, a ljudi odlaze. Ma zamislite, tko bi rekao?

Kako se u islamistički odnos prema slobodama uklapa koncept multikulturalizma? Koji je vaš glavni argument protiv multikulturalizma? Da budem potpuno jasan, mogli bi govoriti i o duokulturalizmu – dakle, o neposrednoj društvenoj komunikaciji islama i Zapada?

– Multikulturalizam je ništa drugo nego rasizam maskiran u poštenje i dobročinstvo. To je rasizam maskiran u empatiju, pravdu i suosjećanje. Netko tko vjeruje u multikulturalizam, tko je pristaša ideje, će reći meni, koja sam iz Somalije, mi vrednujemo somalijsku kulturu jednako kao, primjerice, nizozemsku.

Mi poštujemo vaše tekovine jednako kao što poštujemo običaje nizozemske kulture. To je najobičniji rasizam. Što ako ti kažem da u mojoj kulturi odsijecaju genitalije djevojčicama? Zar te ta činjenica ne sablažnjava dovoljno da doneseš vrijednosni sud o jednoj kulturi?

Da, multikulturalizam tretira kulture kao izložbeni dio u etnografskom muzeju; kao nepropusne, okamenjene, izolirane u vremenu. Najtužnije je što je ovaj bizaran odnos prema kulturama akademske prirode i dolazi sa sveučilišta.

– Definitivno. Evo, spomenuli smo se klasičnog liberalizma. Ono što bi klasični liberalizam konačno morao razotkriti je logiku i stvarni rasistički sadržaj multikulturalizma. Ono što “woke kultura”, koja, među ostalim, gura ovaj narativ multikulturalizma, stvarno želi, jest moć. Nemojmo se pretvarati.

Pritom eksploatiraju ranjive, je li zbog boje njihove kože, je li zbog njihovog spola, roda, koriste ih kao alat kojim osvajaju povlaštene pozicije. Mislim, ako pogledaš organizacije poput Black Lives Matter – otiđite na njihov website – tim ljudima ne može biti manje stalo do života crnaca nego što jest.

Pokret je i financijski isplativ. Osnivačice Black Lives Mattera su zadužile milijunske ugovore, za film, knjigu, serije… Jedna je na milijunskom ugovoru u Warner Brosu, druga na Forbesovim listama, bez treće se Time magazin ni ne piše, itd.

– Naravno, to je nevjerojatno… No, opet, kažem, alati klasičnog liberalizma su tu da praktično razotkriju agendu koja stoji iza ovih pokreta!

U knjizi “The Caged Virgin: A Muslim Woman’s Cry for Reason” fokus stavljate na problematiku ženskih sloboda u islamu. Zašto je dogma djevičanstva važna kako bi se opravdala konstrukcija represije prema ženama u islamu?

– U ovom je kontekstu važno razumjeti razliku između nacionalne države i plemena. U velikom dijelu i današnjeg svijeta mnoge države osjećaju plemenske običaje i koncept klanovski uređenih zajednica. Dinamika moći u tim je zajednicama prilično prosta; onaj tko je izvan plemena – taj je neprijatelj. To je igra nulte sume. Želiš li imati moćno, jako pleme, u interesu je plemena imati što više sinova.

Ne želiš se naći u situaciji da je majka tvog sina potencijalno lojalna drugom plemenu. Iz svih očiglednih razloga. U plemenskim društvima to se uvjetovalo njenim djevičanstvom. Taj je prahistorijski, plemenski koncept i dalje u biti “modernih” muslimanskih društava. Nije li to stravično?

Zašto se suvremeni feminizam na Zapadu oklijeva suočiti s tom problematikom?

– Jer je većina feministica prigrlila jeftinu ideologiju multikulturalizma. Mnoge od njih su preplašene. Rečeno im je da ne bi smjele imati nikakve predrasude prema islamu i da ne bi smjele vrednovati ostale kulture. Princip je nevjerojatno banalan. Ako želiš iznijeti komentar koji se tiče položaja crnkinja u društvu – o tome možeš govoriti ako si crnkinja.

Probleme muslimanskih žena mogu adresirati samo druge muslimanke, itd. Zato kažem – to je istinski rasistički koncept koji se maskira u empatiju i suosjećanje. Tako da je većina feministica naprosto preplašena, a neke druge, primjerice poput Alice Schwarzer u Njemačkoj, koje se usude progovoriti o mizoginiji u islamu, o imigrantskom seksualnom nasilju, uredno su demonizirane…

Mislite da je muslimanska imigracija podigla stupanj seksualnog zlostavljanja i silovanja u Europi?

– Naravno, ne sva muslimanska imigracija. No, činjenica je da ti muškarci dolaze iz društava u kojem je ophođenje prema ženama na bitno primitivnijem nivou. Prema tome, kada dođu u Europu, njihove se prakse, njihovo ponašanje, njihov sentiment, neće revolucionarno promijeniti. Je li to zaista tako teško pohvatati? Zašto ne možemo, naprosto, otvoreno prihvatiti tu činjenicu i suočiti se s problemom čistih ruku?

Diskutirate da je zapadna kultura postala superiorna drugim kulturama otkrićem slobode. Što poručujete relativistima koji kažu da sloboda ovisi o kutu gledanja?

– Relativisti gube tlo pod nogama. Sve te teorije; kritička teorija, kritička teorija društvene pravde, to su alati i oruđa kojima se pokušava osvojiti moć kroz eksploataciju ranjivosti manjinskih društvenih skupina. No, realnost je bitno drugačija. A ona je u Europi takva da su ulice u državama koje su na sebe preuzele značajan teret imigracije, nesigurne i opasne, da su pojedini kvartovi u tim zemljama priče za sebe, da je narod ogorčen, itd.

Primjerice, imate situaciju gdje švedska vlast o sebi tepa da je “moralna supersila”. Što je to, ako ne šminka, patetični pokušaj da se drugačije predstavi nekompetencija i intelektualna lijenost ljudi koji nisu znali kako integrirati imigraciju koju su doveli u zemlju? Ta njihova nekompetencija i “moralna supersilnost” utjecala je na nevine žene, ljude, starije – i nisu ništa učinili po tom pitanju. Mislim da je zaista vrijeme da počnemo otvoreno pričati o tome. Sada. Dok se stvari u cijelosti ne otmu kontroli.