Published On: Pon, lip 21st, 2021

Na Kedžari će misu za Divu opet predvoditi neki fratar. Žulja li vas iti malo ta činjenica?

U agencijskoj vijesti stoji:

Proslava Divina dana bit će na Divinu grobu na Kedžari, 4. srpnja 2021. godine. Svečano misno slavlje u 11 sati predslavi biskup dr. Pero Sudar. Svetu misu uoči Divina dana, će na Kedžari 3. srpnja u 18 sati slaviti fra Andrija Jozić, gvardijan franjevačkog samostana u Šćitu.

Vjernici i hodočasnici Divinu grobu će od 8 sati imati prigodu za svetu ispovijed. Divin pozdrav govori Monika Džidžić.

Prilično je licemjerno, i čista je blasfemija nad životom i žrtvom Dive Grabovčeve,  s kojom suosjeća svaki kršćanin u BIH, da potomak fraturičkog reda, reda koji je svojski služio Osmanlijama u 4 stoljeća tiranije nad nama, reda koji je za njih gušio pubune potlačenih katolika, naroda nad kojim su sultani provodili genocid, kulturocid, elitocid i religiocid, fratrizanskog reda koji je Turcima dojavljivao u kojem selu se što sprema, tko su kolovođe pobune, ispričavao im se ako pobunu eventualno ne bi ugušili, reda koji je brisao stvaralačku narodnu kulturu, potom kulturu preostalog sjećanja najpotlačenijeg naroda u turskom kalifatu, da sada ti isti, fraturice i fratrizani u pauzama između dvije proslave bijedne Ahdname, lamentiraju nad rijetko sačuvanim simbolom hrvatske patnje.

Patnje ponosne  ramske žene koja si je radije oduzela život nego postala seksualnim turskim robljem.

Diva Grabovčeva sigurno nije bila jedina kršćanka koja si je odlučila ovako oduzeti život, kako bi izbjegla poniženje od strane tiranina. No oni upućeniji znaju da su čak i tu jedinu preživjelu tragičnu priču “određeni fratarski centri” pokušali ismijati, prikazati kao fikciju, promijeniti joj narativ. A kad su vidjeli da ne ide, da je istina o njoj pobijedila njihovu propagandu, priklonili su joj se. Sad mole nad njenim grobom. Sad se opet oni izdižu tu gdje je odlučila napustiti taj fra-dunjaluk i evo ih  sada su k’o fol uz nas. I uz Divu su! Malo do Dragana Vikića, malo trčkaranja oko Komšića pa ćemo na Divin grob ići puštati suze narodu. Kako je divan taj bosanski svijet fratarske manipulacije.

Diva Grabovčeva, naglašavamo, sigurno nije jedina kršćanka koja je ovako umrla tijekom turskog zuluma no njena smrt  je jedina koja je uspjela pobijediti strogi fratarski režim zaborava.  Pobijedila je njihovo cenzorstvo, kulturu “nesjećanja” kao zaloga kulturi trajne trpnje. Nadživjela je i njih i vrijeme u kojem se dogodila. Proširila se iz Rame u sve naše kuće. A potom je stigla i na glazbene, na kazališne, na operne daske. I zato je neizmjerno važna, kao upozorenje, kao kapljica u moru režimski izbrisanih suza. Kao trajna obveza da ona nikada ne smije posati samo grob, samo obljetnica, i samo jedna Diva. Generacije koje dolaze moraju studiozno prionuti izučavanju tog vremena, prolistati turske i austrijske arhive. Otkriti narodu pravu istinu o nama. To neka bude ostavština Dive Grabovčeve hrvatskom društvu u BIH. Onda njena smrt neće biti tek prigodni epitaf, jednogodišnji misni govor nad njenim grobom. Nego nešto daleko vrijednije.

Važnost Divinog života,  okolnosti njene smrti, pokušaji pobune nakon tog, te gušenja iste važni su koliko i svetost njenog humka. Društveni kontekst u kojem se događa samoubojstvo re ramske žene, daleko je širi od Rame. On  nadilazi plemenski obred na kojem vazda govore iste rečenice isti ljudi – fratri. Tim obrednim jednosezonskim prisjećanjem, priča o Divi Grabovčevoj, polako se ubija i blijedi, bez da se narodu dopusti da shvati širi kontekst same priče.

Važnost Dive Grabovčeve je u tom smislu prosvjetljujuća. Ona mora postati obveza istražiteljima, prosvjetiteljima u našem narodu da se odvaže na pisanje znanstvenih radova temeljenih na činjenica. Koji će konačno dati nam šansu da se suočimo s vlastitim nam zabludama. Ovako, ta priča će izblijediti s godinama. Kao  ciklusno ponavljajuće sjećanje na eto jednu tragičnu priču koja se slučajno dogodila u jednom “ne tako lošem kalifatu” koji je čak “dijelio povelje o ljudskim pravima” i “davao šansu svakome potlačenm i katoliku da postane veliki vezir”. Samo ako se pokori i prijeđe na religiju režima. U suprotnom nije imao čak niti prava sultanovog psa.

Njen život i sjećanje na njenu tragičnu smrt , sjećanje koje je preživjelo strogu i naširoko organiziranu fratarsku cenzuru, imperativ su svima nama da dublje sagledamo odnose i okolnosti tog vremena, iz njih izvučemo pouke i pokušamo shvatiti zašto nam je taj događaj jako važan i danas, te se upitamo, što je iz tih odnosa Fraturice-Turci ostalo u tom redu, kao zadana praksa djelovanja i danas, drevna vještina “preživljavanja” i parazitziranja nad nesrećom drugih koja se prenijela na njihov odnos sa svim kasnijim režimima?

Možda nam onda fenomeni poput Majdančića, Šarčevića, fratara udbaša, fratara suradnika nazi režima, fratara koji jašu s karadžićevom žandarmerijom budu jasniji.  Kao i ponašanja  ostalih fratara bošnjačkih ali i naših hercegovačkih fratara koji se i danas u svojoj bijednoj potrebi dodvoravanja režimu i dalje klanjaju Ahdnami, ili ovi otužni južniji takorekuć “naši” koji u svom neonacističkoj autoviktimizaciji nacističke doministre, Fra Radoslave Glavaše, otpuštene fratre koji su ušli u režim pokolja i smrti suprotno volji Stepinčevoj, nastoje proglasiti blaženima. Ubijenima na pravdi Boga. Koji “nisu ubijali srpsku i židovsku djecu i žene, na pravdi Boga”.

Kada shvatimo da Ahdnama nije bezuvjetna, i da ona davaše fratrima, i samo fratrima pravo na život, da je ona Ugovor o izdaji naroda,  te da ih izdiže iznad razine stoke, tj nas, ali ne bezuvjetno nego uz jasan uvjet odanosti turskom režimu, špijuniranju za taj režim, bit će nam onda jasnije zašto su cetinski, lički, slavonski i dalmatinski fratri dizali narodne ustanke protiv Osmanlija i svrgnuli tu vlast daleko prije nego mi. I zašto naši nisu.

Bit će nam onda jasnije zašto je samo u Bosni islamizacija uzela toliko maha. I bit će nam jasnija slika tog reda koji puna 4 stoljeća gleda kako mu se islamizira župa za župom, no on preplašen, prodan, sit i nagodan, taj red, to sve mirno promatra. Ono baš ekumenistički. Kasnije i komunistički.

Kad shvatimo da su lički fratri dizali ustanke protiv Turaka dok su naši u BIH dojavljivali Turcima, tko sprema ustanke, imat ćemo jasniju sliku o njima. I bolje pojašnjenje otkud nas toliko stoljeća pod tim režimom.

Svaki misleći  Hrvat u BIH treba se upitati sljedeće:

  • Kako to da o turskoj tiraniji znamo tako malo, kako to da imamo samo grob Divin i grob Jelin?
  • Gdje su naši deseterci? Poezija boli našeg naroda? Koja postoji i u katolika Hrvata u Mađarskoj, i u Srbiji, i u Slavoniji, i u Crnoj Gori, i svugdje samo ne kod nas? Tko ju je izbrisao? Tko ju je odbio zapisati? Zar u 400 godina osmanskog upravljanja nad nama kao nad životinjama, nije nastala narodna poezija muke i patnje? Tko je izbrisao sjećanje na to? I zašto tih slova nemamo ispred sebe?
  • Koliko je fratara ubijeno tijekom osmanskog kalifata? I kako to da su nas ubijali, djecu nam odvodili u ropstvo, žene nam silovali, ljetinu otimali, a da je njih mač redovno pošteđivao? (Izuzetna čast rijetkim, no vrlo rijetkim iznimkama)
  • Ako imamo podatak da su neki fratri tijekom Osmanske okupacije ubijali uz dopust kadija i pomoć janjičara druge svećenike i otimali im župe, a taj podatak imamo, zašto onda fratri govore da su “oduvijek bili uz svoj narod”? Ili je to moguće govoriti sve dok ti je narod neprosvijećen?
  • Ako imamo podatak da su kreševski franjevci pisali kadijama pisma da izvoli s juga carevine protjerati fratre “školovane u Mletaka” , koji propovijedaju na pobunu, koji ne poštuju kreševsku franjevačku redodržavu, što nam govori taj podatak osim da je njima održanje monopola nad katoličanstvom,  kao fraturičke redodržave unutar bosanskog vilajeta, bio ispred svakog drugog cilja? I da im je između evangelizacije ili monopola, važnije bilo ovo drugo.
  • Ako znamo da je  je Bartul Kašić, otac hrvatskog književnog jezika, prosvijećeni Isusovac, nakon obilaska Bosne po zahtjevu Pape, u povratnom izvještaju napisao Papi “Ne šalji tamo Isusovaca ni drugih svećenika, fratri se toliko dobro gledaju s Turcima, da su spremni svakog takvog, ako bi ga poslao, turskom gospodstvu, u roblje prodati” što nam to govori? Možete li sami donijeti zaključak?
  • Ako dakle znamo da je fratrizanski red, bio jedan od najvažnijih instrumenata za očuvanje osmanskog izrabljivanja naših pramajki i praočeva, i da je njihov režim nepobune, patnje i trpnje, pri čemu mi trpimo dok oni prosperiraju, bio preduvjet tako široke islamizacije,  nije li minimum poštivanja prema Divi Grabovčevoj maknuti pripadnika tog reda s njenog groba? Odnosno nije li od njih onda pristojno da sami kažu: “Gospođice Grabovac, mi nismo dostojni stati pred grob tvoj?” No bez obzira na to zapitajmo se  – Poštujemo li mi Divu ako ju oni ne poštuju? I koliko ju poštujemo ako će nam oni određivati konture sjećanja na nju?Oni koji su činili sve da se to sjećanje uopće ne dogodi?
  • Kako to mi gajimo sjećanje na Divu Grabovčevu, kada suradnike Osmanlija, zbog kojih je otišla u smrt, uzdižemo na nivo vrijednosti da govore o njenoj svetosti, premda znamo da je taj red, pomagao režim koji ju je ubio? Dovedimo onda i istanbulske mujezine i imame iz Izmira, dovedimo i derviše neka zaplešu koju, tas oni bi bili manje licemjerni tu, a njihova gesta bi se shvatila kao isprika. Neka i oni prozbore i proplešu koju na njenom grobu, kad nam Divin život i simbolika oko njega, ne znače više od pukog slikanja, paradne godišnjice i mise koju će, baš niti malo kritički, bez iti jedne riječi samokritike o vlastitom redu, sekti koja i danas slavi Ahdnamu, održati uvijek i zavazda fratar.

Da gaje iti malo ljubavi prema ovom narodu, da nas kao i onovremeni Turci, ne doživljavaju kao raju, stoku čeljad i sluge, sami bi se udaljili s tog svetog mjesta. No budući da  nas tretiraju kao nemisleća plemena, (pleme ramsko, pleme livanjsko, pleme duvanjsko,)  posve im je dopušteno, dočekati Komšića na mjestu gdje su njegovi džihadisti ubili dvojicu franjevaca, i tamo mu se pokloniti, posve im je dopušteno ugostiti  Komšića nad grobom posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, kojeg je također ubio džihad, i tamo mu se opet pokloniti, posve im je dopušteno svjedočiti u korist Dragana Vikića, i nakon tog izići opet pred narod. A kako vidimo narod, taj bezglavi ili kako oni vole reći “pitomi hrvatski narod”,(pitoma je stoka!) ne vidi ništa sporno u tome da fratar drži misu nad grobom Dive Grabovčeve.

Povijesna blasfemija

Ne treba se čuditi ako sutra, neka prosvjećena hrvatska manjina, neki odvažni ramski studenti etnologije i povijesti, ukradu taj grob, odnesu ga na neko skriveno mjesto, gdje fratri više neće moći vršiti blasfemiju nad njim.

Sve ovo što je napisano opet, pada u vodu, ako se Fra Andrija Jozić javno pokaje i  ogradi od djelovanja svojih prethodnika pa i u gušenju opće narodne pobune nakon smrti Dive Grabovčeve.

Ako to  učini, ovaj tekst više ne smatrajte validinim. Ali on to naravno neće učiniti.

Zašto?

Zato što su i bosanska i hercegovska franjevačka provincija, Ahdnamu, koju potpisuje njihov predak, notorni izdajnik katolika, izdajnik krune Bosanske,  Fra Anđeo Zvizdović, uzdigli na nivo vrijednosti.

Zvizdoviću su potom, kao novoj vrijednosti podigli spommenik. Spomeniku se jako poveselila SDA, mnogi džemati bosne,  te udruge turskobosanskog prijateljstva. Radi se o fratru koji je suprotno volji kraljice Katarine potpisao prelazak našeg naroda u 400 godina ropstva uz uvjet da se fratrima zajamči pravo na dostojanstvo, rad i život. I samo fratrima. Odbio je naredbu nositeljice papinske krune, Katarininu, koja je na Kupresu okupljala vojsku i pozivala na ustanak. Bila mu je nadređena i svjetovno  i u crkevno-hijerarhijskom smislu. No odbio ju je. Oni koji to slave , a to su i bosanska i hercegovska franjevačka provincija jasno staju protiv našeg naroda. Jer njima je simbolika naše muke čast i ponos. Njima je Zvizdović brat, nama je sluga terorista nad nama.

I pri tome kriju da je Ahdnama potpis na naše porobljavnaje. Jer se pravo na dostojanstvo ne jamči niti jednom drugom katoličkom redu, niti jednom drugom katoliku. Svi ostali katolički redovi uskoro će nakon tog potpisa biti istrebljeni. A potom i katolici dovedeni na rub potpunog istrebljenja. Slaviti taj čin može samo red taštih. Red koji se ne vodi Darom Razuma Duha Svetoga nego samo vlastitim egom.

Ne postoji ogavniji, ljigaviji i sotonskiji fratarski potpis u BIH na neki dokument od Ahdname.

Doduše potpise tijekom inkvizicije i paljenja na lomači naših pramajki i pradjedova  ne poznajemo, pa ne možemo uspoređivati. A oni ih možda negdje ljubomorno čuvaju i također su ponosni na njih.

Isprika Fratara?  “Hajte molim vas..”

Fra Andrija Jozić se sigurno neće ispričati za ulogu svog reda i u tragici Dive Grabovčeve niti za jedan drugi fratarski čin, u jačanju režima turskog kalifata koji je cijele katoličke župe iskorijenio i preveo na islam.I to nigdje tako uspješno kao u Bosni.

Ako povijesne činjenice naime, nešto dokazuju loše o ulozi BH fratara, utoliko gore po povijest. A i po činjenice. Šta je povijest naspram njihovog političkog oltarogovorništva?

U tom slučaju povijest treba biti izmijenjena po fratarskoj volji. Baš kako su izmjenili onu činjeničnu drevnu poslovicu  naših pradjedova, “Kud Turčin ćordom (mačem) tu fratar s torbom”, koja je preživjela vrijeme i koja im jasno presuđuje baš kao i Diva:

 Naime poslovica Kud Turčin ćordom (mačem) tu fratar s torbom, koja ismijava njihovu pohlepu i pljačku naših predaka čak i  doba najgore turske tiranije s oltara je PR-ovski, gotovo zločonački, izmijenjena na način da danas ljude uvjeravaju, kako su eto oni išli s torbama, valjda s medicinskom opremom i hranom, obilaziti popljačkani narod, i liječiti mu rane nakon Turaka. Te da kroz tu poslovicu njih naši pradjedovi eto hvališe. I da je ta posljedica dokaz njihove milorsdnosti i činjenice da su “vazda bili uz narod”. Ne smiju priznati da su im se naši pradjedovi tom izrekom jednostavno rugali. Turčina nisi smio provocirati, jedini što je narodu ostalo bio je zdrav cinizam. Ismijavanje turskog pomoćnog reda. Fratara.

A i zašto bi oni ikada priznali iti jednu svoju grešku, makar jednu svoju obmanu, zašto bi se ikada ogradili od grešnika među sobom?

Kad si u habetu, kad je iza tebe svetohranište, iznad tebe križ, kad si obgrljen moćnim simbolima tuđe muke, NajNevinijeg koji je hodao ovom zemljom, onda je moć manipulacije koju imaš u svojim rukama, moć uvjeravanja ljudi koji stoje ispred tebe neograničen.  I samo ti određuješ što ćeš s tom moći. Hoćeš li njome braniti laž ili ćeš ostati u Kristu.

Diva je umrla u Kristu. Ovi koji joj danas govore nad grobom, pomagali su one koji su nas ubijali zbog Krista. Pomagali su one zbog kojih je ona otišla u smrt.

I to fratri nikada neće priznati.

No to je naprosto podatak koji iz respekta prema Divi Grabovčevoj moramo napisati. Netko mora. Neka se zna da smo to napisali mi.

U izboru da strahujemo od njihove osvete ili častimo imperativ njene smrti biramo nju.

Ona nam je ipak draža. Ona smo mi. Ona je bliža Kristu od svih fraturica.

U njoj je sve ono što mi jesmo. U njima je sve ono što nismo i što nikad više ne želimo biti.

Kukavičkuk, izdaja, manipulativnost, farizjestvo, neprosvijećenost.

Nju volimo. Njih ne.

Pomolimo se stoga da mlađe generacije franjevaca koje dolaze, promijene ovaj red, da ne postanu dio škole starih, nego da u franjevačke provincije donesu onaj duh, koji su im prethodnici, turskom vojskom tjerali daleko od nas. Duh “fratara od Mletaka”. Duh prosvjetiteljstva. I da otvore prostor BIH novim katoličkim redovima. Onima kojima su prijetili da će ih poslati u tursko ropstvo, ako samo dođu u BIH. Isusovcima.

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>