Published On: Mon, Oct 26th, 2020

NA DANAŠNJI DAN ROĐEN JE CRNJANSKI: “Da poneseš od mene samo tugu i svilu belu”

Crnjanski je nakon Prvog svjetskog rata diplomirao u Beogradu. Radio kao gimnazijski profesor i novinar u glavnom gradu Jugoslavije, a od 1935. bio diplomatski službenik u Lisabonu, Rimu i Londonu, gdje je nakon 1945. ostao u egzilu do 1965.

Miloš Crnjanski jedan je od najpoznatijih srpskih književnika, ali i općenito jedan od najvećih u regiji bivše države. Glasi kao vodeći pjesnik ekspresionističkog krila srpskog modernizma.

Rođen je u mađarskom mjestu Csongrád na današnji dan, 26. listopada 1893. godine.

Otac mu se zvao Toma i bio je niži činovnik koji je zastupao srpsku manjinsku politiku, te zbog toga bio prognan iz Banata u Čorngrad, mjesto gdje je Miloš Crnjanski rođen. Majka mu se zvala Marija Vujić, porijeklom iz Pančeva.

Temeljnu naobrazbu stekao je Crnjanski u Temišvaru, osnovnu školu u srpskoj vjeroispovijednoj školi, a gimnaziju kod katoličkih fratara pijarista.

Školovanje je nastavio u Rijeci, studij filozofije i povijesti umjetnosti započeo u Beču; 1914. mobiliziran u austrougarsku vojsku. Poslan je na u Galiciju, kako bi se borio protiv Rusa. Na samom početku ratnih zbivanja Crnjanski je ranjen.

Trag

Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.

Da poneseš od mene samo

tugu i svilu belu
i miris blag…
puteva zasutih lišćem svelim

sa jablanova…

Crnjanski je nakon Prvog svjetskog rata diplomirao u Beogradu. Radio kao gimnazijski profesor i novinar u glavnom gradu Jugoslavije, a od 1935. bio diplomatski službenik u Lisabonu, Rimu i Londonu, gdje je nakon 1945. ostao u egzilu do 1965., kada se vratio u Beograd i nanovo uključio u javni život.

Nemirna duha, 1920-ih bio blizak političkoj i književnoj ljevici, u tridesetima se priklonio desnici i uređivao ekstremne Ideje. Prepoznavši njegov talent i objavljujući mu 1917–18. pjesme u Savremeniku, u književnost ga je uveo hrvatski prevoditelj i književnik Julije Benešić.

U Zagrebu je Crnjanski pripadao skupini oko Književnoga juga, a 1919. u Beogradu postao urednik modernističkoga časopisa Dan, potom pak vodeći duh avangardističkoga pokreta (manifest Objašnjenja Sumatre, 1920).

Nastala na ekspresionističkom tragu, Lirika Itake (1919) pjesnička je zbirka strasnih i sanjarskih motiva, istodobno pobuna i protiv artizma i protiv kaosa.

Sumatra

Sad smo bezbrižni, laki i nežni.
Pomislimo: kako su tihi, snežni
vrhovi Urala.

Rastuži li nas kakav bledi lik,
što ga izgubismo jedno veče,
znamo da, negde, neki potok
mesto njega rumeno teče!

Po jedna ljubav, jutro, u tuđini,
dušu nam uvija, sve tešnje,
beskrajnim mirom plavih mora,
iz kojih crvene zrna korala,
kao, iz zavičaja, trešnje.

Probudimo se noću i smešimo, drago,
na Mesec sa zapetim lukom.
I milujemo daleka brda
i ledene gore, blago, rukom.

Miloš Crnjanski, pisac čiju je poetiku teško dostići - Foto: Katera / Miloš Crnjanski, pisac čiju je poetiku teško dostići

Disperzivna kompozicija i melankolična osjećajnost podloga su Dnevnika o Čarnojeviću (1921), prvoga poetskoga romana u srpskoj književnosti, predteksta središnje autorske sinteze Crnjanskoga u Seobama (1929–62).

Pisac snažnoga zamaha, svestranih interesa i žanrovski raznovrsnoga opusa, Crnjanski je pjesnik, romansijer, dramatičar, putopisac, esejist, memoarist i publicist te prevoditelj i antologičar (Antologija kineske lirike, 1923; Pesme starog Japana, 1929).

Jedinstveno u svojoj idejnoj i stilskoj osnovi, njegovo je opsežno djelo određeno dvjema, vremenski znatno odvojenim fazama, s razmjerno dugim prekidom što se podudara s egzilom: prvom fazom do sredine tridesetih i drugom od sredine pedesetih godina.

Subjektivno i socijalno došlo je u oba ta razdoblja do izražaja u zapisima, najprije u obliku žanrovski uzornih putopisa (Pisma iz Pariza, 1921; Ljubav u Toskani, 1930; Knjiga o Njemačkoj, 1931), poslije u mozaičnom djelu otvorene strukture Kod Hiperborejaca (1966).

Prolog

Ja videh Troju, i videh sve.
More, i obale gde lotos zre,
i vratih se, bled, i sam.
Na Itaki i ja bih da ubijam,
al kad se ne sme,
bar da zapevam
malo nove pesme.

U kući mi je pijanka, i blud,
a tužan je život na svetu, svud –
izuzev optimiste!
Ja nisam pevač prodanih prava,
ni laskalo otmenih krava.
Ja pevam tužnima:
da tuga od svega oslobođava.

Nisam patriotska tribina.
Nit marim za slavu Poetika.
Neću da preskočim Krležu, ni Ćurčina,
niti da budem narodna dika,
Sudbina mi je stara,
a stihovi malo novi.

Ali: ili nam život nešto novo nosi,
a duša nam znači jedan stepen više,
nebu, što visoko, zvezdano miriše,

 

Premda se psihološki Roman o Londonu (1971) smatra završnom uporišnom točkom njegova razumijevanja tragizma u čovjeku i zajednici, Seobe su kao metafora i pripovjedna cjelina (stapanjem mita, vizije i povijesne zbilje) krunski književni i idejni dokument po kojem je Crnjanski u srpskoj književnosti postigao status klasika.

Miloš Crnjanski je bio mlad, lijep, obrazovan čovjek, sportski građen, uvijek skladno odjeven. Sa ljudima se nije previše zbližavao, a pratio ga je glas ženskaroša.

Crnjanski se zagledao u jednu od najljepših djevojaka u Beogradu, Vidu Ružić, poslije čega mu etiketa ženskaroša zauvijek nestaje, a rađa se ljubav koju je samo smrt mogla rastaviti.

Unatoč protivljenjima njezine obitelji, njih su dvoje ostali zauvijek skupa. Vida je podijelila sa Crnjanskim i dobro i zlo, slavu i gorčinu, i ostala sa njim do kraja života.

Vida je umrla deset mjeseci nakon smrti svoga muža, sa njegovim stihovima na uzglavlju: „A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje“.

Inače, Miloš Crnjanski umro je u Beogradu 30. studenog 1977. godine.

Najpoznatija djela  Miloša Crnjanskog su: „Sumatra“, „Lament nad Beogradom“, „Ljubav u Toskani“, „Knjiga o Nemačkoj“, „Dnevnik o Čarnojeviću“, „Seobe“, „Roman o Londonu“.

Priča

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka,
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiris’o bagrem beo.

Slučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.

Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.