Published On: Uto, sij 19th, 2021
#3rd | By Desk

Na današnji dan preminuo je mostarski pjesnik Hamza Humo

Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij povijesti umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i na koncu u Beograd. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem…

Na današnji dan, 19. siječnja 1970. godine, preminuo je bh. književnik Hamza Humo. Bio je urednik sarajevskoga Gajreta i Zabavnika, a nakon II. svjetskog rata direktor Umjetničke galerije u Sarajevu i profesionalni književnik.

Hamza Humo je rođen je 30. prosinca 1895. u Mostaru gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. 1914. godine, nakon Sarajevskog atentata, biva uhapšen a zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku.

Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij povijesti umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i na koncu u Beograd.

U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom.

Jesenji rastanak

Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja žuti.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
U lišću po baštama tuga šuti.
O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osviću zore
I kiridžije svoje
Pjevaju široke pjesme.
Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mučnoga boja.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
Jesen, o tugo moja!

Napušta ekspresionizam

Pod utjecajem ekspresionizma tiskao prvu zbirku pjesama Nutarnji život (1919). U zbirci Grad rima i ritmova (1924) i u knjizi lirskih proza Sa ploča istočnih (1925) napustio je ekspresionističku poetiku i vratio se izravnom iskustvu i zavičajnim temama.

Za razliku od Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.

U proznim je djelima s naglašenim lirizmom opisao raslojavanje bošnjačkog svijeta u rodnome hercegovačkom okolišu, utkivajući folklorne i slavensko-bogumilske mitove u svoje pripovijetke: Pod žrvnjem vremena (1928), Pripovijetke (1932), Ljubav na periferiji (1936), Hadžijin mač (1955) i dr. te u romane Grozdanin kikot (1927), Zgrada na ruševinama (1939) i Adam Čabrić (1947).

Izdvaja se lirski roman Grozdanin kikot, poema o starosjedilačkom čovjeku uronjenu u hercegovački krajolik i prožetu njegovom ljepotom.

Preplašena

– Dragi, slušaj!
Je li to lelek noći,
Ili u mjesečini zapjevka mrtvaca?

– O nije ništa, ništa –
On nečujno šapće. –
To se mjesec smije vrh lipova granja;
Vjetar ga njiše i u lišću šušti.
O, draga, čuj me,
Pjan sam od milovanja!
– Eno već pijet’o pjeva!
Od njegove pjesme srce mi zazebe.
Dragi, kuku, šta činimo mi?

– O, to je naš stari pijetao, draga.
On u svako doba pjeva na mjesečini.

Foto: Internet / “Jesen je, jesen. Guču kumrije. U lišću po baštama tuga šuti. O, zbogom, momo Mirjano!”

Rat provodi u Cimu

Drugi svjetski rat Humo provodi u mostarskom naselju Cim. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije.

Po motivima romana Adem Čabrić snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.

Za svoje raznorodno i opsežno kniževno djelo Humo je, pored drugih priznanja, dobio i dvije visoke nagrade u bivšoj državi: Nagradu Srpske akademije nauka u Beogradu i Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodijeljena za životno djelo.

Preminuo je u Sarajevu 19. siječnja 1970. godine.

Drugovima poslije dvanaest sati

U mome zavčaju jablani šume
I sija mjesec pun.
U mome zavičaju gugutka guče,
Rijeka ljulja čun.
Koliko puta noću umoran
Ispružam ruke za jablanovima tim!
Koliko za djetinjstvom zažalim puta,
Za krikom ptica u bašti!
U snu mi proplače srce;
čujem ga kako jeca.
Budim se i prste grčim.
Koliko puta ovdje u ovom gradu
Život mi izgleda gramzljivo spleten čvor!
Dok tamo u mome zavičaju,
Očinski šumi bor.