Published On: Pet, pro 14th, 2018

NA DANAŠNJI DAN POSTALI SMO KRALJEVINA: Prije 641 godinu okrunjen je naš kralj Tvrtko I Kotromanić

Stjepan Tvrtko I. Kotromanić (oko 1338. – 10. ožujka 1391.) bio je ban u Bosni od 1353. do 1377. gode, a zatim krunidbom u Milima kod Visokog, u krunidbenoj i grobnoj crkvi, na današnji dan 1377 god. postaje kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja do 1391. godine.

Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke svrgnutog srpskog kralja i bana Usore i Soli Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete).

Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne i Hrvatske.

To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na hrvatskim i bosanskim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva. Sljedeći zlatnici u Bosni pojavljuju se tek sa Stjepanom Tomašem.

Godine 1353. umro je ban Stjepan II. Kotromanić. Bansku čast naslijedio je Tvrtko, “sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana”.

Banovina Stjepana II. je izgrađena na savezima i banovoj vojnoj snazi, a kao rezultat slijedila je i odanost lokalnog plemstva. Svoju moć iskoristio je dalje da uveća svoju vlast u zemljama poput Huma.

Međutim, širenje vlasti nije slijedilo i jačanje državno-pravne administracije. Upravu nad zabačenijim posjedima uglavnom je prepuštao svojim vazalima, što je u konačnici slabilo bansku vlast. Dok je snaga Stjepanovog ugleda bila prilična, ugled njegove banovine nije. Vlast nad mnogim krajevima se tako svodila na Stjepanov osobni ugled.

Tvrtko je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a tek nekoliko lokalnih plemića osjećalo je potrebu služiti ga.

Kako nije postojala dovoljno jaka središnja vlast, plemstvo je djelovalo po osobnim željama. Ispostavilo se da je velika cjelina Stjepana II. bila umjetna tvorevina prolazne prirode, koja se raspala na nekoliko dijelova.

Uspostava središnjeg autoriteta je bila moguća jedino vojnim putem, pokoravanjem odmetnutog plemstva i krajeva. Problem je bio taj što mladi ban nije imao dovoljno vojske za taj pothvat. Pod njegovom kontrolom su bili samo njegovi obiteljski posjedi i vjerojatno sitno plemstvo iz središnjeg dijela banovine.

Takvo stanje prizvalo je hrvatsko-ugarskog kralja Ludoviku I. da intervenira i pokuša ponovo uspostaviti kontrolu i red.

Kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stjepana II. sa sjevera i zapada banovine, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Donjih Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko je bio prisiljen da na obnovi vlasti u banovini radi polako i oprezno.

Krunjenje za kralja

Krunjenje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji istočnih vladara nazvao Stipanom (grč. stephanos, okrunjen).

Njegova titula pokazuje osnovu po kojoj postavlja legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju.

Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani te su mu počeli  isplaćivati Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao vladarima Huma.

Tvrtkovo krunjenje i proglašenje kraljem u sintagmi ‘kralj Srbljem’ odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine.

Njegove obveze i prava prema ostalim srpskim lokalnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među srpskim lokalnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.

“Ne može se sa sigurnošću reći da je to bilo 26. listopada. Prema povijesnim izvorima, Tvrtkovo krunjenje se smješta između 18. listopada i početka studenog 1377. godine. Naravno da je 26. listopad kao datum u igri, ali se sa sigurnošću ne može prihvatiti”, rekao je profesor Dubravko Lovrenović.

“Prvog bosanskog kralja okrunio je djed, odnosno metropolit ili poglavar heretičke Crkve bosanske u mjestu Mile, a to su današnji Arnautovići kod Visokog. Krunjenje se dogodilo u crkvi svetoga Nikole i značaj jednog takvog političkog događaja je nesporan”, rekao je Lovrenović.

Izgradanja Herceg Novog

Poslije smrti kralja Ludovika I. Velikog 1382., hrvatsko-ugarska kraljica Marija, njegova sestrična, radi učvršćenja saveza s Tvrtkom, mu ustupljuje grad Kotor1385. godine.

Tvrtku je cilj bio osigurati svojoj banovini izlaz na more i razbijanje monopola dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Herceg Novi kao utvrđenu luku svoje banovine.

Prvobitno mu je dao ime Sveti Stipan u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stjepana, ali je grad posle nekog vremena grad dobio naziv Novi. S pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi sol, nastaju prve teškoće.

Dubrovnik, koji smatra trgovinu soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu vidi kao opasnu ekonomsku konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove banovine. Lokacija koja je određena za podizanje grada nalazio se na sjevernoj strani Bokokotorskog zaljeva u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem svibnja 1382. godine, a završena je rujna iste godine.

Prva utvrda se nalazila na samoj obali Topaljskog zaliva, gdje je teren bio povoljan za obranu od mogućeg napada. U neposrednoj blizini utvrde postojali su povoljni uvjeti za pristanak brodova i gradnju luke. Blizu grada na riječici Sutorini podignuta je trgovina soli sa skladištima, a prve lađe natovarene soli dolaze već u kolovozu 1382, što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa točno određenim ciljem i namjenom, da bude mjesto trgovine soli.

Osmanlije

Dobitak Kotora 1385. ne zadovoljava Tvrtka, koji želi preuzeti cijelu objeniti cijelu Hrvatsku i preuzeti cijeli istočni Jadran. Kao prvi grad zauzima Klis 1387., kojim su tada gospodarili Šubići. Njegove akcije neko vrijeme otežavaju napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna njihova vojska je bila poražena 1388. kod Bileće. U bici na Kosovu polju 1389. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan dio vojske predvođen vojvodom Vlatkom Vukovićem, pobjednikom u bici kod Bileće. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvijestio Tvrtka da je pobjeda bila na kršćanskoj strani.

Prodor u Dalmaciju

Za vrijeme građanskog rata u hrvatsko-ugarskoj državi, Tvrtko pokušava ostvariti svoj stari san, preuzimanje Hrvatske i istočne polovice Jadrana, zauzimajući najprije tvrđavu Klis. U ljeto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi SplitTrogirŠibenik i otoci BračHvar i Korčula. Tvrtko je tako zavladao svim dalmatinskim gradovima, osim Zadra (Mlečani su mu odbili pružiti pomoć) i Dubrovnika, te najvećim dijelom južnog primorja republike Hrvatske. Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko se kruni za hrvatskog kralja, a titulu mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja 10. srpnja 1390. Ubrzo nakon toga, 10. ožujka 1391., Tvrtko umire. Postoje glasine i da je ubijen, a da je krivac za njegovu smrt Žigmund Luksemburški, koji polaže pravo na hrvatsku krunu. Nakon njegove smrti, građanski rat u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu je nastavljen nesmanjenom žestinom, a u njegovoj domeni je među raznim pripadnicima Tvrtkove porodice usljedila borba za vlast.

Rasprava o Tvrtkovom krunjenju i kasnijem tituliranju

Povelja kralja Tvrtka I. izdana 1381. u Moštrima blizu Visokog

Tvrtkov grb iz Fojničkog grbovnika

 

Među hrvatskim i bosanskohercegovačkim povjesničarima opće je prihvaćeno mišljenje da se krunidba odigrala 1377. godine u mjestu Mile (današnjim Arnautovićima), nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni, ali za to nema nikakvih povjesnih izvora.

Međutim valja imati na umu da su prema državnopravnim regulama tadašnje kršćanske Europe vojvode (Lat. dux, njem. Herzog, hrv. ban) također imali pravo nošenja krune, te su vojvodstva u pravilu imala status “federalnih jedinica” u kraljevstvima; pojedinoj vladarskoj dinastiji je pravo na kraljevski naslov mogao priznati jedino papa (te npr. nemamo na prostranom području između Napulja na Jugu Italije sve do Praga u Češkoj i Pariza na sjeveru niti jedne jedine vladarske kuće koja se smjela koristiti takvim naslovom, čak su i Habsburzi bivali titulirani kao “nadvojvode” sve dok ne bi bili okrunjeni za kraljeve Češke, Ugarske, odnosno careve Svetog Rimskog Carstva) ili – na kršćanskom istoku – carigradski patrijarh.

U takvim okolnostima, smisleno je pretpostaviti da je Tvrtko kraljevao krajevima koje je preuzeo od opadajuće Srbije kao pravoslavni kralj (tj. “car”) i pozivajući se na srodstvo (po ženskoj lozi) sa Nemanjićima, a da je Bosnom (zapravo, pretežnim dijelom Hrvatske) nastavio vladati kao – barem u očima “međunarodne zajednice” – vazal ugarskog kralja, preuzimajući u suštini već stoljetnu vladarsku ulogu kuće Šubić, vazala i “neokrunjenih kraljeva Hrvatske”, s kojom je preko majke bio u najbližem srodstvu.

Ovakva bi situacija bila analogna onoj u kakvoj je dugo bila engleska vladarska kuća Plantagenet, kraljujući Engleskom, a istodobno držeći u pogledu Normandije vojvodsku vlast i (nominalno ili stvarno, ovisno o trenutnom odnosu snaga) status vazala francuskom kralju.

Papa – koji je u katoličkom svijetu imao odlučnu riječ o priznavanju kraljevskog statusa – je Bosni status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445. godine.

Osim kraljevske titule uzeo je i istočno kraljevsko ime Stipan/Stjepan (grč. stephanos, okrunjeni), po prvom kršćanskom mučeniku Sv. Stjepanu (tj. prvom svecu koji je ponio “krunu mučeništva”; što je pogodna paralela sa kraljem koji prvi u svojem rodu nosi kraljevsku krunu). Tvrtko je okrunjen tzv. “sugubim” (dvostrukim) vijencem, koji je značio da je vladar Bosne (ta mu je vlast pripadala samim time što je Kotromanić) i za kralja Srbije (budući da mu je baka Elizabeta Nemanjić i da drži neke srpske zemlje).

Poslije Tvrtkove krunidbe za kralja promijenila se i njegova vladajuća titula. Dok je prije toga nazivao sebe “mi Tvrtko, milošću božjom ban bosanski”, odnosno “nos Tuercho dei gratia bozna banus”, sada njegova titula glasi “mi o Kriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stipanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam”.

Vrlo je vješto razradio svoju vladarsku ideologiju, naime, Tvrtko nije uzeo imperatorsku titulu koju su nosili car Dušan i njegov sin Uroš, već se vratio ranijem kraljevskom dostojanstvu, koje su srpskim vladarima priznavali i patrijarsi u Konstantinopoli, i pape u Rimu. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani. te su mu počeli isplaćivati svetodmitarski danak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtka su priznali srbijanski vladari iz onih oblasti koje je pokorio, dok nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među ostalim srpskim lokalnim gospodarima i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

O Tvrtkovim ambicijama i svjedoči i njegova ženidba 1374. god. s bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira)

Naslijedio ga je njegov polubrat, Stjepan Dabiša.

Brak i potomci

Godine 1374., Tvrtko I. je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III. o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao tri sina, dva kralja Bosne i jednoga pretendenta:

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare