Uz najviše državne počasti, 15. listopada 1999. na zagrebačkom Mirogoju pokopan je Bruno Bušić, hrvatski domoljub, karizmatički prognanik i jedan od predvodnika hrvatske emigracije. Dvadeset i jednu godinu nakon mučkog ubojstva u Parizu našao je mir uz branitelje iz Domovinskog rata.
Bruno Bušić Nije navršio ni 40 godina kada ga je u jednoj pariškoj veži sustigao metak plaćenog ubojice iz Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije, koja je htjela spriječiti njegovo darovito pero u borbi za slobodnu hrvatsku domovinu.
Rođen 1939. u Vinjanima Donjim, kod Imotskog, Bruno Bušić vrlo se rano sukobio s komunističkim režimom. Iako mu je bilo zabranjeno školovanje, uspio je maturirati i diplomirati. Radio je kao asistent na Institutu za historiju radničkog pokreta, gdje je tada direktor bio Franjo Tuđman.
U svojim se radovima bavio provokativnim temama o podređenosti Hrvatske unutar Jugoslavije te i stvarnim brojem žrtava Drugoga svjetskog rata. Zbog stalnih progona bio je prisiljen izbjeći iz zemlje. Stalno mijenjajući boravišta, pisao je za emigrantski listove i u svojim tekstovima promicao ideju o hrvatskoj pomirbi kao temelju stvaranja hrvatske države, piše HRT.
Za Jugoslaviju je to bila ideja opasnija od borbe oružjem, pa su ga sve vrijeme pratili Udbini tajni agenti, koji su ga naposljetku i brutalno ubili. Bruno Bušić postao je simbol borbe za hrvatsku pomirbu i slobodu. Najprije je pokopan na pariškome groblju Pere Lachaise. Nakon stvaranja neovisne hrvatske države, za koju se cijeli život borio perom, njegovi su posmrtni ostaci preneseni u domovinu.