Published On: Uto, srp 8th, 2014

Na apaurinima, a bez krova nad glavom

Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva objavio je potresnu reportažu o tome kako žive žrtve poplava u BiH mjesec dana nakon ove zastrašujuće prirodne katastrofe. Uplašeni, bezvoljni i nesigurni, mnogi ljudi koji su izgubili domove zbog poplava i klizišta žive u kolektivnim centrima čekajući još uvijek konkretnu pomoć vlasti
‘Razmišljam da ukinem sebi hranu i inzuline, da bacim sve’, priča kroz plač 66-godišnji Mehmed Hasić dok teškim korakom prolazi kroz hodnike kasarne 7. Muslimanske brigade u Zenici.
Ovom dugogodišnjem dijabetičaru iz sela Kolići, koji je već preživio tri moždana i srčani udar, klizište je sredinom svibnja odnijelo kuću. U zeničkoj kasarni, uz Hasića i njegovu suprugu, boravi još stotinjak ljudi bez domova.
‘Dan je k’o godina’, opisuje Hasić svoj sadašnji život. Kroz suze priča kako je gledao dok zemlja i stijene ruše kuće, a svoje ‘teške nervoze u duši’ umiruje Bosaurinom, lijekom koji se koristi za ublažavanje tjeskobe, uznemirenosti i nesanice.
Ne prestaje plakati. Za njega je grijeh oduzeti sebi život, ali o tome razmišlja otkako je vidio ‘na čemu je’.
Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine (BiH) poplave i klizišta, koje su u svibnju pogodili najmanje 25 gradova raselile su oko 83.000 osoba, a od toga je najmanje 1.400 osoba zbrinuto u 40 objekata privremenog smještaja. Uslijed nastalih šteta, neki od njih se neće moći vratiti u svoje domove čime su postale interno-raseljene osobe u BiH. Oko 500 osoba zbrinuto je u susjednim zemljama.
Najmanje 13 osoba koje su novinari Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) posjetili u njihovim privremenim smještajima priznaje da su u teškom psihičkom stanju i ne znaju dokad će tu ostati te kada će im biti riješeno stambeno pitanje. Nisu dovoljni lijekovi za smirenje i pomoć psihologa i psihijatra, kažu stručnjaci, jer je čovjeku teško pomoći ako nema socijalnu sigurnost.
Entitetske vlade donijele su zakone o raspodjeli pomoći ugroženom stanovništvu, ali još uvijek nema konkretnih planova za obnovu porušenih objekata. Planiraju prvo pomoći obnovu onih domova za koje nije potrebno mnogo novca te čekaju donatorsku konferenciju, kažu u federalnom Ministarstvu raseljenih osoba i izbjeglica.
U Topčić Polju, naselju udaljenom dvadesetak kilometara od Zenice, Hajrudin Ahmetspahić čisti blato iz prizemlja obiteljske kuće. Prije klizišta i poplava, u kući je živio sa suprugom, sinom i dvjema sestrama. Otkako je klizište kuću pomjerilo iz temelja, polomilo krov i potpuno zatrpalo prizemlje, svi oni borave u zeničkoj kasarni.
‘Tablete pijem… trebam zaspati, trebam popiti tabletu da bih zasp’o… Pa se probudim, pa razmišljam, šta, kako…’, priča Ahmetspahić, koji svakodnevno iz Zenice dolazi u Topčić Polje čistiti svoju oštećenu i nesigurnu kuću.
Teško se bori s činjenicom da nema svog doma. ‘To mene ubija, pos’o je meni ništa’, kaže Ahmetspahić, koji je za život zarađivao berući šumske plodove. Ništa mu, dodaje, nije bilo teško raditi dok je imao gdje se ugrijati, odmoriti i pojesti nešto toplo.
Uz Ahmetspahića i njegovu obitelj, u ovoj su kući živjele i Šefika i Fata, njegove dvije sestre. Šefika je nezaposlena, pa je Fata, koja radi kao čistačica u osnovnoj školi, podigla kredit kako bi sestra mogla kupiti namještaj za svoj kat kuće.
Već tri mjeseca nema plaće, kaže Fata, opomene za kredit dolaze, a potrošila je i limit s kartice. ‘Na nuli sam’, kaže Fata, koja svoju muku liječi Apaurinima i Lexiliumom.
Kao i mnogi drugi koji su pogođeni prirodnom nepogodom, i Fatu najviše mori pitanje šta kada dođe jesen. ‘Mene je strah ove kiše što pada, a ne nečega drugog’, kaže ona.
Ostatak reportaže možete pročitati na službenim stranicama Centra za istraživačko novinarstvo.