Published On: Sub, sij 18th, 2020

Muslimansko bratstvo i Erdogan su Siriju i Libiju pretvorili u ujedinjenu frontu

Turska i Rusija su 13. siječnja na summitu u Moskvi pokušale su dogovoriti primirje u Libiji, ali je general kalifa Haftar, zapovjednik Libijske nacionalne armije (LNA), napustio rusku prijestolnicu bez potpisivanja sporazuma o prekidu vatre.

Sinoć je glasnogovornik Libijske nacionalne armije general Ahmed al-Mismari u obraćanju javnosti rekao kako Glavno zapovjedništvo LNA neće prihvatiti ugrožavanje suvereniteta i težnji libijskog naroda.

Neovisno o situaciji na terenu, sutra, 19. siječnja, u Berlinu će se održati međunarodna konferencija o Libiji. Sudionici sastanka predložit će pokretanje postupka nagodbe u zemlji u šest glavnih točaka.

Predlaže se stvaranje posebnog međunarodnog mehanizma koji će redovito održavati sastanke pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. Predstavnici zemalja posrednika na visokoj razini trebali bi se sastajati svakog mjeseca. Osim toga, posebne radne skupine sastajat će se dva puta mjesečno u Libiji ili Tunisu. Nakon usvajanja deklaracije od strane svih sudionika konferencije, dokument će biti upućen na razmatranje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.

U deklaraciji se nudi:

  • Održavanje režima primirja u Libiji u kojem sve strane u sukobu moraju prekinuti neprijateljstva, uključujući upotrebu zrakoplovstva, a nadzor poštivanja primirja povjerit će se Ujedinjenim narodima.
  • Osigurati zabranu uvoza oružja u zemlju, a ako bude potrebno, Vijeće sigurnosti UN-a izreći će sankcije kršiteljima zabrane embarga na izvoz i slanje oružja u Libiju.
  •  Za nastavak političkog procesa je u Libiji potrebno formirati jedinstvenu vladu i predsjedničko vijeće, te održati slobodne i neovisne parlamentarne i predsjedničke izbore u zemlji.
  • Vratite državnu kontrolu nad vojskom, te uspostaviti kombinirane libijske oružane snage, snage nacionalne sigurnosti i policiju, koje će biti podređene središnjim civilnim vlastima.
  • Provesti ekonomske reforme u zemlji, uz stvaranje Komisije ekonomskih stručnjaka za Libiju, te pokrenuti mehanizam koji bi osigurao gospodarski oporavak u svim područjima pod kontrolom nove vlade nacionalnog sporazuma.
  • Poštovati humanitarno pravo, a sve strane u sukobu moraju poštivati ljudska prava, štititi civile i civilnu infrastrukturu.

Osim toga, traži se da se poboljša rad institucija pravosudnog sustava, okončaju ilegalna uhićenja i oslobode svi ilegalno uhićeni ljudi, te da se postupno zatvore centri za migrante i tražitelje azila.

Kao što smo rekli, Moskva je 13. siječnja pokušala postići rješenje sukoba u Libiji, koji traje devet godina. Kako je izjavio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, nakon sastanka u glavnom gradu su predstavnici libijske Vlade nacionalnog sporazuma potpisali su sporazum o primirju, ali je general Khalifa Haftar, glavni zapovjednik Libijske nacionalne armije napustio Moskvu bez potpisivanja dokumenta.

NEMOGUĆA MISIJA: MIR S MUSLIMANSKIM BRATSTVOM U LIBIJI

Sada se postavlja pitanje što će se sutra dogoditi u Berlinu i je li moguće provesti gore navedene točke deklaracije? Ovdje bi odmah mogli odgovoriti da nije, a pojasnit ćemo i zašto.

Naime, “internacionalno” Muslimansko bratstvo je to koje pruža potporu Fayezu Al-Sarraju i vladi u Tripoliju u obrani protiv napredovanja snaga generala Kalife Haftara, što je sve očitija činjenica, počevši od sporazuma o vojnoj potpori kojeg su u prosincu potpisali Sarraja i Recep Tayyip Erdogan.

Ankara je u Libiju već prebacila stotine militanata koji su se prethodno borili u Siriji i pripadali skupinama kao što su „Brigada Sultan Murad“, „Brigada Mutassim“, „Divizija Hamza“, skupine Al-Jabha Al-Shamiyyah, Faylaq Al-Sham i Suqour Al-Sham. Ti će sirijski borci dobiti 1500 dolara mjesečno i na kraju avanture će dobiti će tursko državljanstvo, piše reporter talijanskog lista Il Giornale.

Turska je već poduzela i potrebne radnje za slanje oružja i „savjetnika” u Misratu i Tripoli, što se i ne trudi sakriti. Ovo je, na kraju krajeva, ista strategija koja je prethodno provedena u Siriji, kada su Turci podržavali i još uvijek podržavaju razne islamističke terorističke skupine u borbi protiv Bashara Al-Assada.

ANKARA I MOSKVA?

Međutim, neuspjeli državni udar protiv Erdogana u ljeto 2016. godine je prisilio Ankaru da se više uskladi s Moskvom, zbog čega je Erdogan odustao od plana svrgavanja Assada i postavljanja u Damask vlasti „prijateljske“ Turskoj.

Uz ovo usklađivanje, Erdoganovo djelovanje toliko je smanjeno da se ograničilo na vojnu intervenciju protiv Kurda u pograničnom području Sirije. Drugo područje s ostacima prisutnosti terorista i proturskih skupina je Idlib, koji bi sada mogao biti očišćen, jer nije slučajno da su upravo odavde prvi teroristi povučeni i poslani u Libiju. Ovo je u intervjuu za France 24  rekao jordanski kralj Abdallah II.

Pored Turske, Al-Sarraja u Tripoliju podržava i Katar, a kolika je ta podrška možete provjeriti i u načinu izvještavanja balkanskog ureda katarske Al-Jazeere.

Ovo je logično, jer su Ankara i Doha među najvažnijim utvrdama Muslimanskog bratstva, radikalne islamističke organizacije koju su zabranili Egipat, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sirija i Rusija. Iz Katara je i duhovni vođa Muslimanskog bratstva, takozvani NATO imam Jusuf Al-Qaradawi, koji je 2011. pozvao na „džihad“ u Siriji protiv Assada.

Krajem prosinca Erdogan je predložio da se i Katar pozove na predstojeću Berlinsku konferenciju o libijskoj krizi, ali taj zahtjev do sada nije saslušan, prije svega zbog nedavnih pritužbe na Dohu, koja plaća inozemne turske avanture.

Drugi važan znak je iznenadni posjet Ankari 11. siječnja “predsjednika” parlamenta Tunisa, čelnika političkog krila Muslimanskog bratstva u zemlji, Ennahde, Rachida Ghannouchija, gdje se susreo s Erdoganom. Putovanje koje se nije svidjelo većini tuniskih zastupnika koji su zatražili od predsjednika parlamenta pojašnjenja, jer ne žele da Tunis bude uvučen u libijski sukob.

Ghannouchi je odgovorio da je posjeta bila čisto “osobna” i da je planirana duže vrijeme.

Ennahda je poznata organizacija tuniske verzije političkog islama vezanog za Muslimansko bratstvo, a Ghannouchi njegov povijesni vođa. Mnogi u tuniskoj skupštini vjeruju da je vođa otišao kod Erdogana kako bi razgovarao o podršci Sarraju, koji je također povezan s Muslimanskim bratstvom.

Razlozi velikog interesa Muslimanskog bratstva za Libiju su nekoliko čimbenika. Prije svega, treba znati da je libijsko pitanje vjerojatno posljednja “oaza” za Muslimansko bratstvo, koje je, nakon brzog uspona podržanog od strane Obamine administracije tijekom takozvanih Arapskih proljeća, pretrpjela težak poraz, možda i najveći u svojoj povijesti.

U Egiptu je “demokratski izabrana” izvršna vlast na čelu s Mohamedom Morsijem pokazala malo demokratizma i srušila se nakon samo godinu dana u narodnom ustanku kojeg je podržala vojska. U Tunisu se utjecaj Ennahde, nakon početnog uspona, značajno smanjio, što je bilo očekivano za zemlju koja je oduvijek bila sekularnog karaktera. U Siriji nije uspio pokušaj svrgavanja Assada i Muslimansko bratstvo je izgubilo sve nade u potencijalni uspon na vlast.

U međuvremenu je islamistička organizacija zabranjena u Egiptu, ali i iz drugih razloga u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gdje lokalni monarsi ne žele razmišljati o nikakvom političkom islamu u apsolutističkim monarhijama.

Muslimansko bratstvo ostaje vitalno u Turskoj, koja sigurno nije primjer demokracije i tolerancije, te i Kataru, zbog čega ove dvije zemlje i podržavaju Fayeza Al-Sarraja i to je postaje pitanje gotovo života i smrti za islamiste ove tvrdolinijaške frakcije.

Također treba imati na umu da je Tripolitanija strateško područje ne samo za naftna postrojenja i plinovode, već i za cijelo pitanje vezano za odlazak ilegalnih imigranata u EU. Ako Sarraj zadrži Tripoli, Erdogan bi i dalje mogao ucjenjivati Europu, prijeteći da će “otvoriti slavinu”, kao što je već učinio s balkanskom rutom.

Što se tiče Italije, zemlje koja je prva na udaru migrantskog vala iz Libije, za Rim je od presudne važnosti da ne sklapa nikakav sporazum s Ankarom i da konačno povuče svoju podršku Fayezu Al-Sarraju, kojeg Talijani podržavaju samo zbog naftnih ugovora koje je potpisao s kompanijom ENI.

Umjesto profita važne talijanske korporacije, Rimu mora biti jasno da ima posla s radikalnim islamistima, protiv kojih se, barem u teoriji, talijanske vlasti bore kao sve ostale u EU.

Ukratko, za Italiju bi moglo biti vrlo neugodno ako se nađe u istom taboru s Turskom i Katarom, pogotovo kada se među redovima milicija koje podržavaju Fayeza Al-Sarraja pojave koljači koji su se već koristili u ratu protiv Assada, uključujući zločince poput Mohammeda Mahmuda Ben Dardafa, terorista kojeg vlada istočne Libije traži zbog napada na američki konzulat u Bengaziju počinjenog 11. i 12. rujna  2012. u kojem je ubijen američki veleposlanik ubijen Chris Stevens.

Mohammed Mahmud Ben Dardaf  je bio angažiran u snagama odanim Sarraju, upravo u redovima Brigade Somoud, ali ga je u svibnju 2019. pogodila protutenkovska raketa ruske izrade “Kornet”. Teroristička skupina Ansar Al-Sharia je naknadno, putem nekih društvenih mreža, objavila poruke sućuti za smrt Bena Dardafa.

Talijanska strategija potpore Al-Sarraju je očigledna od početka libijske krize, često praćena retorikom „posredovanja u interesu libijskog naroda” i u dogovoru s izvršnom vlasti “koju priznaje UN“.

Nadalje, Rim ima brojne interese u zapadnom području Libije, od naftnih i plinskih postrojenja do kontrole obale i vojne bolnice u Misrati.

Međutim, dinamika na terenu se promijenila i nije bilo teško pretpostaviti da će se podrška Rima Tripoliju pokazati neuspješnom, i to iz nekoliko razloga.

Naime, vlada Fayeza Al-Sarraja ne uživa podršku prave vojske, nema kompaktnu vojnu silu, već galaksiju milicija različitog porijekla, prije svega islamista povezanih s Muslimanskim bratstvom, selafijama, ratnim zapovjednicima, bivšim pripadnicima libijske vojske, takozvanim revolucionarima, i tako dalje. Sve njih na okupu drže samo neki politički i ekonomsko-financijski interesi i te milicije i frakcije zasigurno nisu   najbolji partneri kojima je cilj stabilizacija Libije.

Dalje, vrijedi se zapitati kontrolira li Sarraj te milicije ili milicije kontroliraju njega, jer su oni ti koji mu jamče sigurnost i preživljavanje njegove vlade, što zapadni političari vrlo dobro znaju.

Zatim, tamo imamo sve aspekte koji se odnose na islamističku komponentu, koja ne uključuju ne samo borce Muslimanskog bratstva, već i radikalne islamiste iz skupina kao što su Ansar Al-Sharia i ISIL, kao što je ilustrirano u nedavnoj reportaži koju je objavio portal Libya Special.

“Nakon ponovnog pojavljivanja među milicijama u Tripoliju Adela Al-Rubaie, obožavatelja šura mudžahida i člana Ansara Al-Sharie, koji je prethodno pobjegao u Cirenaicu, na frontu protiv LNA se također vidio i Issa Al-Busti, porijeklom iz Souq Al-Juma, poznat po sudjelovanju u terorističkim napadima u Cirenaici od strane ćelija povezanih s Ansar Al-Shariom. Nadalje, potvrđena je prisutnost na frontu i terorista Massouda Al-Akourija, poznatog i kao Masoud al-Azari”, piše Libya Special u dijelu reportaže u kojem spominje poznate zapovjednike terorističkih organizacija u Libiji, koje je general Kalifa Haftar odlučio iskorijeniti još 2014. i sada je stigao pred Misratu i Tripoli.

Danas bi podržavanje Ankare i Al-Sarraja značilo savez s akterima koji podržavaju onaj radikalni islamizam s kojim se nijedna europska kancelarija ne bi  složila. Osim toga, ako se fizički ne likvidiraju tvrdolinijaši u Libiji, to će dovesti do pokušaja davanje političkog legitimiteta nekim ne baš “umjerenim” islamističkim milicijama, sa samo nekoliko milja od obale Italije i Europske unije.

Osim toga, ne treba podcjenjivati ni unutarnju situaciju u Turskoj. Koliko dugo će Erdogan i njegovi suradnici uspjeti održati vlast u trenutku koji nije baš sjajan za zemlju? To je pitanje na kojeg nitko ne zna odgovor i opstanak Erdogana može ovisiti o dobroj volji Rusije, ali sam ako se odrekne neoosmanskih ambicija.

Ukratko, postoji rizik od još jednog fijaska, ovaj put s Berlinskim procesom, nakon kojeg bi EU trebala dobro paziti  kako odigrati posljednje karte kojima raspolaže.

I tako smo došli do trenutka u kojem su Libija i Sirija postale jedna fronta, za Muslimansko bratstvo, naravno, jer Assad nema ništa zajedničkog s generalom Haftarom, barem koliko je poznato, ali ne može reći da mu ne ide u prilog prebacivanje islamističkih militanata iz Idliba u Tripolitaniju. U tom smislu, neovisno o ishodu Berlinskog summita, 2020. treba istovremeno pratiti što se događa u Tripoliju i kampanju u Idlibu. Za obje zemlje, ali i za širu regiju je važno iskorijeniti Muslimansko bratstvo i prisiliti organizaciju da se povuče u granice Turske i Katara. Tek tada će biti moguć mir i na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike.

N. Babić I Logično.com