“Hrvatski sam branitelj. Zarobljen sam 1991. i odveden u logor u Staroj Gradiški. Tamo sam silovan.”
Rečenice su jednostavne, no nimalo jednostavan nije put koji je ovaj čovjek prošao dok nije odlučio javno objaviti da su ga, uz druge vrste mučenja, srpski vojnici u logoru i seksualno zlostavljali. Na početku svojeg svjedočenja predstavio se punim imenom i prezimenom. U prostoriji je bilo tridesetak ljudi na okruglom stolu koji je na temu seksualnog zlostavljanja muškaraca u logorima za vrijeme agresije na RH upriličila Zaklada “Sunčica”, piše Marina Karlović-Sabolić za Slobodnu Dalmaciju.
Organizatori su zamolili prisutne da ne otkrivaju njegov identitet. Za potrebe ovoga teksta autorica Marina Karlović-Sabolić odlučila ga je nazvati Mario.
Povratak u rat
Riječ je, dakle, o čovjeku pedesetih godina koji je među prvima u Hrvatskoj odlučio javno otkriti da su u Domovinskom ratu silovani i muškarci. Ne čudi se što se drugi rijetko ili nikako javljaju. I sam je, kaže, propatio dok je došao do toga da pred skupinom nepoznatih ljudi iskreno kaže što se sve u logorima JNA događalo.
– U mojoj ćeliji bilo nas je 44. Gledao sam kako je sin oca morao oralno zadovoljavati. Nakon 10 do 15 minuta prisilili su oca da sina seksualno zadovolji. Kada sam ja odveden u drugu sobu, mislio sam da me vode na ispitivanje. Stražar je samo rekao da im dovodi još jednu “mušteriju”. Tada su me silovali – ispričao je Mario.
Vrlo je brzo shvatio da su zarobljeni muškarci u Staroj Gradišci sustavno silovani i prije i poslije njega. Razmijenjen je u prosincu 1991.
– Nakon razmjene išao sam u bolnicu na zagrebačkoj Zvijezdi na preglede. Tamo je jedan policajac uzeo iskaz o tome što se događalo u logoru, a ja sam mu na kraju rekao da su me i silovali. Tražio sam da to ne spominje u iskazu. Potom je 1996. još jedan inspektor došao u Slunj i tražio moj iskaz. I njemu sam rekao da je u Staroj Gradišci bilo silovanja – otkrio je Mario.
Čim se oporavio vratio se u svoju postrojbu i sa svoja dva brata, kao djelatna vojna osoba, obišao sva ratišta u Hrvatskoj.
Sve je, kaže, funkcioniralo do završetka “Oluje”. Mislio je da će sjećanje na mučenje u logoru sam nekako prebroditi.
Onda je vidio suborce koji su počeli odlaziti iz vojske, završavali bi na ulici, sami i napušteni. Osjetio je da se i sam “lomi”. Pokušao je potražiti liječničku pomoć. U Karlovcu, Ogulinu, na Rabu… U jednoj je bolnici u Zagrebu zatražio pomoć psihijatra. Portir mu je rekao da da ga nitko neće primiti.
Spas u terapiji
– Prošao sam pored njega i došao do jednog prostora ograđenog staklom. Rekao sam zašto trebam pomoć psihijatra, na što mi je jedna ženska osoba rekla “i ja ga primam u guzu pa mi nije ništa” – svjedoči ovaj branitelj.
Kada je konačno uspio doći do liječnika, psihijatar mu je rekao da je prekasno došao. Lutao je od jednog do drugog doktora, sve dok nije naišao na dr. Arbanasa koji mu je tijekom dvije godine, kako kaže, puno pomogao. I uputio ga na Zakladu “Sunčica”.
– Ti ljudi nisu liječili bolest. Liječili su ono zdravo u meni kako bi ono moglo prevladati zlo što su mi učiniti – zaključuje Mario, koji posljednjih pola godine pohađa program terapije u “Sunčici”. On zna da ima puno muškaraca koji su prošli isto iskustvo u logoru, ali koji o tome ne žele govoriti.
– Od nas 44 koji smo zajedno bili u ćeliji iz mojeg mjesta, 17 nas je još uvijek živo, a 27 je u međuvremenu umrlo od karcinoma – navodi on. Svjestan je da, kako vrijeme odmiče, sve je manje ljudi koji mogu posvjedočiti o strahotama koje su prošli u zarobljeništvu. A time je i sve manje šanse da oni koji su to zlostavljanje organizirali i provodili budu kažnjeni.
Odbijeno 80 posto zahtjeva
Prema podatcima predsjednice Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja Ministarstva hrvatskih branitelja Željke Žokalj, zaprimljeno je 244 zahtjeva za ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja: od toga 178 žena i 66 muškaraca.
Upraviteljica Zaklade “Sunčica” Marija Slišković objavila je, pak, podatak da su odbijeni zahtjevi 51 silovane žene i 23 muškarca.
– Žalosno je da Povjerenstvo ne vjeruje iskazu ljudi koji su silovani. Nakon toliko godina ne postoji dokumentacija koja bi dokazala pakao koji su prošli. Apsurdno je očekivati da žene i muškarci koji su silovani o tome dobiju potvrdu onih koji su ih zlostavljali – upozorila je Marija Slišković.
Podsjetimo, na prosvjedu, 13. listopada, održanom na inicijativu vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, okupljenima su se obratile žrtve koje su tijekom velikosrpske agresije prošle najteže torture, mučenja i silovanja.
Danijel Rehak, predsjednik Društva zatočenika srpskih koncentracijskih logora upozorava na činjenicu da procesuiranih za silovanje u ratu gotovo i nema. Zabilježen je tek jedan slučaj, onaj 18-godišnje Vukovarke koju su dojučerašnji susjedi danima silovali. No slomilo ju je kad je ugledala krvave hlače šestogodišnje sestrice koja je zavapila “da joj je čiko stavio prst”. Dvojica njihovih zlostavljača izdržavaju sedmogodišnje zatvorske kazne, jedan je umro, jedan „ispao“ iz optužnice, jedan je „nedostupan“. Ona pak nigdje ne radi, na početku rata ostala je udovica, iza sebe ima propalu vezu i djecu o kojoj skrbi sa 2400 kuna naknade za invalidnost te nešto manje novca za dječji doplatak, navodi Vojna povijest.