Published On: Uto, kol 6th, 2019

Može li danas, kao i 1995., Oluja spojiti Hrvatsku i BiH?

Dvadeset i četiri godine nakon što je u vojno-redarstvenoj akciji Oluji Hrvatska vojska oslobodila Knin, a u nepuna četiri dana gotovo petinu dotad okupiranog područja, rat je u zemlji i susjednoj Bosni i Hercegovini ušao u završnu fazu. Je li tada uspostavljeno savezništvo dviju zemalja samo prošlost

Postoji li ključan događaj iz nedavne prošlosti koji bi danas, dvadeset i četiri godine nakon završetka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uspio približiti nikad udaljenija politička vodstva dviju susjednih zemalja? Ili barem dvije trećine bosansko-hercegovačkog vodstva s hrvatskim kolegama? Je li to vojno-redarstvena akcija Oluja iz kolovoza 1995. kojom je Hrvatska vojska oslobodila Knin i gotovo petinu okupiranog područja zemlje te se trećeg dana akcije spojila sa suborcima iz Bosne i Hercegovine u djelovanju protiv zajedničkoga ratnog neprijatelja? Oluja je nedvojbeno događaj koji je u cijelosti promijenio tijek ratnih i političkih zbivanja ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednoj Bosni i Hercegovini te na području jugoistoka Europe. Na njemu se bivša jugoslavenska federacija počela raspadati u ljeto 1991. u, brojem poginulih, najtežem sukobu na Starom kontinentu nakon Grčkoga građanskog rata iz druge polovice 1940.-ih pri čemu su ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili višestruko povezani.

 

Kao što su ratovi u prvoj polovici 1990.-ih u nizu aspekata – političkom, vojnom i humanitarnom – povezivali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, tako dvije zemlje danas sve više razdvajaju mirnodobske prilike koje se po potrebi pretvaraju u – hladnoratovske. Pokazuju to i reakcije vrha bosansko-hercegovačke politike na medijsko praćenje posjeta predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović Izraelu. Neovisno što je hrvatska šefica države odmah demantirala pisanje lista Jerusalem Posta o navodnim ocjenama Bosne i Hercegovine kao nestabilne zemlje pod utjecajem militantnog islama, bošnjački i hrvatski član bosansko-hercegovačkog Predsjedništva Šefik Džaferović i Željko Komšić oštro su reagirali optuživši Hrvatsku za paternalističko tretiranje Bosne i Hercegovine. Želeći pronaći zajednički nazivnik iskustvima dviju zemalja Kolinda Grabar-Kitarović pozvala se upravo na Oluju kao operaciju koja je spasila BiH ističući hrvatsko pružanje ruke susjedu u najtežim danima. Nije pomoglo jer se rasprava nastavila, a nije niti moglo jer su današnji problemi između dvije zemlje dokaz da je krucijalno zajedništvo iskazano u završnici rata bilo više rezultat nužde i međunarodnog posredovanja, a manje dugoročne spremnosti na prepoznavanje zajedničkih interesa i njihove realizacije. No, to ne može osporiti učinke Oluje.

Dvadeset i četiri godine nakon akcije kojom je Hrvatska izvojevala najveću ratnu vojnu pobjedu, malo tko dvoji da je Oluja presudna i za završetak oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini politički zaključenog tri i pol mjeseca kasnije Daytonskim mirovnim sporazumom. Oluja je vojno oživotvorila Splitski sporazum iz srpnja 1995. potvrdivši da je strateška suradnja Hrvatske i Bosne i Hercegovine bila preduvjetom mira temeljenog vojnim djelovanjem. Baš kao što je Olujom Hrvatska ostvarila ne samo cilj vojnog oslobađanja svog teritorija i njegove reintegracije u ustavno-pravni poredak, nego i primarni vanjskopolitički cilj sprječavanja daljnje “ciprizacije” zemlje te na taj način pretvaranja Hrvatke u dugoročno blokiranu državu i drugorazrednog aktera međunarodnih odnosa. Većim dijelom rata trećinu hrvatskog teritorija i više od dvije trećine bosansko-hercegovačkog teritorija nadzirale su samoproglašene i međusobno koordinirane srpske vlasti uz cjelovitu pomoć režima srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševićapočinivši od 1991. do 1995. niz masovnih i pojedinačnih zločina Njihovo zajedničko djelovanje moglo se zaustaviti samo zajedničkim vojnim djelovanjem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao kolektivnih žrtava agresije.

Oluja se mogla provesti u samo nekoliko dana – od 4. do 7. kolovoza 1995. – isključivo zbog vojnih, političkih i diplomatskih priprema te definiranja jasnih savezništava. Potonja se odnose na dvije važne promjene nakon proljeća 1994. Prva je potpisivanje Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. kojim su okončan suicidalni – i namjerno poticani s više adresa, rat između bošnjačke i hrvatske strane u Bosni i Hercegovini te pod patronatom SAD-a sinkronizrani odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine koje su od početka rata na području bivše Jugoslavije bile žrtve istog agresora upravljanog iz Beograda.

Druga je odluka adiministracije američkog predsjednika Billa Clintona da se međunarodna inicijativa u završetku rata izmjesti iz neučinkovitih OUN-a i Europske unije u vlastite ruke. U godinu i pol dana od Washingtonskog sporazuma do hrvatske pobjede u Oluji promijenila se situacija na terenu s nizom uspješno izvedenih vojnih akcija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i situacija u međunarodnoj politici kojom su barem zakratko prestali dominirati zagovaratelji statusa quo ili prepuštanja završetka rata onomu tko je naoružaniji.

Odluka Bill Clintona je zaslužan za završetak rata u Hrvatskoj
Odluka Bill Clintona je zaslužan za završetak rata u Hrvatskoj

Kada je neposredno uoči Oluje potpisan i Splitski sporazum između Hrvatske i Bosne i Hercegovine o potpunoj vojno-političkoj suradnji dviju zemalja protiv zajedničkog agresora, bilo je potpuno jasno kako se, makar načelno, trebalo djelovati od samog početka rata u obje zemlje. Zato Oluja nije samo akcija kojom je oslobođen ključni dio Hrvatske nego je i promijenjen smjer rata u Bosni i Hercegovini o čemu, puno više od simbolike, svjedoči spajanje hrvatskih snaga s 5. korpusom Armije BiH 6. kolovoza 1995. Time je deblokiran Bihački džep kao novo potencijalno stratište nakon genocida koji su srpski vojnici počinili u Srebrenici četiri tjedna ranije.

I dok je međunarodna zajednica godinama pasivno gledala kako vlast i vojska ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića ubijaju desetine tisuća ljudi i progone njih stotine tisuća, u jesen 1995. aktivno je zaustavila hrvatsko-bosansko-hercegovačke snage u vojnom oslobađanju Bosne i Hercegovine. U odnosu na Hrvatsku, u susjednoj je zemlji ishod tzv. negativni mir odnosno zaustavljanje ratnog nasilja koji od njegove pozitivne i pravedne inačice dijeli elementarno pravičan i djelotvoran unutarnji ustroj zemlje te kažnjavanje svih ratnih zločina i osvajanja.

Upravo pijetet prema svim žrtvama rata te kažnjavanje ratnih zločina tko god ih je počinio, treba biti imperativ i Hrvatske i Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice koja se pak većim dijelom rata istaknula kombinacijom krajnjeg licemjerja i puke nesposobnosti. Dvadeset i četiri godine nakon Oluje zorno se pokazuje da se rat u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini nije mogao drukčije završiti osim vojnom pobjedom nad agresorom. Što se dogodi kada se ratnom agresoru na bilo koji način rade ustupci, jasno je i iz povijesnih i iz aktualnih situacija. Hrvatska je danas slobodna i stabilna zemlja, ali je njezino neposredno okruženje i dalje neuralgični dio Europe te, što je najgore, i dalje s nerješenim konfliktima s početka 1990.-ih. Rat jest gotov, ali su temeljne proturječnosti između sukobljenih strana i dalje žive, a bivši ratni huškači itekako popularni.

I dok se 1991. srbijanski režim uzurpirajući zajednički financiranu armiju, koristeći sunarodnjake na zapadu te prethodno godinama raspirujući šovinizam mogao upustiti u razaranja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, danas je to zbog hrvatskog puta od pobjede u ratu do članstva u NATO-u i Europskoj uniji nemoguće. Međutim, ostaje zamrznuti konflikt u Bosni i Hercegovini te općenito Zapadni Balkan kao trajna baština svega što se naziva balkanizacijom. Hrvatska je ratnu agresiju s tisućama i tisućama ubijenih te s više stotina tisuća prognanih trpjela više od četiri godine te je danas jedina među novim članicama Europske unije koja je u manje od dva desetljeća prešla put od ratom razrušene i dijelom okupirane zemlje do punopravnog članstva u integraciji svojedobno pokrenutoj upravo zbog mira kao najvažnijeg preduvjeta suradnje i razvoja.

I dok je jasno kako Srbija i srpski entitet u Bosni i Hercegovini doživljavaju Oluju, ratna zbivanja iz kolovoza 1995. te sve što im je prethodilo i na njih se nastavilo teško mogu biti kamenom spoticanja onih koji su se i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini suprotstavljali istoj agresiji. U suprotnom, ratno savezništvo postaje uzaludno, a balkanizacija iz 20. stoljeća duboko prodire i u 21. stoljeće. Posve je jasno tko će njome na Zapadnom Balkanu najviše izgubiti, a tko dobiti.

Boško Picula l T portal

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru