Published On: Sun, Jan 13th, 2013

Moja zamjerka na tekst Emila Karamatića isključivo je logičke prirode

Nemoralna politička elita potrebuje glupe novinare. Glupi novinari kad ih se jednom stavi u stroj nemoralne političke elite koriste se nemoralnim pisanijama. Slično kao i njegovi nalogodavaci, koji u političkoj praksi obračun s neistomišljenicima vrše  medijskim uriniranjem po istima,  i Emil Karamatić do prije nekoliko mjeseci zagovarao je , da prostiš,  izlijevanje vlastite mokrače  po političkim neistomišljenicima koji dnevno svjetlo bh sumraka vide nešto tamnije od njega tako svijetlog i ozarenog novim fluksima nove, svijetle nacije u nastajanju. Taj brutalan, gotovo vehabijski vapaj jednog nesretnog prorežimskog piskarala u  polubegovatu zvanom BiH nije kažnjen budući da bi pravno nastao presedan nakon kojeg bi morali odgovarati i veće novinarske vehabije od malog Karamatića. Pa i sam Bakir Grozni recimo.
________piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Politička etička ulema koja mu baca korice kruha nije ga čak niti pecnula po prstima iako je Vijeće za tisak osudilo taj bombaški novinarski čin. Konkretno, u taj davni vakat, nemili Emil od BHTV-a, državno novinarče uhljebljeno na dobrovoljnom darivanju tuđih političkih prava, u ovom slučaju prava hrvatskih, prava naroda kojem na žalost i Emil pripada, kojeg je nesretnim spletom okolnosti, slično kao i Živko, iz nekih davnih pobuda, ili pak pod prisilom, navodno i branio, i koja Emila Karamatića u Federaciji bole baš onoliko koliko i Emila Vlajkija u Srpskoj, zagovarao je pišanje po Mlinarević-Soptici i ostatku fašistoidnih Poskokovaca. I ostao na državnoj plaći. Bez ikakve kazne dakako. Je li dobio povišicu nije poznato.
Elem, zašto je grlo Emilovo koje je duboko točno onoliko koliko iznosi zbroj duljine falusa u Živka, Jerke i Zvonke to činilo? Zato što je ovdje na Poskoku kompletna kolumnistička regimenta šprdala njegove ideološke i faktične mecene, Zlatka, Živka, Zvonka, Željka, Platformu i brata mu po pameti , onog nesretnog alkosa veselog lica Iliju Šagolja.
Nije se Grlo sekiralo što što mu narod koji je navodno branio , taj od Perecije prodani, od Zapada poniženi i od vlastitih elita popljačkani narod, danas dodatno ponižava i pljačka jedan veći i rigidniji nacionalizam od onog lokalnog u kojem Emil, đetić od Saraja, vidi svo zlo ove zemlje, i vascijeloga dunjaluka.
Boli njega kita za Zakon o raspodjeli PDV-a kojim se legalno pljačkaju hrvatska područja u BIH, a koji je donesen bošnjačkim preglasavanjem nakon što su neki raniji visoki predstavnici jednostranim dekretima dokinuli institucionalnu ravnopravnost u BIH. Boli ga i kita što je sarajstanskom begovatu na upravljanje dana Federacija, u kojoj su Hrvati tek ukras, kojoj od poreza pripadaju milijarde koje potom begovat , troši na egzotične institucije SDA i SDP rodbine i prijatelja, u konačnici i na egzotične podanike poput Lijanove brojne familije i pravaških fašistoidnih debila pa i na čapljinske fakine koji su bježeći od plastenika dospjeli u novinarstvo. Boli ga istovremeno neka stvar što su Hrvatima na upravu date tek županije koje su socijalna kičma ovog entiteta i koje servisiraju jedine prave gigantske potrošače proračuna: školstvo, policiju, zdravstvo, socijalu i zasvrbi ga njegova prodana njuška što one jedine danas, u ovoj zemlji apsurda, postaju problem, one koje drže ovakvu, makar nikakvu FBIH na životu.
Jebe se Emilu za to.
Politički profiteri dijele se inače na nekoliko podvrsta. Na one koji zarađuju na nacionalizmu vlastitog naroda, na one koji putem dodvoravanja NVO fondovima žive od građanskog nacionalizma i na one treće i najmizernije , kakvima pripada i Emil, a koji profitiraju od podrške tuđem nacionalizmu.
Profiter je profiter, ma koje vjere i ideologije on bio, pri čemu se priča koju prodaje, makar kao profiter, može podijeliti na opravdanu i točnu i neopravdanu i netočnu. Ako profiter govori laži, on je lažov i profiter, ako profiter govori istinu on je tek samo profiter no istina koju je izgovorio i dalje stoji. Razlika između poštenog političara koji govori istinu i profitera političara koji govori istinu samo je u u tome. U zarađenom novcu. Dok istina ostaje. Makar je izgovorio najgori među nama.
Profiterstvo lažova Emila Karamatića , i svih drugih Emila koji žive kao plaćenici tuđeg nacionalizma u tom smislu kudikamo je gadljivije od svih drugih profiterstava. Pa i od profiterstva samog Dragana Čovića. A posebno je gadljivo kada takva moralna karikatura kakva je Emil krene popovati i poentirati jer , kako reče, on je to pisao što mi danas pišemo pa smo ga nazvali izdajnikom. Pa će nam se on danas kako reče “posrati” na našu dosadašnju priču jer eto Stolna kuća druga Dragana dokazuje da smo bili u krivu.
Bit će da je ovaj hodajući eksperiment novinarstva, koji živi od Lijanove salame i Živkove reklame bio u pravu kada je tvrdio da je Platforma legalna, da je Komšić OK i da Bošnjaci u Federaciji imaju pravo Hrvatima nametati predstavnike. Jer, dokaz je, ko fol tu, famozna Stolna kuća.
Koje li tupave logike u najnaoštrenijeg platformaškog pera.
Što je to dakle pisao Emil koji u političkom smislu nije čak niti izdajnik, niti to može biti budući da ga čak niti oni kojima puše u njedra ne žele na nekoj funkciji koja bi ga učinila izdajnikom?
Cijelo vrijeme formiranja Platforme Emil Karamatić, kao paradigma bošnjačkog trojanca od piskarala po svojoj štetnosti ravna bošnjačkim trojancima od političara, daidža i džepnih sarajstanskih intelektualaca hrvatske krvi, šutila je o vilama Lijanovića, o zagrebečkim stanovima Jurišćevaca, o penzijama Budimira, o reketima Lagumdžija o američkim dvorcima zlatne SDA mladeži.
Štoviše Emili su takve su častili epitetima, onu dužničku austrijsku gamad s Trna primjerice, izrod Lijanov, moderne robovlasnike u Hrvata i kriminalce koji bi u svakoj normalnoj državi, kakvoj Emil i Emili navodno streme, odavno ležali u kazamatima pravne države, častili su epitetom velikih i uspješnih biznismena, ex premijera Jurišića spremnog za Dom, Dom Dvoetažni u strogom centru Zegeja, još spremnijeg na seksi masaže po edinburškim dvorcima na račun poreznih obveznika ZHŽ-a, hrabrim političarem, Zlatka Slučajnog novim vizionarem nove socdemokratske Bosne.
Toliko o e-mili novinarstvu. Niti rječi o suspenziji višestranačja u Hrvata, o dugoročnoj šteti i posljedicama koje će projekt Platforme donijeti suživotu dva federalna naroda. Niti slova o kriminalu vlastitih mecena.
Njegova opsesija Čovićem, HDZovima i slično, kao i opsesija svih pravaških, čitaj Lijanovićevih hypo alpe adria medija bila je i ostala njegov jedini bombaški zadatak. Gazda novinarskog krvodsljednika, gazda našeg ludog Emila kojem se piški, tražio je samo to. Ne i tapkanje po bošnjačkim poslovima.
U tom kontekstu na meti našeg junaka priče našao se i Poskok kojeg je nekad, dok je Poskok rušio HDZ, javno hvalio.
Simptomatična , donekle čak i simpatična je ta halal logika kojom se koriste zadojeni bošnjački nacionalisti. Bez obzira kojoj naciji pripadali.
Činjenica da je Poskokova kolumnistica “na HDZ-ovom portalu,” prva oderala druga Dragana glede izgradnje višekatnice i porijekla imovine, za Emila je znak priznanja kako je Poskok bio u krivu i da je sva priča oko hrvatskih nacionalnih prava šupljak.
Nije bolan Emile. Poskok je samo napisao da je vila prevelika, da samo malim ljudima trebaju velike vile, i da samo sitne duše pate od materijalnih veličina, te da bi se porijeklom imovine dotičnog netko morao pozabaviti.
Hrvatsko pitanje nakon tog nije prestalo postojati. Niti majorizacija, niti izdajnici niti janjičari. Sve stoji i dalje. A stoji i Stolna kuća.
Taj tekst tek dokazuje kakvu takvu političku širinu hrvatske društveno osviještene javnosti i ukazuje na postojeći demokratski kapacitet hrvatskog društva u BIH. Iako smo pod opresijom brojnije nacije, bez političkih prava – ovo malo preostalih medija na hrv. jeziku kojima RAK mafija ne može ništa, pa nam šalju SIPE po kućama, pokazala je dovoljno respekta prema narodu za čija se prava bori da ukaže i na propust među nama samima. Pa i na sumnjivu izgradnju nastambe Velikog nam Vođe.
Reakcije na taj tekst također potvrđuju trojnu podjelu BH društva. Priča o Stolnoj kućici, makar podmetnuta iz sarajskog tiska, u BIH je shvaćena kao unutarnje hrvatsko pitanje. Oni koji se ostatak godine upiru u građansku BIH govoreći kako su priče o nacionalnim pitanjima glupost, taj dan likovali su nad Hrvatima u BIH, ne nad BIH građanima Huma, Posavine i Lašve, govoreći nam Eto vam Hrvati vaš Vođa, i perući ruke od tog slučaja proglašavajući to pitanje unutarnjim pitanjem hrvatskog entiteta u BIH kojeg su, makar nehotice, taj dan priznali.
Oni koji se ostatak godine kunu u građansku demokraciiju na teritoriju cijele BIH tekst Mlinarević Sopte nisu prihvatili kao dokaz demokratskog kapaciteta građana u BIH hrvatske nacionalnosti nego je stvar gurnuta u nacionalni tor, onaj isti koji oni negiraju tvrdeći kako je Čovićeva pipa presušila na fašistoidnom Poskoku i da je ovo početak kraja HDZBIH. Samim time one Hrvate koji su htjeli na prostoru HB-a oko kuće Čovićeve praviti revoluciju odvratili su od revolucije i stvar ponovno vratili tamo gdje joj je i mjesto – na rješavanje nacionalnog pitanja kao pitanja svih pitanja.
Tako je tekst Mlinarević Sopte, u praksi srušio sam sebe, i sve one teze protiv kojih se unutar sebe bori. Iako je u njemu jasan pa i plemenit vapaj poniženima da se ustanu, da nadiđu nacionalno i uhvate se u koštac s opipljivim, taj vapaj trajao je točno onoliko koliko je brojnijem plemenu trebalo da se naruga malobrojnijem. I stvar je stala.
Postoji li ljepši i recentniji dokaz tezi da bez rješavanja nacionalnog pitanja nema otvaranja svih drugih pitanja u BIH? I da se ni hrvatsko, ni bošnjačko ni srpsko društvo u BIH neće uhvatiti u koštac s bilo čim drugim dok se ne riješi nacionalno pitanje u BIH?
Da je Karamatić, karikatura s početka naše priče, lucidan koliko je glup, onda bi nakon tog teksta prvo morao uputiti službenu ispriku što je htio, iz nekih čudnih egzibicionističkih pobuda, urinirati svoju dobro plaćenu sarajevsku mokraču po neistomišljenicima, ili pak zato što nas je nazivao plaćeničkim medijem. On tako slobodan u potplaćen intelektualac i novinar, na državnom poslu, čiji portal vrvi od platformaških novogodišnjih, uskršnjih i bajramskih čestitiki.
No to čine moralni i lucidni ljudi koji posjeduju dar kognitivne spoznaje i kakvo takvo zrno etike. Ne i moralne nakaze s mozgom glupana.
Ako već moram crtati: To što je u Dragana velika kuća Emile, nije dokaz da bošnjačka nacionalistička bulumenta prije dvije godine nije napravila državni udar i javno ozakonila majorizaciju nad manje brojnim narodom u Federaciji pretvorivši tako Hrvate u BIH u jedini europski narod bez političkih prava. Suvremene europske Kurde.
U tome su im asistirali jedan od najvećih kolonizatora moderne BiH, koordinator austrijskih banaka Valentin Inzko a sa hrvatske strane pronašli su izdajnike političare, izdajnike intelektualce i plaćene novinarske budaletine koji ne shvaćaju Ustav BIH, prirodu ove zemlje, dugoročne posljedice tog čina i manje više sve ostalo što se shvatiti da te za par opanaka spremno staju u službu tuđeg nacionalizma.
Pojednostavljenim jezikom rečeno, Emile, Karamatiću, to što je Dragan napravio preveliku kuću nije nikakav dokaz da ti više nisi malen i jadan. I da si narastao. U , moralnom, političkom , ljudskom i svakom drugom smislu Emile dragi, ti u intelektualnim gabaritima nisi prerastao širinu Lijanove đačke. Šupalj si i danas kakav si bio i jučer a rok trajanja ti je točno onoliki koliki ti odrede oni koji te i drže na poziciji koju si svojim tuparijama uzurpirao.
Poučak spornog teksta koji Emil nikada skontati neće je zapravo vrlo lagan za shvatiti – Priča o porijeklu imovine hrvatskog političkog establišmenta trajala je dva dana, i nakon toga pala u lagani zaborav, tamo će se toćati sve dok se Hrvati u BIH ne osjete kao slobodan narod.
Kada to budu, oni sami će unutar sebe otvoriti ta pitanja i krenut će obračun sa korupcijom. Preduvjet da se to dogodi je potpuna politička i institucionalna sloboda koja podrazumijeva pravo da se bira i bude biran, pravo na vlastiti novac u vlastitom džepu, pravo na vlastiti jezik, zemlju koju oreš, sol i kruh koji je jedeš i to 0nako kako je tebi ćeif ne pitajući drugog , nekog višeg za dozvolu i ne plaćajući mu danak. Dok se to ne dogodi i hrvatska zemlja u BIH, kao i zemlje ostala dva naroda bit će pogodne za profitere.
Građanska kultura, kakvoj pripada i kultura borbe protiv korupcije, kultura uličnih prosvjeda, radničkih, rodnih, ovih onih, ne može se u nacionalano podijeljenom društvu nametnuti odozgora. BH društvo, samim time i hrvatsko društvo u BIH, se mora rješiti nacionalne opresije da bi se unutar svakog od tri BH društva počelo razvijati sjeme građanskog. Odozdola. Kako i priliči.
Nacionalna opresija pak ne rješava se nasiljem nad nacionalnim pitanjem i potiranjem istog, onako kako to radi Emil, nego rješenjima koja u potpunosti zadovoljavaju taj isti nacionalizam i samim tim ga dugoročno čine besmislenim dajući mu osim prava koje traži i obveze prema državi koje je dužan ispunjavati.
Sve dok se to ne dogodi, rasti će tisuću sumnjivih kuća. Srpskih, hrvatskih i bošnjačkih. Izgrađenih na nacionalizmu vlastitog naroda. Kao i tisuće onih koje rastu na podršci tuđem nacionalizmu. Kakva je recimo kuća Emilova.
Ako me baš pitate čija mi je kuća draža evo i iskrenog odgvora: Emilovu kuću bi , da mogu, već danas srušio a na njenom zgarištu postavio bi ogroman javni pisoar kao vječni spomen liku i djelu dotičnog. Naprosto zato jer mi se životno djelo te fukare totalno gadi.
Čovićevu kuću , ako zajebe, srušio bih već sutra.
No ako Čović uspije ostvariti desetinu od onog što zagovara, isti dan se javljam kao dobrovoljac na mješalici za dizanje još jednog kata.
Uostalom, kakav je Hercegovac, uz to predsjednik Stolnog, bez minimalno tri betonske deke. Neš ti kuće.