Published On: Sun, Jun 9th, 2013

Mogu li očevi dojiti djecu?

U mnogim zapadnjačkim domovima ravnopravnost je dosegla vrhunac, ali kada u obitelj stigne tri i pol kilograma i 52 centimetra sreće, zaposlena žena zamrzava karijeru i financijsku samostalnost, ostajući uz bebu. Ali ne više i ne isključivo kao nekada, dijeleći s parterom brigu o bebi u omjeru 50:50. Ako mama doji, tata mijenja pelene. Ako mama mijenja pelene, doji tata. Jest da je dojenje jedan od rijetkih zadataka za koje priroda kaže da tata ne može, ali u njemačkim obiteljima i to može

 

Prije prilično godina jedan kolega iz redakcije uzeo je rodiljni dopust kada mu se rodila kći Lana. Bilo je to vrijeme solidnog novinarstva, kada se znalo da ga nakon povratka čeka radno mjesto. Supruga liječnica krenula je kratko nakon poroda na posao, a on se pun zanosnog poleta odlučio posvetiti djetetu, želeći da sa suprugom jednako dijeli brigu oko bebe. Bez baka servisa. Kada se nakon mjeseci pelena i papica vratio među nas, zadovoljno je odahnuo. ‘Bilo je to nevjerojatno iskustvo’, rekao je i iskreno priznao: ‘Ne bih više. Dan jurnjave oko djeteta naporniji je od najstresnijeg dana u redakciji.’

Sve je više parova koji provode ‘politiku 50/50’

‘Ako život zamislite kao veliki dvorac od pijeska na obali mora, rođenje djeteta je golemi val koji sve ispire. Pijesak je, doduše, još uvijek tu, ali kao amorfna masa. Dio po dio morate iznova graditi novi dvorac. O vama ovisi hoćete li ga zidati zajedničkim snagama ili sve prepustiti mladoj majci.’

Ovim riječima Stefanie Lohaus, autorica serije ‘Princip 50/50’, opisuje u Die Zeitu vlastito iskustvo rođenja sina koje je njoj i njezinom partneru, baš kao i mojem kolegi i njegovoj ženi, život okrenuo naglavce. Mladi roditelji to dobro znaju: 24 sata dojenja, bočica, kupanja, pelena, drečanja, nespavanja, liječničkih kontrola, uz sve ostale kućne obveze. U nas to rješavaju mame na rodiljnom dopustu i (nerijetko dvostruki) baka servis, ali u Švedskoj ili Njemačkoj sve je više parova koji ‘politiku 50/50‘ – nekadašnji zahtjev da u parlamentu i na drugim važnim mjestima ravnopravno sjedi isti broj muškaraca i žena – žele primijeniti i u obitelji. Kako potpuna ravnopravnost ne bi ostala političko obećanje bez pokrića, potpunu jednakost u zaradi, plaćanju računa, glačanju i pranju suđa žele dokazati i brigom za novorođenče.

 

‘Oboje smo željeli i dijete i karijeru’- piše Stefanie Lohaus – ‘ali nismo htjeli jaslice niti da mu otac samo poželi laku noć za lijep san.’ U mnogim zapadnjačkim domovima ravnopravnost bračnih parova dosegla je zavidan vrhunac, ali kada u obitelj stigne tri i pol kilograma i 52 centimetra sreće, zaposlena žena zamrzava karijeru i financijsku samostalnost. On ostaje na poslu i živi manje-više isto kao ranije, dok ona ostaje u kući na raspolaganju 24 sata, sedam dana u tjednu. Ali ne više i ne isključivo kao nekada, dijeleći s parterom brigu u jednakom omjeru.

Majka je nezamjenjiva, ali samo u 50 posto skrbi oko bebe, ostatak je detaljno dogovorena dužnost tate. Ako mama doji, tata mijenja pelene i noću uspavljuje dijete. Ako mama mijenja pelene, doji tata. Jest da je dojenje jedan od rijetkih zadataka za koje priroda kaže da tata ne može, u njemačkim obiteljima poput one Stefanie Lohaus i to može. Jednostavno tako da majka izdoji mlijeko u bočicu, pa otac na dudicu hrani bebu. Time i otac i majka ‘ravnopravno grade emocionalno jedinstvo s djetetom‘, a budući da sve više majki ne želi zbog rađanja odlagati karijeru i u recesijskim vremenima dovoditi u pitanje radno mjesto, ovo rješenje im omogućuje izbivanje iz kuće i odlazak na posao.

Velike razlike i među bogatima

Ali što ako dijete odbija flašicu? E, onda otac čeka s bebom u obližnjem kafiću preko puta ženina radnog mjesta da ona istrči s posla i nahrani ga. Naravno, ako ne pada kiša i ako dijete nema vrućicu. I samo u slučajevima kada oba partnera imaju fleksibilno radno vrijeme ili barem djelomično mogu raditi od kuće.

U ostalim slučajevima preostaje jedino da i očevi koriste rodiljni dopust. Dok je u Hrvatskoj 2011. samo 123 (0,34 posto) očeva otišlo na rodiljni dopust (prvih šest mjeseci bebinog života), u Njemačkoj se na to iz godine u godinu odlučuje sve više očeva. Godine 2008. barem dva mjeseca rodiljnog dopusta uzelo je 20,8 posto očeva, a 2010. ih je bilo 25,3 posto. Jedni to tumače kao svijest o jednakosti, oni pragmatičniji kao odluku u slučaju da žena više zarađuje od muža.

Švedski očevi čak imaju svoj časopis Pappa. U toj zemlji rodiljni i roditeljski dopust (onaj poslije šest mjeseci djetetova rođenja) za oba roditelja uveden je još 1974, a od 2002. za očeve je uvedeno obveznih dva mjeseca (traži se tri mjeseca), što se potiče i ekonomskim mjerama pa roditelji koji odluče jednako podijeliti dopust primaju svaki po 120 eura mjesečno više od drugih. Švedski očevi su stoga zaslužni za najviši postotak radno aktivnih žena u Europskoj uniji (77,2 posto), dok nakon Iraca i Francuza imaju najviši natalitet.

Ali među bogatima nije sve pjesma. U Velikoj Britaniji zaposleni očevi ne koriste pogodnosti koje im omogućava država u podjeli prvih mjeseci rodiljnog dopusta, dok u SAD-u majke novorođenčadi imaju pravo na samo 12 prvih tjedana, ali neplaćenog dopusta,pri čemu se dopust za očeve ni ne spominje, što ih uz Papuu Novu Gvineju, Svazilend i Lesoto svrstava među jedine zemlje bez plaćenog rodiljnog dopusta.

Današnje obitelji imaju dva hranitelja

Mogu li doista istodobno proći i karijera i kvalitetno podizanje djece po principu 50:50 u današnjoj mikro obitelji koja se sastoji samo od bračnih partnera i djeteta? Još ne tako davno, gotovo do Drugog svjetskog rata, djeca su odgajana u širem kućanstvu koje je uključivalo više generacija, pa se svakodnevni posao obavljao zajedničkim snagama. Dok u nas bake žrtvuju cijeli život za odgoj unuka, u bogatim zapadnim sredinama to nije običaj, pa su se roditelji prisiljeni svakako snalaziti. U velikim njemačkim gradovima tako se razvijaju stambeni projekti koji povezuju nekoliko mladih obitelji, mješavina privatnih stanova i zajedničkog prostora u kojemu zajednički organiziraju naizmjeničnu brigu o svojoj djeci.

‘Bez obzira na to želite li otići u trgovinu ili pod tuš, telefonirati ili pregledati elektronsku poštu, o svakoj aktivnosti koja ne uključuje dijete potrebno je dogovaranje i pregovaranje, ali isplati se’, piše Stefanie Lohaus u Die Zeitu. ‘Ima dana’ – kaže ona – ‘kada taksijem jurim kući, jer naš sin toliko neutješno vrišti da ga mogu smiriti samo na prsima. No isplati se. Važno je da moj partner preuzme obiteljsku ulogu, a ne samo ulogu hranitelja. Jer to sam i ja’.