MLAKIĆ: Sharon Stone u Bruxellesu

Prije više od stotinu godina, u rujnu 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata, Vladimir Iljič Lenjin je s povećom grupom svojih suradnika otputovao posebnim vlakom iz Švicarske, gdje se nalazio u višegodišnjem egzilu, od 1900-te godine, do Švedske odakle su se saonicama koje su vukli konji prebacili do Finske, koja je tada bila pod ruskom vlašću, a zatim do Petrograda. Ostalo je povijest, rekli bismo.

Međutim, ovaj događaj koji je bio svojevrsni uvod u “deset dana koji su promijenili svijet”, kako se često naziva Oktobarska revolucija, zanimljiv je još po nečemu: Lenjin i tridesetak njegovih suradnika do Švedske su stigli specijalnim vlakom koji im je na raspolaganje stavila njemačka vlada. Bez obzira što je Njemačka imala svoje razloge za ovo, jer su Lenjinovi boljševici zagovarali izlazak Rusije iz Prvog svjetskog rata, u kojemu je ova zemlja ratovala protiv Njemačke, ovako nešto danas izgleda gotovo nemoguće. Pogotovo stoga što je Marxov “bauk komunizma koji kruži Europom”, koji je Njemačka ovim činom presudno “pogurala”, bio najveća prijetnja tadašnjem prevladavajućem poretku u Europi.

Za tih stotinjak godina Europa se promijenila do neprepoznatljivosti, i svedena je na potpuno beznačajan faktor u opasnim geopolitičkim igrama koje se odvijaju širom planeta, odnosno od subjekta postala je puki objekt. Današnje stanje pomalo podsjeća na ono uoči Drugog svjetskog rata, kada je Europa, predvođena Velikom Britanijom i Francuskom,  konstantnim ustupcima prema sve agresivnijem Hitleru, srljala prema nadolazećoj kataklizmi. Britanski premijer iz tog vremena, Neville Chamberlain, jedan od potpisnika Minhenskog dogovora iz 1939. godine, koji je omogućio Njemačkoj okupaciju Čehoslovačke, ostao je upamćen kao simbol kalkulantske politike koja je izravno dovela do tragedije epskih razmjera.

U svom kapitalnom djelu “Poslije rata”, opsežnoj historiografskoj studiji koja predstavlja panoramski prikaz povijesti Europe nakon Drugog svjetskog rata, britanski povjesničar Tony Judt 1945. godinu smatra “nultom točkom”, odnosno godinom kada je “umrla” Europa kakvu smo stoljećima poznavali. Do temelja porušena u ratu, s ogromnim demografskim gubicima, s “etničkim čišćenjima” (koja su tek kasnije, 90-ih, dobila taj naziv) koja su provođena diljem Europe, uz iznimku bivše Jugoslavije, koja su rezultirala nacionalnim državama s velikom postotkom jednog naroda u njihovim okvirima. Europa je nakon toga, u periodu Hladnog rata, podijeljene između dva dominantna geopolitička bloka bez bilo kakvog ozbiljnog utjecaja na globalna zbivanja.

Možda najbolja potvrda o “smrti Europe” stigla je ovih dana iz Bruxellesa, kada su Švedska i Finska, dvije nekada uzorne europske demokracije, koje su sada, na žalost, na kratkom američkom lancu, pristale na otvorenu ucjenu notornog turskog autokrate Tayyipa Erdogana vezanu za ulazak ove dvije zemlje u NATO pakt. Po Erdoganovim izjavama, Švedska se obvezala izručiti Turskoj 73 osobe, uglavnom Kurde iz  Kurdistanske radničke stranke (PKK) koji su našli utočište u toj zemlji, koje Erdogan naziva teroristima.

Tko su teroristi iz Erdoganove vizure na najbolji način govori jedna anegdota nakon neuspjelog pokušaja vojnog puča u Turskoj, kada je Erdoganov režim pozatvarao na tisuće novinara, sveučilišnih profesora, sudaca… Po toj anegdoti, u jednom od najvećih turskih zatvora, u Erdoganovoj verziji “proklete avlije”, jedan od zatvorenika je u knjižnici tražio neku poznatu politološku knjigu jednog turskog autora, na što mu je zatvorski stražar rekao kako tu knjigu nemaju, ali “imaju” njenog autora, “teroristu”, koji je također bio pritvoren.

Posebno je u ovom kontekstu simptomatična sudbina Kurda, najbrojnijeg naroda na planetu koji nema svoju nacionalnu državu, naroda koji je više puta, nakon što su ružno iskorišteni, prepuštan vlastitoj sudbini. To se dogodilo i 1917. godine kada su suprotstavljeni Britanci i Francuzi krojili današnju mapu Bliskog istoka, kada su Kurdi ratovali na strani Velike Britanije, koja ih je hladno prepustila vlastitoj sudbini i turskim pogromima kada im više nisu bili potrebni. Slično se dogodilo i stotinjak godina kasnije, kada se povijest na ružan način ponovila, kada je SAD 2015. godine sklopio ugovor s YPG-om, sirijskim ogrankom PPK, o zajedničkoj borbi protiv Islamske države. YPG je, uz američku potporu iz zraka, bio ključni element koji je doveo do sloma te islamističke kvazidržave.

Međutim, 2019. godine, kada je Turska pokrenula ofenzivu protiv sirijskih Kurda, Donald Trump, tadašnji predsjednik SAD-a, povukao je američke snage s tog područja, davši na taj način Turskoj otvorene ruke za obračun s Kurdima. Peter Galbraith, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, komentirao je to svojevremeno na sljedeći način: “Imali su preko 11 tisuća poginulih (Kurdi, op.a.). Da se SAD morao boriti protiv ISIS-a sâm, vjerojatno bi imao tisuće mrtvih vojnika. Umjesto toga, imao je pet. Nema granica Trumpovoj izdaji.”

Kroz to stoljeće nedosljednosti zapadne politike prema jednom narodu, s Kurdima se poigravala i turska zvanična politika: jedan ogranak turskih Kurda sudjelovao je u genocidu nad Armencima tokom Prvog svjetskog rata, jer su od tadašnje turske vlade dobili garancije da će im pripasti zemlja s koje “počiste” Armence. Dogodilo se suprotno, da se režim nakon obračuna s Armencima, počeo obračunavat i s Kurdima.

“Kao zemlja koja se gotovo 40 godina bori protiv separatističkog terorizma i kojoj je terorizam odnio na tisuće djece, nemamo strpljenja za prodavanje magle. Memorandum s Finskom i Švedskom je diplomatska pobjeda za Tursku”, izjavio je Erdogan, nakon što je ponizio Švedsku i Finsku, ali i cijeli zapadni svijet.

Ovu ponižavajuću izjavu, kao da govori o nekim banana-državama izgubljenim u bespućima Tihog oceana, švedska premijerka  Magdalena Andersson je odbila demantirati, što je u Švedskoj izazvalo nemalu pomutnju i nelagodu. Najveću nedoumicu i strah ova je “šutnja” izazvala kod kurdskih i turskih izbjeglica u Švedskoj. Usprkos njihovu traženju, švedska premijerka nije željela decidirano reći je li se švedska vlada uistinu obvezala na te mjere, što nedvosmisleno upućuje na to da se sličan scenarij uistinu dogodio.

Na žalost, ovaj kalkulantski potez će, pretpostavljam, samo povećati politički rejting stranci švedske premijerke, što na svoj način govori o stanju duha u današnjoj Europi. “Gromoglasna” šutnja koja dolazi od zvaničnih institucija Europske unije, koje su, takav je dojam, kapitulaciju dvije zapadne demokracije pred Turskom dočekale s olakšanjem, uključujući tu i Njemačku kao motor ovakve Unije, govori sama za sebe.

Vodeći europski političari danas podsjećaju na Sharon Stone iz Verhoevenovih “Sirovih strasti”: umjesto da svaki čas spuštaju gaće, europski političari “pragmatično” su odlučili i ne nositi ih. Svu dubinu poraza današnje Europe pred raznoraznim džepnim diktatorima možemo u potpunosti sagledati ako samo površno usporedimo postupak njemačke vlade iz 1917. godine, kada je iz vlastitih interesa ustupila Lenjinu i njegovim suradnicima specijalni vlak, i šutnju današnje njemačke vlade na Erdoganovu bahatu demontažu europske demokracije.

Sličnu politiku njemačka vlada vodi i prema Bosni i Hercegovini, čiji će konačni rezultat biti dovršetak etničkog čišćenja iz 90-ih, na isti način na koji se to dogodilo širom Europe i bivšeg Sovjetskog saveza nakon Drugog svjetskog rata, jedne politike čiji su tvorci Hitler i Staljin, kako to decidirano tvrdi Tony Judt, politike koja nikada nije promijenila svoj kurs, a koji je prikrivan debelim naslagama rigidne političke korektnosti, politike čije zvanične stavove kreiraju političke kreature iz Bakirjugenda uz pasivno asistiranje hrvatskih varijanti Sharon Stone, od Mesića, Sanadera, Jadranke Kosor, pa sve do Andreja Plenkovića koji je evoluirao do toga da Bruxellesu i Berlinu ne da ne zna reći “ne”, već to više nitko od njega i ne očekuje.

Imamo tu, da ne zaboravimo, i Veliku Britaniju. Boris Johnson je u tom slučaju samo loša replika  Neville Chamberlaina: Chamberlain je, kada je Hitlerova Njemačka napala Norvešku, svjestan vlastite odgovornosti, dao ostavku, a na njegovo mjesto je došao Winston Churchill, posljednji veliki europski lider, dok će karikaturalni Johnson, kako stvari sada stoje, ostati na čelu britanske vlade sve do posljednjeg Ukrajinca.

Josip Mlakić l bljesak.info