MLAKIĆ: Lažni car Josip Mali

Jedna začudna epizoda iz povijesti Crne Gore iz druge polovice osamnaestog stoljeća pravi je siže za punokrvnu holivudsku priču. Radi se o fenomenu Šćepana Malog, crnogorskog “cara” koji je vladao u periodu od 1767. do 1773. godine lažno se predstavljajući kao ruski car Petar III, o povijesnom presedanu kakav vjerojatno nije zabilježen nigdje drugdje.

 Josip Mlakić l Bljesak.info

Po dolasku na vlast, Šćepan Mali je za vrlo kratko vrijeme učvrstio centralnu vlast, što je za to vrijeme bio revolucionaran potez s obzirom da se dotadašnja crnogorska vlast oslanjala na plemensku arhitekturu koja je bila uzrok stalnih unutarnjih trvenja.

Šćepan Mali je snažno modernizirao crnogorsku državu, iskorijenivši višestoljetni princip krvne osvete, te osnovao prvi sud, po uzoru na sudove iz europskih zemalja. Ubijen je u atentatu 1773. godine.

Ubio ga je njegov sluga, Grk, potplaćen od Turske koja je u crnogorskom “lažnom caru” (i reformatoru) vidjela veliku prijetnju za svoju ekspanziju na tim prostorima, jer se, kao rezultat navedenih reformi, sićušna Crna Gora s velikim uspjehom nosila u to vrijeme na bojnom polju s moćnom Turskom.

Nema pouzdanih povijesnih podataka o porijeklu Šćepana Malog. Vjeruje se da je došao u Crnu Goru 1766. godine odnekle iz Dalmacije. Po zanimanju je bio travar, odnosno “narodni liječnik”. Ubrzo po njegovu dolasku pronijela se vijest da je on ruski car Petar III koji se sklonio među Crnogorce. (Stvarni ruski car Petar III ubijen je u atentatu pet godina ranije, u uroti koju je organizirala njegova supruga, koja je u povijesti ostala upamćena kao Katarina II, odnosno Katarina Velika.)

Crnogorski vladika i pjesnik Petar II Petrović Njegoš je prema biografiji Šćepana Malog i žive narodne predaje o njemu napisao pjesničko djelo “Lažni car Šćepan Mali”. U bivšoj državi je također prepoznat filmski potencijal priče o Šćepanu Malom, tako da spominjanje Hollywooda na početku ovog teksta nije bez pokrića: prvi crnogorski film, snimljen 1955. godine, govorio je upravo o ovom fenomenu. Zvao se “Lažni car”, a režirao ga je Velimir Stojanović, da bi Veljko Bulajić, oslanjajući se na istu temu, snimio 1979. film “Čovjek koga treba ubiti ili Legenda o lažnom caru Šćepanu Malom”.

Ovaj poduži uvod poslužio mi je kao zgodna ilustracija na osnovu koje je moguće progovoriti o aktualnoj društveno-političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Zbog čega? Pa zbog toga što se Bosna i Hercegovina, zemlja koja je svih ovih godina pod nekom vrstom formalnog ili neformalnog protektorata, često višestrukog i međusobno suprotstavljenog, pokazala kao idealno tlo za raznorazne medijske “lažne careve” koji u jednom trenutku kontaminiraju javni prostor.

Kako je nešto slično moguće? Da dođe netko iz Njemačke, neki automehaničar na primjer, pa se ovdje nametne kao neka vrsta autoriteta za društveno-političko stanje u zemlji, iako o tome nema blage veze? I čije se djelovanje po tom pitanju može ukratko svesti na onu krilaticu “Nisam ginekolog, al mogu pogledat”? Odgovor je vrlo jednostavan: pored megalomanske taštine koja ih krasi, “lažni carevi” su u principu odraz nečijih želja, odnosno bogomdane osobe koje govore samo ono što netko želi čuti, bez obzira što se radi o pukim tlapnjama koje nemaju veze sa zdravim razumom.

Slični likovi, dakle, uspijevaju samo tamo gdje je od svake nade i vjere preostala tek nadnaravna “vjera u čudo” (i kladionice), te uspostavljeni kolonijalni mentalitet koji u velikoj mjeri karakterizira današnje bosanskohercegovačko društvo, što je i neka vrsta povijesnog nasljeđa, što je kod izluđenog svijeta stvorilo dojam da će drugi riješiti sve njihove probleme. Ovi “lažni carevi” su neka zloćudna varijanta benignog Semira Osmanagića, koji uz prodaju “lažnih piramida” usput ubijaju svaku društvenu nadu svojim tlapnjama o “etnonacionalizmima”, istovremeno podržavajući onaj najopasniji: nacionalizam većinskog naroda.

Davanje prostora sličnim ljudima je nešto bez čega ovaj fenomen ne može funkcionirati, jer im na taj način dajemo do znanja da ih shvaćamo ozbiljno. Najpoznatiji bosanskohercegovački, odnosno bošnjački “lažni car” je nesumnjivo notorni Stipe Mesić koji se i danas sporadično javlja u medijima usprkos poodmaklim godinama, čime potvrđuje “tezu” Thomasa Harrisa kako “jaganjci nikada neće utihnuti”. “To je njihova priroda, Clarice”, kako to kaže na jednom mjestu Hanibal Lector.

Primjer drugi: posljednjih godina, čini mi se, nije emitirana nijedna dijaloška emisija na Federalnoj televiziji a da se u živopisnim uvodima nije ukazao namrgođeni institutlija iz nekakvog alanfordovskog instituta za “istraživanje rude i gubljenje vremena”, ljut poput onog lava iz uvodne špice filmskog studija “Metro-Goldwyn-Mayer, koji se putem Skypa u karakterističnoj, musolinijevskoj pozi javlja odnekle iz Ljubljane, pa cijenjenom gledateljstvu predano štema zdrav mozak po principu iz jedne pjesme Zabranjenog pušenja: “Zijade, reci nam de.”

Najveći broj bošnjačkih “lažnih careva” dolazi iz Hrvatske i Njemačke. (Spomenuti institutlija, bošnjački general War, je svojevrsna iznimka.) Pogotovo su zanimljivi ovi njemački. Najnoviji u nizu je Josip Juratović, koji se vratio u javni prostor nakon neuspjele inauguracije Adisa Ahmetovića, mlađahnog zastupnika SDP-a u Bundestagu, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, kao novog “lažnog bosanskog princa”, odnosno kao “izvjestitelja SDP-a u Bundestagu za Bosnu i Hercegovinu”, kako se to u medijima najavljivalo. Ovu “inicijativu” je grubo i nemilosrdno, u svom stilu, u korijenu sasjekao Milorad Dodik, optužujući današnju njemačku vanjsku politiku, vukući paralele s Drugim svjetskim ratom, za nacizam i fašizam.

Josip Juratović, dugogodišnji zastupnik SDP-a u Bundestagu, već je odranije poznat po svojim “probošnjačkim” stavovima. Ovaj automehaničar, porijeklom iz Hrvatske, po svom se backgroundu u startu pokazao kao idealan izbor za “lažnog bosanskog cara”. Prošli tjedan je dao intervju za portal Dnevnik.ba koji vrvi kontradikcijama i notornim budalaštinama. Navest ću, kao primjer, tek dvije, jer kada bih išao do kraja, ovaj tekst bi imao barem dvadeset kartica.

“Prema mojem mišljenju”, kaže Juratović u intervjuu, “pogotovo je u Federaciji od velike važnosti što brojčano jača grupa nudi manjoj kako bi zadržali mir i stabilnost i kako se ne bi ponovile greške s raspadom Jugoslavije gdje Srbi, kao najbrojnija etnička grupa bivše Jugoslavije, nisu imali dovoljno sluha za strah brojčano manjih naroda, već su nacionalizmom i centralizmom prouzročili secesiju koja je završila ratom.”

Kako možemo okarakterizirati društva u kojima “brojčano jača grupa” daje nešto onoj manjoj, umjesto da se politički život odvija po zakonima i Ustavu? Ne postoji nijedno drugo slično društvo, niti je postojalo u povijesti, osim onog fašističkog, koje se isključivo zasniva na ovom principu, da “brojčano jača grupa” po principu “uzmi ili ostavi” daje nešto manjinskim grupama. Probajte u ovu jednostavnu jednadžbu staviti “brojčano jaču grupu” iz razdoblja Hitlerova Trećeg Reicha, pa ćete barem donekle shvatiti kakvu je glupost Juratović izvalio. Sličan stav u konačnici može rezultirati isključivo s dvije stvari: koncentracionim logorima ili novim ratom.

Reagirajući na nedavnu izjavu Gabriela Escobara, posebnog izaslanika američke vlade za zapadni Balkan, koji je rekao kako se o “građanskoj BiH” može razgovarati tek nakon ulaska Bosne i Hercegovine u Europsku uniju, Juratović kaže: “Što se pak tiče gospodina Escobara, iako se i ja borim za žurni početak pretpristupnih pregovora BiH za ulazak u EU, odlučno odbijam takav prijedlog jer ne želimo da u EU, koja ima u tom kontekstu i svojih problema, dobijemo dodatne kojekakve Orbane koji će nam praviti probleme. Ja osobno  zastupam institucionalno i demokratski čvrstu EU i borim se protiv svake orbanizacije EU koja bi je vodila neminovno u sudbinu bivše Jugoslavije.”

Dakle, gospodin Juratović “odlučno odbija” da Bosna i Hercegovina funkcionira po Ustavu i međunarodnom ugovoru, onom Dejtonskom, na osnovu kojeg je i nastala, te plaši Europu “orbanizacijom”, što je danas “in” u briselskim salonima, ali lišeno bilo kakve logike, barem u našem slučaju. U višenacionalnim društvima poput Bosne i Hercegovine “orbanizacija” nije moguća. To nam je, u svom jadu o kojem smo se zabavili, jedina komparativna prednost: bosanskohercegovačko društvo je lišeno tih scenarija, jer je “orbanizacija” moguća jedino u društvima u kojima vlada “brojčano jača grupa”, dakle u “građanskoj BiH”, onakvoj kakvom je zamišljaju zadrigli bošnjački nacionalisti i “lažni njemački carevi”.

Međutim, ne bio problem u likovima poput Josipa Juratovića, egomanijacima koji bi za malo medijske pažnje “prodali majku za pocinčani dolar”, kako to kaže Raymond Chandler u jednoj svojoj priči, i koje stoga treba ignorirati, da se u tome ne ogleda politika njemačke vlade u Bosni i Hercegovini. Koji su razlozi takvoj politici, teško je dokučiti, ali se s velikom sigurnošću može reći da su tu na stvari vlastiti, sebični interesi, neka vrsta političkog i civilizacijskog herostratizma koji se možda može svesti na njemačku varijantu famoznog trampovskog “America first”: “Deutschland über alles.”

Kao najbolji primjer može poslužiti nedavno posezanje visokog predstavnika (lažnog njemačkog cara?) Christiana Schmidta za bonskim ovlastima zbog zakona o nepokretnoj imovini u Republici Srpskoj, što političku situaciju u zemlji dodatno usložnjava. Međutim, Schmidt nijednom riječju dosada nije naslutio da će upotrijebiti bonske ovlasti vezano za Izborni zakon, koji je uzrok većine problema u današnjoj BiH. Ovaj njegov najnoviji potez na najbolji način oslikava srpska narodna poslovica: “Selo gori, a baba se češlja.”

A kada bi se to i dogodilo, kada bi kojim slučajem Schmidt nagovijestio upotrebu bonskih ovlasti vezano za Izborni zakon, preko noći bi bio pretvoren u bošnjačkog din-dušmanina, a njemačka politika bi postala “fašistička” i “nacistička”, sa sličnom argumentacijom kao kod Dodika, bez obzira što je Njemačka primjer zemlje koja je uspješno raskrstila sa svojom mračnom prošlošću iz razdoblja Trećeg Reicha, kao možda najsvjetliji sličan primjer u ljudskoj povijesti. A kruna “lažnog cara”, uzgred rečeno, bila bi istog trena bačena u visoku peć zeničke željezare.

Tako da nam, na žalost, ostaje tek konstatacija da današnja njemačka politika u BiH, koja vrijeđa zdrav razum, gledajući pritom samo vlastite interese, nije mnogo odmakla od politike Milorada Dodika. Radi se o dvije strane jedne te iste medalje, o politici koja je ovih dana dobila zvučnu diplomatsku šamarčinu kakvu vjerojatno nije dobila nikada u povijesti, kada je ukrajinski predsjednik Zelenski odbio primiti u posjetu Franka-Waltera Steinmeiera, njemačkog predsjednika sa simboličkim ovlastima kao neku vrstu diplomatskog pokušaja pilatovskog pranja ruku njemačke vanjske politike zbog sprječavanja učinkovitih sankcija Europske unije Rusiji, gdje je sebični moto “Deutschland über alles”, kao i u našem slučaju, uzdignut iznad svih humanitarnih i političkih principa. Mnogo je lakše (i jeftinije) uvesti sankcije Dodiku nego Putinu: put do pakla, pa i onaj do Mariupolja, vodi “tragom novca”, bez obzira što o tome mislili “lažni carevi”.