Zapuštena demokratska svijest i povećanje netolerancije uzlazni je trend među mladima u EU
Ozbiljno me brine retrogradno disanje ovdašnjih mladih glava. Njihov postotak nije bezazlen. Kao da su iz stoljeća sedmog izronili. Mislim, u kojem sarkofagu oni kiberniraju, blaženo snivajući ušuškani zabludama. Nesumnjivo su to djeca umrtvljenih energija u pogledu bilo kakve društvene promjene. Oni su idealno loživo gorivo za diktature lakšeg ili težeg tipa. U krajnjoj konzekvenci, upotrebljivi kao topovsko meso u nekom od budućih ratova.
Četverogodišnje istraživanje MyPlace, koje je financirala Europska komisija (teško 8 mil. eura, provedeno u 14 europskih zemalja) pokrenuto je s ciljem upoznavanja društvenih stavova i vrijednosti generacije koja bi trebala u 21. stoljeću dovršiti koncept europskih integracija. Rezultati su deprimantni: zapuštena demokratska svijest, povećanje konzervativnosti i netolerantne zadrtosti. Mizerna je utjeha da to nije samo specifičnost hrvatske mladeži nego uzlazni europski trend. Na reprezentativnom uzorku od 1200 anketiranih ispitanika u dobi između 16 i 25 godina, u Zagrebu su kao lokacije istraživanja izabrane platežno moćnija, nacionalno i vjerski homogenija Podsljemenska zona (97% Hrvata, 95% katolika) te siromašnija i nacionalno heterogenija Peščenica (14% Srba, Bošnjaka i Roma). Strašno zvuči da bi čak 55% (!) mladih podržalo vladavinu autoritarnog vođe kojemu parlament ne bi mogao utjecati na ovlasti. “Treba nam diktator. Dostigli smo previsoku razinu demokracije.
Ako netko ima više para od ostalih, onda taj ima i veća prava od prosječnog čovjeka”, mudruje jedan mladi anketirani magarac, isključivši mozak. Nazdravlje nam bilo s takvim futuristima. Vjerojatno im je omiljena razbibriga spaljivanje Orwellovih knjiga. Njih 32% u Podsljemenu i 25% u Peščenici načisto se raspametilo od sreće kad su u anketnom listiću zaokružili “da” vojnoj hunti kao poželjnom načinu upravljanja zemljom. Kad procjenjuju najvažnije događaje u hrvatskoj povijesti, na prvom mjestu rangiraju Domovinski rat (93%), ulazak u EU (76%), a na treće mjesto ti epigoni hitlerjugenda stavljaju razdoblje NDH! Najmračniji režim u kojem je Hrvatska pala na anticivilizacijsko dno ovim je indolentnim moronima primjer ponosa i slave. Horor se nastavlja u 52-postotnom iskazu mržnje ili odbojnosti prema Srbima, Romima, Židovima…
Mnoge od ovih zabludjelih ovaca svoje baterije napajaju na malim obiteljskim indoktrinacijama. Tamo gdje obrazovni sustav zakazuje, na djelu su porodični ili državni mitovi. Uporna mitologija mumificiranja Vukovara u grad-sablast, pretvaranje njegove slobodarske žrtve u kreditnu karticu martirijske državnosti, a odstranjivanje svake vitalne dinamike iz gradskog sadržaja, doveli su do apsurdnih epizoda koje guše život. Neki dan, na ekskurzijskom obilasku vukovarskog Memorijalnog centra Domovinskog rata (u sklopu pilot-projekta koji je osmislilo i financira Ministarstvo branitelja, a od jeseni će biti obaveza svim učenicima osmih razreda), jedna djevojčica je zapisala: “Ovo mi je bio najljepši dan u životu”. Shvaćate, ne da je dijete imalo potrebu opisati svoj šok ili reći da mu je žao, nego ono misli da domovinski kult apsolutno mora opisati riječima ushita. Nešto je krajnje pogrešno na javi zemlje u kojoj djeca polupaju lončiće djetinjstva. Kad na mjestu krvavog besmislenog bojnog polja osjećaju leptiriće ljepote u stomaku. Kao da su, šta ja znam, zaljubljena. Nažalost, to nije iskrenost, to su gorki implantati ideologije, htjeli mi to priznati ili ne.
Srećom, nije sve izgubljeno. “Lijepa je ova zemlja, i ona stvarno nije kriva za ono u što su je srozali. Ali, mislim da će se Hrvatska ipak promijeniti na bolje. Ako ne danas, onda sutra…”, s optimizmom mi je, u siječnju 2010., govorila Marina, odlična učenica 4. razreda III. osječke gimnazije, prirodoslovno-matematičkog smjera. Marina je bila među sudionicima velike Globusove priče o vršnjacima punoljetne Hrvatske, rođenim 1992. – u godini priznanja nezavisnosti. I onda, kao i danas (dok marljivo brije na 5. godini medicine) borac je po prirodi, alergična na mediokritetstvo, u nas rašireno poput oportunog blaga: “Ne cijene se prave vrijednosti, učenje i rad. Oni osrednji ili čak gori od toga, uspijevaju u životu. Svakodnevno lete na nas iz TV ekrana. No, ja s takvima ne želim ništa imati. Družim se s osobama koje imaju ciljeve u životu i žele ih postići na pošten način.” Mislim da ću se s povjerenjem, ako mi sutra zatreba, prepustiti pod Marininu liječničku brigu. I vjerujem da Marina jest budućnost Hrvatske.
Kao što se i svjetlucava snažna budućnost ovog društva kuje u rukama Josipa (18) iz Dugog Sela i Armina (18) iz Velike Gorice, pitomaca jednog zagrebačkog Doma za odgoj djece i mladeži. Dečki su kao tinejdžeri imali manjak samopouzdanja, a višak bijesa. Bježali su iz škole, odustajali od obrazovanja već u osnovnoj, prošli ulična iskušenja i prva regrutiranja u kriminalu, imali posla sa sudovima, došavši do ruba s kojeg često nema povratka. No, smogli su snage i, uz nesebičnu pomoć odgajatelja, pronašli zvijezdu vodilju u sebi. Josip uči za strojara, otac je dviju djevojčica, što mu daje dodatno gorivo da ustraje u svakodnevnom fajtu: “Trebaju im pelene, odjeća, hrana… i zato najviše za njih radim, a one mi daju snage”. Dok se u 7. i 8. razredu jedva provlačio s tricom, sad je odlikaš i s istim rezultatom ovih dana namjerava slomiti i državnu maturu. Armin je bježao od kuće i učenja još kao osnovac, nije niti mislio da bi ikada poželio upisati srednju školu. Danas je također odlikaš, planira na faks, još se dvoumi između Kineziologije i Akademije dramske umjetnosti. “Trudim se svakim danom biti sve bolji čovjek”, kaže Armin: “Mislim da je biti čovjek ono najvažnije.” Za Marinu, Ivana i Armina se ne bojim, svoju zrelost izborili su golim rukama, umom i pronađenim vlastitim vrijednostima. U njima se doista zrcali 21. st. Oni su graditelji definitivno. I nisu jedini. Ima ovdje još vizionarske mladosti.