Daz, plemenski vrač Deura, već odavno je shvatio da ljudima izoliranim u malom svijetu istinite priče najnevjerovatnije zvuče. Naročito ako ih pričaju oni koji su proširili vidike hodajući po svijetu. «Nije svako vrijeme pogodno za istinu. Njoj naprosto treba vremena da bude prihvaćena jer se ljudi boje novotarija i promjena. Naročito oni koji imaju što izgubiti. Njihov strah paralizira napredak i zato treba biti strpljiv i uporan, čekati pravi trenutak da znanje nadvlada stihiju » često je govorio sam sebi i povlačio se u svoj samotnički svijet. Sjetio bi se kako je i sam s nevjericom slušao priče o svome pradjedu Deuru koji je donio tajnu bronce u njihovu dolinu i tako zaslužio da se nekadašnje Bilovo pleme zove po njemu – Deuri. Nisu Deuri bili veliko pleme kao Dalmati ili Mezeji, živjeli su između gornjeg toka rijeka Vrbas i Bosne, sa sjedištem u dolini rijeke Bila.
No, bili su priznati i uvaženi jer su poznavali tajnu taljenja bronce.
Daz bijaše iz Deurova, najmoćnijega roda u čitavom plemenu. Kao pomoćnik plemenskog vrača Tiza, mladim dječacima, inicijantima koji se spremaše ući u svijet odraslih, pričao je ono što su njemu ranije pričali.
Da bi otkrio tajnu bronce, pričao bi Daz, Deur je najprije morao svladati opakog zmaja koji je otimao mlade djevojke plemena Mezeja. Pred polazak stari vrač ga je savjetovao kako će pronaći Mezeje putujući Velikom planinom.
– Znamo mi da si uporan. Ipak, trag životinje koju loviš ne treba do kraja slijediti jer bi mogao zalutati… Staze kojima budeš išao često će se račvati… Kako ćeš znati kojom trebaš krenuti!?
– !!!???
– Utabanijom, onom kojom je prošlo više ljudi!
Deur bi se toga često sjetio idući širokim prostranstvima šuma i pašnjaka u koja čovjek sam dotada nije bio. Nelagodu od samotnosti u tom beskraju potiskivao je radovanjem što plemenski glavari baš njemu povjeriše tu važnu zadaću za opstanak zajednice. Iznevjeriti to povjerenje bilo je ravno prokletstvu u kojemu se urote svi domovinski i pradomovinski bogovi i božanstva.
Poslije nekoliko dana probijanja kroz šumu nekako u zraku osjeti da će naići na ljudske zajednice. Oprezno se približavao teritoriju kojega su čuvala plemena oko Velikog Vodopada. Bio je to pust kraj, a rijetki starci i starice koji čuvaše stada ovaca pričali su zastrašujuće priče o zmaju koji odnosi mlade djevojke u svoju jazbinu iz koje se nitko nije živ vratio.
Najbolje je Deuru situaciju opisala baba Zlopoglednica. Ona je zbog svojih razrokih očiju živjela sama, skupljajući trave i bilje kojim su njezini suplemenici vidali rane i liječili bolesti. Sreo ju je upravo dok je stavljala na sušenje naramak irisa*), trave koja je liječila mnoge rane i bolesti. Njezine suplemenike tek je teška muka tjerala da dođu do Zlopoglednice. Dok su kupovali lijekove nitko je nije gledao u oči, jer je imala tako urokljiv pogled da bi se od njega i mlijeko u trenu ukiselilo. Odvažni Deur ju, pomalo drsko, gledaše pravo u oči, kao da je pred njim najljepša krasotica, a ne grdna babuskara. Mrzovoljna Zlopoglednica stoga ga prihvati u svojoj nastambi kao draga gosta.
– Šinko dragi, zmaj se ovuda nije pojavljivao jer ovdje nema mladih djevica. Nu, kolaju razne priče pa ljudi sve manje izlaze iz naselja, a sve manje i meni dolaze.
– Što se točno priča? – upita Deur, iako je već čuo niz varijanti priče o krilatom zmaju koji bljuje vatru i munjevito otima djevice čim iziđu iz ograđenih naselja i na trenutak ostanu same.
– Priča se da zmaj, svakog ljeta, ugrabi mladu djevojku ili mladića, pa pobjegne u planinu gdje ima svoju spilju. Pričaju da se iz jedne spilje, u visokoj stijeni, vidi dim, ali ni jedna potjera nije uspjela stići do zmajeve pećine. Ulaz čuva golema zmija i sedam tisuća zmijića, zmajevih pomoćnika. Nekoliko hrabrih ratnika pošlo je osloboditi svoju djevojku od zmaja, ali svi su pali sa stijena ujedeni od otrovnih guja.
– Gdje se nalazi zmajeva pećina? – upita odlučno mladi Deur.
– Kako si ti šinko stig’o ovamo? – umjesto odgovora upita baba.
– Pratio sam utabanije staze. Tako me je savjetovao stari vrač…
– E vidiš šinko, stari te je vrač dobro savjetovao. Ali, ako želiš otkriti tajnu zmajeve pećine, onda dalje moraš krenuti na istok i slijediti one, manje utabane staze, sve dok ne stigneš do kamenjara i visokih stijena gdje se slabo vidljive staze potpuno gube! Tu je negdje i zmajeva spilja koja skriva mračne tajne! – objasni mu stara Zlopoglednica.
– Imaš li ti baba kakvu likariju od koje zmije bježe? – upita Deur dajući Zlopoglednici do znanja što je naumio.
– Imam šinko! Treba obući pletene čarape natopljene sokom od korijena divlje tikvine*), a istim se treba namazati po cijelom tijelu. Od toga mali zmijći bježe! – oraspoloži se baba Deurovom odlučnošću, a potom se zabrinu: – Nu, golema guja koja čuva ulaz u zmajevu spilju neće pobjeći od toga smrada. Nju moraš prvo svladati, a s tvojim kopljem nju nećeš probosti.
– !!!??? – Deur je slutio da baba ima neko tajno oružje. Dok je ona pričala on ju je začuđeno gledao, nije ju prekidao. Pustio je da njezini dobronamjerni savjeti teku kao izvor čiste vode iz mračne planine.
– Baba će tebi dati oštro koplje kojim možeš probosti golemu guju, a evo ti i nož kojim ćeš joj odsjeći glavu i zguliti kožu.
Vidjevši koplje i dugačak nož, na kojemu se odbijaše sunčeve zrake, Deur zanijemi. Polako, sasvim oprezno, uze oružje u ruke, stegnu ga i pritom osjeti kako se u njegovim mišicama budi nova snaga, kako postaje jači nego li je bio maloprije… Ono malo straha pri pomisli na zmaja, poče se povlačiti kao da se prepalo te njegove nove, probuđene i produžene snage.
– Što sam ja baba tebi dužan? – sjeti se Deur na kraju upitati.
– Dužan si ubiti zmaja, a meni donijeti glavu i kožu goleme guje!
Deur je htio pitati zašto će to babi, ali već ju je poznavao toliko da je mogao pretpostaviti da ona ipak neće reći zašto to njoj treba. Pri polasku Zlopoglednica ga još jednom zaustavi i reče da će mu dati još neku likariju.
– Što je to? – upita Deur kada mu se približila s tankom koščicom koju je oprezno držala u ruci.
– To je najviša tajna starih šamana, još iz doba kada su prinosili ljudske žrtve… Oni su znali lijek protiv zmijskoga ujeda i zato su se smjeli kretati bez straha po svetim mjestima. Kada te ubodem ovom koščicom tri dana će te sve boljeti, ali poslije ćeš moći slobodnije ići u zmajevu spilju.
Mali ubod zapravo nije bio bolan, ali Deur vrlo brzo osjeti kako ga razdire neka čudna sila po čitavu tijelu. Tri dana nije znao za sebe i samo se kroz maglu sjećao Zlopoglednice. Četvrti dan se probudio čio i gladan. Kada se najeo, uzeo je svoju novu opremu, dovoljno korijena od divlje tikvine, komad pečenoga mesa srndaća, nešto osušenoga bifteka, svoje krznene kabanice, koje će ga čuvati od hladnoće, i krenuo u smjeru odakle se sunce pojavljivalo svakoga jutra.
Danima je Deur gledao visoke stijene u daljini. Približivši im se a trag, trag koji je slijedio, izgubio se. Sakrio se na rubu šume i motrio. Jednoga jutra planinska hladnoća natjera ga da se probudi ranije. Po navici, odmah pogleda visoke stijene, koje su se divovskim naporom otimale šumovitim padinama. Učini mu se da je vidio dim. Protrlja oči i bolje se zagleda. Doista, iz jednoga procjepa izvlačio se tračak plavičastoga dima. No, nije to bio dim kojega bi puštao zli zmaj, nego slab dim lovca koji nije želio da se njegova prisutnost otkrije na tuđem teritoriju. Deur je locirao mjesto gdje treba gledati i istraživati.
Kada čovjek zna što traži onda to lakše i nađe. Deur odluči prići bliže. To je već urodilo plodom. Uočio je jedva zamjetnu stazicu uz stijenu koja se gubila u maloj udubini, nekih pedesetak koraka lijevo od otvora iz kojega je prije vidio dim. Zmajeva spilja ima više otvora, zaključi Deur. Slijedećih nekoliko dana obrati pozornost na mjesto odakle se jedva primjetna stazica pojavljuje, a onaj tko bi prolazio njome nije se nikako mogao sakriti od pogleda.
Jednoga jutra primijeti čudnu spodobu koja brzo prođe tim dijelom staze i nestade među stijenama. Deur je mislio da bi se smio zakleti da se ta spodoba kretala na dvije noge i da je imala veliku krznenu bundu na sebi.
Dugo je čekao da ponovno nešto vidi. Sunce se već spuštalo obzoru, kad lijevo, ispod mjesta gdje se skrivao, ptice polako zanijemiše. Netko dolazi s ove strane, trgnuo se Deur i napregnu sva čula ne bi li štogod čuo ili vidio. Još je daleko i ne ide prema meni, zaključio je poslije dužeg čekanja. Ipak, neka slutnja ga natjera da pogled drži prikovanim za onaj dio slaboprimjetne staze kojim bi “zmaj” morao proći u povratku. I doista, nije dugo prošlo, a Deur ugleda neobičnu spodobu, koja je sada nosila nešto teško na ramenu, nešto što se njihalo upravo kao mlado djevojačko tijelo.
Deur se brzo namaza sokom korijena divlje tikvine, uze sjajno oružje i bez oklijevanja krenu. Već je znao kuda otprilike treba ići. Stigao je do toploga kamenjara, a ispred njega počeše prolijetati mladi zmijići čije šare po leđima bijahu poznate. One u njemu nisu izazivale onaj strah koji bi svaki pastir imao u susretu sa šarkom ili poskokom. Stara Zlopoglednica isplela je njemu tako čvrste čarape, s dugim upredcima, i obuću, da guje nisu ni pokušale zagristi u njih, a smrdljivi sok je već počeo djelovati, pa su zmijići pravodobno bježali od njega.
Stigavši do onoga mjesta, koje je uočio odozdo, kratko baci pogled prema dolini. Učini mu se da u daljini vidi potjeru. No, nije više imao vremena čekati. Pogledom pretraži udubinu i, čim mu se oči privikoše, opazi oveći žbun smrekovine koji je zaklanjao ulaz u spilju. Nije to bio veliki ulaz. Deur se morao prignuti da bi ušao. Poslije nekoliko koraka uski prolaz najednom postade prostran, pa se mogao ispraviti. Vanjska svijetlost sasvim dobro osvjetljavala je tu prostoriju. Tek kad su mu se oči priviknule, opazi kako mnoštvo zmijića bježi na sve strane. Taman je odlučio krenuti dalje kada primijeti golemo, prugama išarano, tijelo, koje se, gmižući, polako izvlačilo iz rupe. Bez ikakva straha provlačilo se između kamenja prema Deuru. Golema guja, kao da se radovala plijenu, polako je otvarala usta da bi došljaku pokazala da ga može cijeloga progutati. Deur čvrsto uhvati koplje u desnici, a u lijevoj držao je sjajni mjedeni bodež. Dršku je stisnuo kao što zmija stisne čeljusti te ih se ne može otvoriti bez dobre motke. Guja zapravo bijaše spora zbog svoje veličine. “Najbolje ju je pogoditi dok se još nije cijela izvukla iz svoje rupe”, zaključi Deur u trenu. Podignuo je koplje i snažno ga bacio u otvorene gujine čeljusti. Ona se poče grčevito trzati i uvijati. Deur je čuo kako se tvrda grabova drška koplja lomi, ali sjajni metal činio je svoje po njezinoj utrobi. Što se više uvijala on je više sjekao njezinu nutrinu. Uto se gmizavac malo smiri, a Deur priskoči i oštrim sječivom je zasiječe iza glave, tamo gdje bi trebao biti vrat gmizavca. Nekoliko puta je morao dobro zamahnuti da bi joj odsjekao glavu.
Tek tada Deur odahnu. Iz uskoga mračnoga tunela, od kuda su dolazili zvukovi, čuli su se jecaji i nerazgovijetno mumljanje. Deur je oprezno krenuo u mračni tunel, pazeći da ne udari glavom u strop i tako ne proizvede kakve zvuke. Poslije nekoliko koraka, u potpunoj tmini, oči počeše hvatati slabu svjetlost koja se probijala kroz mali otvor. Iz tunela se ulazilo u širu prostoriju u koju je s desne strane odozgo ulazila dnevna svjetlost. Na zemlji je, pod snopom posljednjega dnevnoga svjetla, zgrčena ležala mlada djevojka, raščupana i razderane odjeće. Strah ju je toliko paralizirao da nije mogla čak ni glasno zaplakati. Tiho je cvilila kao nemoćno pseto kojemu je nešto strašno utjeralo strah u kosti. Negdje iz drugoga kraja zastrtoga sjenkom čuo se promukli glas “zmaja” koji je mumljao: “Stari bogovi ujutro će biti zadovoljeni kako im i priliči. Nemoj plakati, ti si izabrana za žrtvu pradomovinskim bogovima koji vole meso mlade djevojke!”
Deur je slušao i pokušavao shvatiti. Čuo je on i prije kako su nekada davno vračevi njegova plemena prinosili ljudske žrtve. Njegovi suplemenici nekada su jeli ljudsko meso, vjerujući da će biti snažni ako jedu meso snažnijega zarobljenika. Vremenom su mudre glave uvidjele da to nije dobar običaj, pa savjet svih bratstava i svih susjednih plemena odluči da se ljudske žrtve više neće prinositi. Isto tako riješili su problem s krvnom osvetom. Odlučeno je da se krvarina*) može otkupiti. Od tada je prinošenje ljudskih žrtava bilo strogo zabranjeno, a prije krvne osvete bratstvo ubijenoga je moralo zatražiti naknadu u stoci i drugim vrijednostima. Tek ako taj zahtjev nije ispoštovan imali su pravo na krvnu osvetu. No, izgleda se neki od starih vračeva nije mogao pomiriti s time, da ostane bez posla i svoje porcije ljudskoga mesa.
Dugo vremena trebalo je Deuru da bi locirao poziciju “zmaja” u spilji, a kad je postao siguran da zna gdje se ovaj nalazi, stupi u osvijetljenu prostoriju. “Zmaj” se trgnu, a zatim ruknu da je Deura uhvatila jeza. Ružna, dugokosa, bradata spodoba krenu prema njemu s namjerom da ga kvrgavim rukama dugih pandžolikih noktiju uhvati za vrat. Deur se trgnu natrag i udari glavom o stijenu. Za trenutak izgubi svijest. No, brzo dođe sebi osjećajući da mu vrat stišću čvrste ruke i da će uskoro prestati disati ako se ne oslobodi. Makinalo podiže svoj bodež i zabi ga “zmaju” u stomak. Stisak popusti a spodoba se skljoka krkljajući. Za razliku od goleme guje iz “zmaja” je šikltala topla ljudska krv. Deur ga odgurnu i hitro se diže.
Djevojka je još uvijek preplašeno jaukala. Deur je obazrivo dotače, ali ona se trže.
– Ne boj se, spašena si! – reče on pružajući joj ruku da ustane.
Kada je do djevojčine svijesti doprla riječ “spašena”, ona se baci u naručje spasitelju. On je lagano povede kroz mračni hodnik. U drugoj prostoriji uze je u naručje i iznese van. Nije smio spustiti bosu djevojku da se koji zmijić ne bi zaletio i ugrizao je. Oprezno ju je nosio niz padinu. Uto oču glasove iz podnožja. Pretpostavljajući tko bi to mogao biti, spusti djevojku na zemlju i reče joj: – Javi svojim suplemenicima da sam ubio zmaja i spasio te!
Nažalost, ona nije mogla progovoriti. Strah joj je svojim klještima još uvijek stezao grlo. Jedan član potjere ugleda djevojku i kuražno spasiteljski zatrča se uz stijenu. To je bio pogrešan potez. Zmijići se nisu imali vremena ni skloniti pred brzopletim ugrijanim došljakom. Nekoliko zmijića naprosto se nađe oko njegovih nogu. Mladi spasitelj kratko jauknu i nekontrolirano uzmaknu. Tu izgubi ravnotežu i strovali se niz stijenu. Djevojka vrisnu i tada joj se vrati dar govora.
– Stanite! Zmaj je ubijen! Ovaj ratnik me je spasio!
Deur je uze u naručje i polako siđe s kamenite staze. Sunce je u tom trenutku potpuno zašlo iza brda, ali Deur je jasno mogao vidjeti zabrinuta lica. Među njima bio je i jedan starac s dobrom opremom. On se najviše obradovao kada je djevojku spustio među potjeru. Bio je to djevojčin otac, poglavica bratstva Dabrova.
– Nosite djevojku u selo!- zapovjedi zbunjenim ljudima. – Ja imam još posla sa zmajem. Za nekoliko dana doći ću u vaše selo.
Vještim pokretima Deur je rasporio golemoga gmizavca, zgulio mu kožu, izvadio vrh koplja te zajedno s glavom spakirao u svoju naprtnjaču. Potom je kamenjem zatrpao “zmaja” ljudoždera i uputio se staroj Zlopoglednici.
Zlopoglednica je zadovoljno gledala u veliku zmijsku glavu i oštre očnjake iz kojih su poput bisera ispadale kapi strašnoga otrova. Vračara je u otrovu vidjela korisno sredstvo višestruke namjene za samo njoj znane lijekove.
– Ljudi vjeruju da si ubio zmaja. Nemoj im ni pokušavati objašnjavati da je to učinio vrač ljudožder koji se nije mogao odviknuti od obroka ljudskoga mesa – posavjetova ga Zlopoglednica kada je krenuo u selo.
Deura su Dabrovi dočekali kao heroja i priredili mu veliko slavlje. Spašenu djevojku prepozna tek po radosti u pogledu. U očima drugih djevojaka plamtjeli su odsjaji okolnih vatri, a iz njezinih su izbijale iskre, koje se kao otrovne strjelice zabadaše u njegovo srce. Prilično se dobro oporavila. Oprana i odjevena u novu haljinu djelovala je sasvim drugačije nego kada ju je vidio skvrčenu i ucviljenu.
Dok mu je davala od bojene vune tkanu torbicu s dugim resama, uspio ju je onjušiti. Nos mu je odmah signalizirao da njezina unutarnja vatra oslobađa onu pravu toplinu na kojoj se baš on može zagrijati. Od tog trenutka njezin miris mu nije prestajao izlaziti iz glave, iz pluća, iz trbuha. Poslije toga neprestano je na nju nailazio i kad je htio i kad nije. To je završilo tako da se Deur orodio s Dabrovima.
Deura su Mezeji izabrali za ratnog poglavicu. Budući su Mezeji saveznici tračkog kralja Resa, a koji bio saveznik Trojanskog kralja Prijama, Deur se našao u desetogodišnjem ratu Ahajskog saveza protiv Dardansko-tračkoga saveza. Troja je kontrolirala prolaz kroz Dardanele, a jonskim trgovcima to nije odgovaralo. Zbog sprječavanja slobodne trgovine oni su zametnuli najduži ikada poznati rat u povijesti, pričao je mladićima Daz. Nabrajajući tko je sve sudjelovao u tomu ratu, kojega Ahajci dobiše zahvaljujući tvrđemu brončanom oružju i Odisejevu lukavstvu, uvijek bi naglasio ključnu i odlučujuću ulogu proroka Kalhanta i liječnika Padalerija.
Deur je u Trakiji otkrio tajnu bronce. Zajedno s majstorima Mezeja naučio u mjed dodavati rijetku talinu kositar. Kada se vratio iz Ilija čekala ga je Vedrana, ona ista ljepotica koju je spasio od zmaja. Sa njom i tajnom bronce vratio se u svoje pleme – završio bi on prvi dio priče o povijesti traženja bronce.
Pleme Bilovih potomaka izabralo je Deura za poglavicu. Znanje i moć, sigurnost i sloboda plemena ležali su u njegovim rukama.
Deur je svoje utočište napravio na gradcu kod Mošova tabora, odakle je mogao gledati dvije rijeke kako krivudaju kroz dolinu, sastaju se i zajedno otiču do velike rijeke Basana. Tamo gdje je bio on bilo je i sjedište plemena, jer tamo se proizvodilo svo oružje i sva oruđa.
Najboljega sinjevca, ili kako ga južni susjedi zvaše kuprit*), Deur je pronašao u Mačkovom potoku i nedaleko od tabora kod Medvjeđe pećine, te naučio svoje suplemenike da ga prepoznaju i skupljaju. Kositra se teže nalazilo. Njegovo vješto oko ponekad ga je pronalazilo ispod Kubera. Bilo je to slabo nalazište u odnosu na ono koje je vidio na Velikoj planini, u Kostrešu**), taman na granici lovišta između njegova rodnog plemena ispod Velikog Vodopada i plemena njegove družice na čijemu čelu je bio njezin brat. Tamo se moglo pronaći kao zrno ječma velikih komadića te značajne rudače, koja je krta i mekana bakarna koplja činila i tvrđima i žilavijima.
S šurom je dogovorio da načine veliki sabor najviđenijih ljudi oba plemena u Kostrešu, na licu mjesta i da se dogovore o načinu eksploatacije toga dragocjenog minerala.
– Braćo! – Saslušavši sva promišljanjima, Deur se obratio svima okupljenima- Predlažem da označimo granicu do koje će jedna strana skupljati kositar, a od koje će to činiti druga. Dok sam ja živ tu ne bi trebalo biti problema. No, ja ću umrijeti a jednoga dana ovaj svijet će napustiti i moj šura. Tada mogu nastati problemi. Vidite li onaj veliki kamen na vrhu brdašceta? On se ne može lako pomaknuti, a lako je uočljiv. Taj kamen bit će granica između naša dva plemena i granica do koje će se moći skupljati minerali s jedne i druge strane. Ovdje smo da prisegnemo u svoje ime i u ime potomaka da nitko neće pomjerati granicu. Ako se granični kamen pomakne granica može postati središtem događanja u kojima se prolijeva krv.
Uglednici i zvaničnici obje strane klimali su glavom u znak odobravanja dok je Deur govorio. Očigledno su bili suglasni s njegovim prijedlogom.
Deur je probrane članove bratstva poučio prepoznavanju i izdvajanju kositra iz gomile pijeska. On se teško uočavao i samo dobro uvježbanom oku nije mogao promaknuti. Kada je njegov jedini sin Tizo porastao odmah ga je naučio tražiti tu dragocjenu i rijetku rudaču.
– Po cijenu života moraš čuvati tajnu o mjestu gdje ima rude kositra. To je tajna čije čuvanje znači opstojnost cijeloga plemena. Ništa joj se ne može pretpostaviti! – često je govorio svomu jedinomu sinu nasljedniku.
Znajući da nalazište na Velikoj planini može presušiti Deur je najveći dio svoga vremena proveo uz rijeke tragajući za nalazištima ove dragocjene rude. Vremenom su i drugi suplemenici naučili praviti dobre kalupe za izlijevanje. Kamen u dolini Bilove rijeke bijaše vrlo pogodan za obradu, a sa tvrdim oštrim klinovima vješti neimari su pravili precizne kalupe. Najbolje brusove za oštrenje izlivenih sjekira, motika, noževa, kopalja i mačeva našli su kod Medvjeđe pećine. Deuru je bio vrlo zadovoljan, kada su mu ih pokazali. Bili su bolji od onih koje je on ranije vidio, ali trebalo ih je isprobati. Uzeo je stoga jedan tek izliveni bodež i dugo ga glačao. Jedan je brus bio tvrđi a drugi mekši. “Prvo ću glačati tvrđim, a onda ovim sivim mekšim. Potom ćemo vidjeti!” pomisli Deur dok su ga neimari nijemo promatrali. Dugo je vremena tvrdim brusom ravnao hrapavi odljevak. Kada je počistio sve neravnine uze meki sivi sitnozrnasti brus i poče izvlačiti oštricu. Oštrinu je obično probavao sijekući list. Ako bi sječivo prošlo kroz list da ga ne zgužva bio je dobro naoštreno. No, Deur sada odluči otići korak dalje. Pred svima se uhvati za bradu i proba je odsjeći. Na opće iznenađenje okupljenih, dlake mu ostadoše u ruci. I prije nego su se promatrači snašli on strugnu sječivom niz obraz. Neimari se zaprepastiše načinom probavanja, ali nitko ništa ne reče. Zinuše od čuda kada ugledaše svjetlinu obraza tamo kuda je oštrica prošla.
Od tada majstori našega plemena tako isprobavaju sječivo svojih proizvoda. Kod nas se lako može prepoznati tko je najbolji majstor. Onaj koji ima najbolje izbrijanu bradu! – zaključio bi Daz drugi dio svoga predavanja.
*
Daz je uz lijevanje razvio obradu bronce na hladno i na toplo, posebice kovačko spajanje dijelova. Kada više nije morao misliti o količini oružja koju je trebalo napraviti, jer ubojitih kopalja, sjekira i mačeva bijaše dovoljno da odvrate druga plemena od njihovih lovišta i pašnjaka, Daza počne proganjati misao staroga vrača o svetosti te plemenite kovine impresivno zlaćane boje. Svaki put kada bi napravio neki komad oružja ili oruđa, pale bi mu na pamet njegove riječi: “Zapamti sinko da ova talina može vječno opstojati ako se dobro čuva. Jednoga dana neki ljudi, koji će se roditi daleko u budućnosti, kada naše kosti budu dobro strunule, znat će da smo postojali samo po onome što napravimo od keramike i bronce. Vatra, sve što dohvati, ili uništi ili mu da vječni život. Stoga uvijek vodi računa o tomu što ćeš, kao svoju poruku, ostaviti onima koji će se roditi godinama poslije tebe”.
Dugo je Daz razmišljao što će napraviti a da se tome dive i buduća pokoljenja. Dok se u njemu uobličivala zamisao, često je pjevušio pjesmu naučenu od pjevača koji su okruživali Kalhasov dvor. U njegovu prepjevu glasila je otprilike ovako:
Tada Herfest k m’jesima božanskim stupi
okrene ih k ognju i radit im zapovjedi.
Dvadeset mješina puhat u peći započe tada
po njegovoj volji i kako je najbolje za pos’o.
U vatru tvrdu je mjed i kositar bacao Hefest
dodajući pomalo skupljeno zlato i srebro.
Nakovanj veliki navali na panj i jednom rukom
golemi čekić a drugom kliješta pograbi čvrsto…
Najprije štit težak i veliki načini kiteć ga svuda
oko njega presvuče obod presjajan i stostruk…
Pjesma ga jednog trena dovede do onoga što nitko nije napravio, pa ni vrhovni kovač na Olimpu. Tanak lim od bronce, a ne neravne plošne komade koje je trebalo dugo kovati. Nekoliko puta mu se istopljena bronca prolila i on je vidio tanke plohe koje su se dale obrađivati i oblikovati po potrebi. No, trebalo je napraviti veće a tanje komade iste debljine. Lim pogodniji za oblikovanje. Shvativši što želi vrlo brzo je realizirao svoju zamisao.
Prva njegova ideja, bila je zapravo, da napravi štit cijeli od brončanog lima. Svojim je očima vidio kako strijela probija štitove ispletene od pruća presvučene tvrdom višeslojnom kožom. Dobar strijelac, sa snažnim lukom i dobro naoštrenim strjelicama, mogao je probiti stare štitove, ma koliko oni bili okivani i ojačani s mjedenim, brončanim ili srebrenim elementima. Zbog toga je trebalo napraviti štit sav od bronce, baš onakvoga kakvoga je Hefest napravio Ahileju, ali puno lakšega.
Dugo je Daz vršio pokuse dok nije dobio tanki lim koji se nije krtio prilikom savijanja i kovanja. Taj lim nije trebao puno kositra, nego sasvim malo, za tvrdoću. Uspio je iskovati okrugli udubljeni štit i obložiti ga iznutra kožom da ruka ne bi dodirivala metal koji ljeti zna biti pretopal a zimi prehladan. Tada se počeo mučiti s drvenim rukohvatom. Morao je smisliti kako drveni rub s rukohvatom pričvrstiti za štit. Riješio je to s dvije pločice koje je zakovicama pričvrstio za lim, a potom savio oko drvenoga ruba. Da ne bi popustile, napravio je malo deblje limove za pločice i zagrijane savio oko drveta. Kada su se ohladile, čvrsto su stegnule drveni rub. Uzeo je štit u lijevu ruku da bi vidio kako mu pristaje. “Pokriva cijeli lakat, a nije pretežak!” zadovoljno zaključi Daz.
Tek je tada počeo razmišljati kako da ga učini još ljepšim i učinkovitijim. Obično bi na štitovima pravili šiljata ispupčenja koja su služila zaustavljanju mača i da posluže kao šaka kojom se protivnika možete udariti. No, Dazu se učini da bi zdjelica na vrhu štita, obrnuto ispupčena, mogla štit učiniti čvršćim po srednjem dijelu, te spriječiti koplje i strjelicu da skliznu. Imala je istu funkciju glede obrane od mača. U slučaju borbe, u gužvi, tom zdjelicom se moglo protivnika posjeći. Ta ideja se Dazu učini dobrom. Napravi izdubljenu zdjelicu i pričvrsti je na vrh vanjskoga ispupčenja.
Već je šestarom na štitu bio iscrtao kružnice koje će ga vodile prilikom udubljivanja. Između zadnje dvije kružnice, do ruba, planirao je gravirati ukras. Trebalo je na štitu ostaviti poruku budućim naraštajima da znaju nešto o onima koji su to pravili. Dok je kuckao po limu, postade svjestan lijepih zvonkih zvukova. Izlazili su iz štita i ispreplitali se s riječima staroga vrača. Odzvanjale su u njegovim mislima. “Buduće ljude zanimat će u što smo mi vjerovali, što smo poštivali, čemu smo se divili, gdje smo vidjeli ljepotu! Nema ništa ljepše od šara ilurjanke koju poštuju sva ilirska plemena, a i mnoga ahajska i tračka. Sveto je to i moćno biće što čuva naš narod od kuge i drugih bolesti. Opasna je samo za one koji je uznemiruju i ne poštuju svoje pretke!”
Prateći zvukove kako se gube u nevidljivom prostoru, njegove se misli oslobodiše nekih mračnih okova. U njegovoj viziji uobliči se slika šara ilurjanke u krugu. “To ću nacrtati na štitu!” zaključi Daz.
Shvativši što želi uraditi odmah se sjeti i kako će to izvesti. Napravio je alate za graviranje s većim udjelom kositra. Bili su tvrđi. Tada je pristupio poslu. Imao je oštro oko i mirnu ruku koja ga je slušala dok je odmjereno i polako urezivao crte i crtice u lim. Kada je završio sa crtanjem Daza ispuni hefestovsko oduševljenje koje nikada do tada nije osjetio. Bilo je to savršenstvo kojemu se nije imalo što niti dodati niti oduzeti.
Dok je bio pravio štit u Dazu se radila još jedna ideja. Odlučio je napraviti limene korice za kratki mač kojega je izlio za svojega sina. Budući da je Moš bio najozbiljniji kandidat na predstojećim izborima za plemenskog batona, nije priličilo da ima obične korice od kože okovane običnim nitnama od mjedi. Planirao je to pokloniti novome batonu – svojemu sinu, u trenutku kada bude izabran. Trebalo je to biti iznenađenje za mladoga ratnika koji se nije puno zanimao za metalurgiju i vračanje koliko za lov i rat. No, bila je to prigoda da se napredak i ljepota pokažu suplemenicima, da ih se potakne, a ujedno da se zadivi prisutne goste na godišnjem saboru glavara bratstava pri biranju batona.
Imao je nekoliko mjeseci vremena. Iako je već dobrano ušao u tajnu lima, tražio je funkcionalan oblik u kojega bi se smisleno uklopio zamišljeni ornament. Sve je trebalo biti strogo simetrično, a trebalo je predstaviti ono po čemu će budući ljudi, njihovi susjedi i protivnici znati tko su ljudi iz doline Bilove rijeke. Sve dotadašnje korice, koje je opkovao, bijahu najvećim dijelom od kože i drveta i uvijek su slijedile oštricu. Bile su prejednostavne i nisu pružale šansu da se na njima ostavi poruka budućim pokoljenjima, jer bijahu od materijala koji bi trajao koliko i život jednoga ratnika.
Danima je Daz hodao zamišljen, pljuckajući i mrmljajući neke riječi. Proganjale su ga čudne, nedokučive, misli, kao najljepša jabuka što ostane na najvišoj tankoj grani i neće otpasti dok dobro ne sazrije. Sreća da su ga njegovi suplemenici rijetko viđali takvoga inače bi se zabrinuli. Izlazio je na tople kamenjare, tamo gdje je znao da može sresti šarenu ilurjanku. Jednoga dana ugledao je svetu životinju, koja je, ne primijetivši ga, sporo vijugala između kamenja i šiblja. U jednom trenu Daz ugleda ono što je želio vidjeti. Tijelo zmije se savilo, naprosto prelomilo, i zadržalo u tom položaju dok prednji dio nije odgmizao naprijed. Potom je taj luk, taj prijelom, prešao na drugu stranu i tako naizmjenično. “To je to!” uskliknuo je Daz, jer mu sinu što je to što njegov umotvor trebalo učiniti osobenim i lijepim, ljepšim nego svi do tada napravljeni.
Požurio je u svoju radionicu. Dok je došao do nje vizija mu se potpuno uobličila. Već je vidio kako će izgledati njegove korice. Dao se na posao i za nekoliko dana sve je bilo napravljeno. Postojeće grlo korica morao je prilagoditi zahtjevima koje je pred njegovu kreaturu postavljao lim. Napravio je i potpuno novi šiljak kojim su poslije korice bile zatvorene na vrhu. Dvije limene plohe već su bile izlijevene i samo su čekale oblik koji će se iz njih izrezati. Taj oblik je bio u njegovoj glavi. Već je vidio kako će to spojiti i kako će ga ukrasiti gravurom, ljepšom i vjerodostojnijom od one na štitu.
Izrezani lim za lice korice, onaj dio koji je planirao ornamentirati, morao je još jednom ugrijati da bi ga oblikovao i napravio falc da bi tako mogao spojiti prednju i stražnju stranu korica. Vješto je izvadio usijani lim iz vatre, prinio ga šablonu i brzim potezima savio falc. Budući se lim počeo skrućivati on ga ponovno stavi u kovačku vatru. Kada je dobio užareni sjaj Daz ga hitro prinese okrugloj šipci i laganim udarcima zaobli. Glavna polovica mača, ona u kojoj je već bio utkan željeni oblik bijaše gotova. Daz podiže svoj rukotvor ispred sebe. Lim je tek počeo gubiti rumenu boju. Od uzbuđenja vid mu se pomuti te vrući lim prinese bliže očima da vidi nema li kakve pukotine. Toliko se zapiljio u oblikovani lim da ne primijeti kako su mu se oči ugrijale, a trepavice samo što nisu bile spržene. Tek kada mu se oči napuniše vrelim suzama shvati da se u oduševljenju i previše zanio.
Slijedećega dana Dazove su oči neprekidno suzile. Osjetio je da ga nešto žulja ispod kapaka. Bio je sretan što je uspio spojiti svoje korice. Stavio je mač u njih, sakrio se i čitav dan gledao u njih. Predvečer je otišao u kuću i tražio da dovedu ženu dojilju iz susjedstva da bi mu nakapala mlijeko u oči. Ujutro mu oči živnuše. Nisu više suzile, niti ga je žuljalo ispod očnih kapaka. To ga oraspoloži. Odmah ode u kovačnicu, izvadi skriveni rukotvor i oštar kamen za crtanje po limu.
Lim od četrnaest palaca dužine i dva palca širine u svom glavnom dijelu on je već ranije razmjerio. No prije nego je krenuo u konačno oblikovanje i sklapanje trebao je obaviti graviranje. U već iscrtanim linijama poče ukucavati cik cak crtice od pet različitih dužina s time da je najduža crtica ukucavana dvaput, kao druga strana jednakokrakog trokuta. Bio je to posao pipljiv i po svojoj naravi zamoran. No, on je za četiri dana ukucao dvjestočetrdeset i četiri puta po sedam crtica i uopće se nije umorio. No, negdje pri kraju uoči da mu vid slabi. Morao se odmarati da ne bi griješio. Sreća da je, na prostoru između ušica, odlučio praviti trokutiće s osnovicom od pola palca, čije ukucavanje nije više bilo tako pipljivo kao oni trokutići s osnovicom o četvrtine palaca ili od tri desetine. No, trebalo ukucati još osamnaest puta sedam crtica, a i za to mu je trebalo dosta vremena.
Dovršavajući koricu, Deur osjeti da u njega ulaziti neka ljudima neobjašnjiva sreća, ona za koju je slutio da je imaju samo besmrtni bogovi. Naprosto nikada u životu nije bio ispunjeniji oduševljenjem onime što je stvorio. Čak ni onda kada je na svijet došao njegov prvorođeni sin za kojega je ovo djelo spremio.
Nekoliko dana preostalo je do izbora batona. Skrivao je svoje djelo od radoznalih očiju, jer je uvijek bilo onih koje je zanimalo što to Daz pravi. Iako je inače volio znatiželjnicima objašnjavati što radi ovaj put želio je da predstavljanje i darovanje bude pravo iznenađenje. I doista, dođe i taj svečani dan. Njegov prvorođeni i jedini sin Moš svome imenu dodao je titulu baton. Prije nego poče slavlje, Daz ustade, i pred skupom najuglednijih i najmudrijih plemenskih glava i ostalih gostiju odmota svoj dar: štit, i mač u limenim koricama. Blještali su na ranojesenjem suncu. Ni pomračenje sunca ne bi izazvalo toliki muk koliko je prouzročio pogled na jedinstveni dar koji je Daz uručio svome sinu.
Danima su ljudi dolazili kod Moša samo da bi vidjeli to čudokrasno djelo njihova vrača i demjurga Daza. Mnoge su narudžbe stigle, ali Daz je izradio još samo nekoliko takvih korica, jer nije dugo vremena prošlo a on je potpuno oslijepio. Pričalo se da je bio sretan kada je klonuo na postelju, i sasvim spokojan preselio se u vječna lovišta. On je svoj životni san ostvario. Ostavio je pokoljenjima nešto čemu će se diviti i po čemu će znati da je postojao.
*) Cuprum – bakar. Kupres asocira na mjesto gdje ima kuprita, a naselje Kupres ima nedaleko od Busovače, prema Medvjedgradu.
**) Kostre{, zaseok sela Vitovlje na Vlašiću, na lijevoj obali Ugra, a naziv sela asocira na kositar (kalaj).
Anto Zirdum l poskok.info