Mit ili istina: Hoćemo li ikad pronaći Ovčaru 2?

Masovna grobnica na Ovčari nije jedina u tom području. Postoje dvije grobnice, no samo je jedna pronađena, a drugu, u kojoj je više od 50 tijela, još traže. Ne znam hoće li je pronaći, izjavila je prije dvije godine bivša glasnogovornica haškog tužiteljstva Florence Hartman.

Da si samo mogao vidjeti. Lijepo je to kad ljudi ne zaborave branitelje, ni nakon 25 godina. Položili su vijence, upalili svijeće. Poslije su se ugrijali u domu, jeli malo prasetine i kolača. Mene su zadužili da položim vijenac. Teško mi se bilo sagnuti jer me bole leđa, ali neka, položila sam ga. To je bilo i za tebe”. Poluglasno priča Mara svojem sinu i nastavlja: “Bila je i neka žena s bebom. Sjetila sam se kad sam ja bila tako mlada i kad sam tebe rodila. Rodila sam te dva mjeseca ranije i bio si jako malen. Krasna beba, tamne kose, velikih očiju. Srce moje”. Raznježeno govori Mara Marijanovići s tugom pomiluje sliku sina. Tako ona s njim sad razgovara…

Prije 25 godina obukla ga je u čistu uniformu MUP-a i otpratila u Vukovar u kojemu se pucalo. Sredinom listopada 1991. godine vidjela ga je posljednji put. Od tada mu se gubi svaki trag…

DAVOR JAVOROVIC/PIXSELL

“Nije sporno da se trebaju istražiti počinjeni ratni zločini koji ne zastarijevaju, pa i svi drugi zločini, ali možda je malo žalosno da živimo u državi kojoj treba 27 godina se oformi radna skupina koja će istraživati ono što se dogodilo devedesetih. Šteta što nije došla 27 dana, a ne 27 godina nakon Ovčare”, rekao je u intervjuu za N1 povjesničar Tvrtko Jakovina o najavljivanim akcijama.Izjava bivše novinarka Le Mondea koja je 1992. godine svijet izvijestila o pronalasku lokacije masovne grobnice na Ovčari svojom je javnom sumnjom u postojanje “Ovčare 2” izazvala zabrinutost haških istražitelja.

Istražitelji, kako neslužbeno doznajemo, tvrde da je njena izjava ishitrena jer još nisu pronađeni materijalni dokazi. O “Ovčari 2” šuška se i za njom se traga već godinama.

Na tom poljoprivrednom dobru kraj Vukovara u noći na 21. studenog 1991. godine masovno je pogubljeno 260 ljudi koji su odvezeni iz vukovarske bolnice nakon pada grada. Iz masovne grobnice na Ovčari do sada ih je ekshumirano 200. Zna se da je sedmero ljudi osobno Slavko Dokmanovićpustio na slobodu, no zbog srama ne žele govoriti.

“Radi se o najmanje 30 ljudi koji su ubijeni u hangaru, na mjestu današnjeg Spomen doma Ovčara. Nakon likvidacije zakopali su ih u odvodni jarak preko puta hangara i zatrpali zemljom. S obzirom na to da je jarak bio iznimno plitak, po nalogu tadašnje JNA posmrtni ostaci tih žrtava u veljači 1992. prebačeni su u blizinu masovne grobnice na Ovčari u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 200 ljudi. Informacija da su zakopani 500 metara južno od masovne grobnice u smjeru Sotina potvrđena je i u Beogradu na suđenju za ratne zločine na Ovčari”, kaže pukovnik Ivan Grujić, bivši predsjednik Povjerenstva za zatočene i nestale Vlade RH. Dodaje da su godinama provodili probna iskapanja, obavili su ih više od 40, no ništa nisu pronašli.

“Prekopali smo nekoliko jutara zemlje, dovezli najmoderniji radar iz Norveške, ali ništa nismo našli. To područje i ranije je bilo prekopavano, a došli smo i u posjed dokumenata u kojima je napisano da su likvidatori radili noću i da nisu sigurni jesu li ostavili koji trag. O svemu tome smo obavijestili nadležne institucije, a svakako treba nastaviti tragati”, kaže Grujić.

I predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir potvrđuje da “Ovčaru 2” već godinama neuspješno traže. Jednom su, kaže, otkrili neke kosti, no po starosti nisu pripadali vremenu Domovinskog rata.

“Našli su i neku lopatu, tražilo se na nekoliko lokacija, masovna grobnica nije pronađena”, kaže nam Alvir.

Prema izjavama svjedoka, nakon što su u hangaru tog 20. studenog navečer mučili i iživljavali se na ljudima dovedenima iz bolnice, njih najmanje 220 su mučki ubili. Neke žrtve preminule su od posljedica brutalnog premlaćivanja, a ostali su odvedeni pred jamu na Ovčari i tu ubijeni.

“Pouzdano znam da postoji 10-ak imena, no ne znam je li bilo 12, 15 ili 30 ljudi. Ubijeni su iza hangara nakon pola noći i odvezeni u jarak preko puta. Tamo je protuzračna obrana JNA imala ukopan top, a kako su nakon pada grada prestali s djelovanjima, top su izvadili i u tu rupu pobacali trupla. Preko njih su samo prebacili tanak sloj zemlje”, priča Alvir te nastavlja:

“U 6.20 sati tadašnji ročnik vojne policije JNA Predrag Šapić došao je iz Negoslavaca vidjeti što se događa. Tad je vidio da iz rupe viri noga sa žutom ZNG čizmom. Eto, to je svjedočanstvo za koje ja znam kao i da su ta trupla iskopali, utrpali na kamione i prevezli ne znam kamo. Jedni kažu da su ih pobacali u Dunav, drugi kažu da su ih pobacali u novu grobnicu koja još nije nađena, a treći da su ih prevezli na područje Srbije”, kaže Alvir.

BRANIMIR BRADARIĆ/VL/GRGUR ŽUČKO/PIXSELL/24SATA

Upravo radi nedovoljno brzog procesuiranja zločina, kaže gradonačelnik Vukovara Ivan Penava najavljuje prosvjed “protiv sramotne šutnje institucija hrvatskog društva”. Prosvjed bi se trebao održati 13. listopada u 14 sati na Trgu Republike u Vukovaru.Jakovina to karakterizira kao unutarstranačke okršaje koji zapravo nemaju veze sa stvarnom željom rješavanja problema.

“Imamo jednog gradonačelnika koji je iz vladajuće stranke, koja u ovih 27 godina uglavnom ima sve mehanizme u vlasti i on pokreće demonstracije da bi se istražili ratni zločini, a protiv čega valjda nema nitko ništa. Oko ratnih zločina koji su počinili Hrvati, sigurno ima drugih mišljenja, ali oko ovih nema spora. To je najbolji način koji pokazuje kako loše funkcioniraju naše institucije. Nije to problem radne skupine već sudstva i policije, sudstva koje radi sporo i loše, ako se prosvjedom traži rješavanje ratnih zločina”, rekao je Jakovina koji kaže kako je naše zakonodavstvo jedina istinski lustrirana grana, ali to i dalje ne znači, posebno u kontekstu EU, da smo se maknuli s mjesta.

Zapitao se i gdje točno ide naše društvo “ako nam je u redu da Mirko Norac bude rehabilitirani član društva, a takve nam stvari smetaju sa srpske strane, recimo način na koji su tretirali Biljanu Plavšić”.

Navodi o “Ovčari 2” poznati su i članovima obitelji Siniše Glavaševiću. Kažu da se o toj temi i prije govorilo i postupalo, no da ju je u javnosti nedavno ponovno aktualizirala Florence Hartman.

“Siniša Glavašević je nađen na Ovčari, na samom dnu, pokraj njegova najboljeg prijatelja. To što je na samom dnu, dokaz je da kako je on među prvima tamo ubijen. Obitelj je napravila DNK testiranje njegovih posmrtnih ostatak i dobila potvrdu da su to njegovi ostaci i da su potpuni. Ne postoji nikakva šansa da je on bio u ‘Ovčari 2’ ili, kako se ovih dana na netočno piše, da je preživio i pod drugim identitetom odveden u Vojvodinu”, kažu prijatelji obitelji Glavašević.

Potvrdili su nam da se “Ovčara 2” traži i dalje, da je o njoj bilo govora i ranije.

“Postoje obavještajni podaci i o ‘Ovčari 2’ i o ‘Ovčari 3’. Mi smo, posebno zadnjih godina, po tim obavještajnim podacima postupali i tražili taj lokalitet, čak i termometarskim kamerama, ali neuspješno. Postoje podaci koji kažu da je posljednji autobus iz vukovarske bolnice poslan na Ovčaru, ali ne na ovu najveću grobnicu. Oni nikad nisu pronađeni i vjerujem da postoji ta grobnica negdje u tom lokalitetu, ali ne zna se točno gdje”, kaže prijatelj obitelji Glavašević. Objašnjavaju zašto je teško pronaći tu masovnu grobnicu.

‘Ovčara 2’ vrlo vjerojatno je sekundarna ili tercijarna masovna grobnica. Podaci tajnih službi pokazuju da je uoči mirne reintegracije dolazilo do preseljenja posmrtnih ostataka. Tako svi iskazi svjedoka o navodima gdje su sve streljani i pokapali ljude padaju u vodu – rekli su nam Glavaševićevi prijatelji. Ovčara kao koncentracijski logor otvorena je u listopadu 1991., a kroz njega je prošlo 4000 zarobljenika. Za zločin na Ovčari sud u Haagu na 20 je godina osudio Milu Mrkšića, na 10 godina Veselina Šljivančanina, a Miroslav Radić je oslobođen.