MISTERIJA “UNIŠTENOG” PISMA: Zašto je Schmidt odustao od planirane smjene Željka Komšića?

“Gospodin Željko Komšić je hrvatski predstavnik u državnom Predsjedništvu ali su ga više birali Bošnjaci nego Hrvati. Koliko je sistem kompliciran pokazuje i činjenica da je predstavnik Hrvata Dragan Čović izgubio u sučeljavanju s Komšićem – rekao je Schmidt na skupu pod nazivom “Euroatlantske perspektive Bosne i Hercegovine” koji je u organizaciji Njemačko-atlantskog društva održan u mjestu Neustadt an der Aich.

On je rekao kako se hrvatski dio stanovništva, koji je, kako je istaknuo, nakon rata u kojem je prepolovljen, sada dodatno smanjen iseljavanjem, osjeća nedovoljno predstavljenim u “kompliciranim državnim strukturama”. Ukazao je i na potrebe promjene izbornog zakona.

– Hrvatima se mora vratiti mogućnost da se osjećaju zastupljenima, a ne da sve skupa završi recimo nekim oblikom bojkotiranja izbora – rekao je Schmidt ukazujući na opće izbore u oktobru sljedeće godine.

– Sada se postavlja pitanje kako organizirati izborno pravo tako da se država ne podijeli na tri entiteta. Kada bi se to dogodilo teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine bi bio snažno doveden u pitanje – rekao je Schmidt

Schmidt je također ukazao na to kako je od snažnog iseljavanja najviše pogođen hrvatski dio stanovništva Bosne i Hercegovine.

– Nažalost moramo zaključiti da udio Hrvata od 15 do 17 posto u broju stanovnika u Bosni i Hercegovini već odavno ne odgovara stvarnosti – rekao je Schmidt.

Ovo je izjava izrečena  u rujnu 2021 godine.

Iz nje jasno zaključujemo sljedeće dijagnoze Schmidtovog paradoksa

• Schmidt iz 2021 jasno priznaje da Komšić po ustavu mora biti predsjednik Hrvata, ne pripadnik. Mora biti produkt volje tog naroda.
• Svjestan je da su Hrvati najviše pogođeni nepovratkom, ustavnim poniženjem i prepolovljen su narod, uz to sve pogaženo im je ustavno pravo na dostojanstven život. Ne postoji Hrvat u BIH čije dostojanstvo nije povrijeđeno nametanjem Komšića.
• Schmidt koristi riječ “dati”. “Mora se Hrvatima dati”. Kao da u Daytonu nije to predviđeno pa se to mora sada “dati”. On ne koristi riječ “vratiti”. Recimo:  “Sorry Bošnjaci al moramo Hrvatima vratiti ono što im je OHR oteo, niste to dobro iskoristili, a imali ste dosta vremena”. Korištenjem riječi “vratiti” Schmidt bi priznao da iza iseljavanja i poniženja Hrvata stoji OHR.
• Schmidta ne brine toliko pogažen hrvatski čovjek koliko posljedica te  pogaženosti – opći bojkot izbora koji bi se mogao probuditi u Hrvatima, čak i uz agitaciju hrvatskih stranaka. Dakle ok je ako samo tiho iseljavaju i svi isele. Al šta će se dogoditi ako to ne urade nego bojkotiraju izbore? Kako odgovoriti na ustanak?
• Dalje ga brine osnutak hrvatskog entiteta Jer u tom slučaju, pobune, bojkota, moglo bi doći do trećeg entiteta što je po njemu disolucija zemlje. Zašto bi tob bila disolucija zemlje Schmidt ne pojašnjava. Pitali smo Vladu u Brčkom, trećem BIH entitetu kad se otcjepljuju odgovorili su nam “Ne otjecpljujemo se, nama je ok u BIH”.

A SADA EKSLUZIVNI SKANDAL MEĐUDRŽAVNE RAZINE:

Nakon ovog istupa iz uvoda , zapravo dosta brzo, u razmaku od mjesec dana Schmidt je uputio pismo u Komšićev ured.

Pismo je upućeno bez konzultacija s Murpheyom.

Ovo je važan detalj. Jer ovo je doba kada je šef OHR-a još koliko toliko pri zdravom razumu i ne toliko Bidenov igrač kao kasnije.

“Pukao je” izgleda  godinu dana  kasnije kao što možete vidjeti na ovim videima:

Njegova preobrazba iz Mekreličinog u Bidenovog igrača išla je jako brzo. A njemački zadatak da završi s Komšićem ostao je u zraku. I kako vrijeme odmiče, izgleda da će taj propust biti kobna greška u planu. Da je makao Komšića danas bi mu “Tjeranje Dodika , za globalne interese, a sve da se istjera rusku Mečku” išlo lakše. Jer Hrvati bez Komšićeve glave neće tako lako  dići ruke od Srba.

FAKTOGRAFIJA:

Christian Schmidt u rujnu 2021. još nije bio operativni nastavak američke politike u Sarajevu. Bio je Nijemac s papirom u ruci, u čijem zaglavlju piše Bundestag, a ne State Department. Govorio je tada ono što danas zaboravlja: da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu predstavljeni, da ih je manje nego ikada, da ih je Dayton predvidio kao konstitutivan narod, a praksa pretvorila u statističku grešku.

Schmidt je jasno kazao da Komšić nije biran voljom Hrvata, nego Bošnjaka, te da sustav koji to omogućuje vodi u političku blokadu. Spomenuo je i bojkot izbora, ne kao hir nego kao rezultat trajnog poniženja. Ali nije rekao “vratiti Hrvatima njihova prava”, nego “dati im mogućnost da se osjećaju zastupljeni”. Ta riječ – dati – odaje sve. Jer on ne vidi Hrvate kao titularne vlasnike prava, nego kao podstanare kojima se može dati i uskratiti, po potrebi. Time se prikriva činjenica da je upravo OHR taj koji im je ta prava oduzeo. Nema “vraćanja” jer bi to impliciralo priznanje krivice. Nema ni odgovornosti, samo administriranje posljedicama. Hrvati su u toj formuli tek nusprodukt lošeg dizajna, a ne narod kojem se duguje isprika.

Ali Schmidt ipak pokazuje strah – ne zbog nepravde, nego zbog mogućih posljedica. Jer što ako Hrvati ne budu više tihi? Što ako ne odu nego ostanu, ali prestanu igrati? Što ako bojkot preraste u politički otpor, a otpor u zahtjev za entitet? Tada integritet BiH postaje upitan, kaže on. I to ne zbog Hrvata, nego zbog odgovora koji bi sistem na to mogao dati. No ne pojašnjava zašto bi hrvatski entitet bio disolucija, a bošnjačko-srpska podjela nije. Brčko, koje već jest entitet u svemu osim imenu, nikoga ne brine. Tamo, kažu iz Vlade Brčkog, “nama je dobro u BiH”. A hrvatski entitet? E, to već smrdi na otcjepljenje. I tako Schmidt ne brani BiH – on brani status quo. A status quo je pogažen Hrvat, zatvoren u iluziji participacije. Njegov stvarni problem nije što Hrvati nisu predstavljeni, nego što bi mogli to početi primjećivati.

Nekoliko tjedana nakon tog govora, Schmidt radi nešto neobično – šalje pismo. Ne medijima, ne javnosti, nego direktno Komšiću. Pismo nije prethodno koordinirao s američkim ambasadorom Murphejem, što je u to vrijeme još uvijek moguće jer Schmidt nije bio potpuno asimiliran. Još je bio netko tko želi razumjeti igru, a ne samo igrati zadanu ulogu. To pismo postaje dokaz da je u jednom kratkom trenutku postojao pokušaj da se provjeri radi li sustav. Taj pokušaj brzo će biti zaboravljen. Ali ostaje zabilježen – doslovno.

Dana 18. listopada 2021. ujutro, troje diplomata iz OHR-a završava finalnu verziju dokumenta. Pismo nosi oznaku “Povjerljivo – za hitnu dostavu – traži se pismeni odgovor”. Schmidt ga čita, potpisuje i šalje na adresu Predsjedništva BiH. Fizički. U koverti. S pečatom. Kurir OHR-a, Enver Isović, predaje ga rukom na Musalu. Ured ga zaprima u 13:11 sati. Dobiva urudžbeni broj: 03/1-13-OP/23. I tada pismo nestaje. Iz arhive. Iz pisarnice. Iz evidencije. Ali ne i iz stvarnosti. Jer povratnica ostaje u OHR-u. ERP trag ostaje u sistemu Predsjedništva. Jer je Siemens – njemački Siemens – donirao sustav koji bilježi ulazne dokumente tako da se ne mogu selektivno brisati. Ili brišeš sve, ili ništa. A jedan djelatnik pisarnice, kad su mu tražili da izbriše trag, odbio je. Kad su mu prijetili, zaprijetio je medijima. I bio smijenjen. Ali trag ostaje. Jer papir gori, ali digitala pamti.

Prema izvorima, pismo je fizički uništeno u Komšićevu uredu. Interna evidencija očišćena. OHR-u je rečeno da se o tome više neće govoriti. Murphy je navodno obećao da dokument neće biti objavljen. I Schmidt – šuti. I tu priča mijenja tok.

Iz pokušaja – u zataškavanje.

Pismo koje potvrđuje da sustav ne funkcionira postaje dokaz da međunarodni faktori ne žele da funkcionira. I to je skandal veći od Komšića. Veći i od Schmidta. Jer postaje jasno da se ne radi o nesporazumu, nego o izboru. Komšić nije greška. On je alat.

U pismu Schmidt jasno piše: ako član Predsjedništva ne može koristiti veto, jer ga hrvatski klub Doma naroda ne priznaje, onda nije u stanju obavljati svoju najvažniju ustavnu ovlast. Ako ne može obavljati ključnu funkciju, ne može obnašati ni dužnost. Ako to bude formalno potvrđeno, piše Schmidt, tada OHR mora djelovati u skladu s Aneksom 10 i Bonskim ovlastima. Mora ga smijeniti. Mora očistiti sustav. Mora priznati da veto nije samo papir, nego i praksa. A Komšić – tu praksu nema.

I Schmidt ide dalje. Pita Komšića u pismu: Smatrate li da imate mogućnost koristiti veto? Ako da – zašto ga nikad niste koristili? Ako ne – na čemu temeljite tvrdnju da predstavljate Hrvate? I to je udar na samu jezgru konstrukcije. Jer ako predsjednik koji ima najvažniju ovlast ne smije ni pokušati koristiti je, jer zna da bi time dokazao svoju nelegitimnost, onda se ruši cijela fasada. A ona je skupo građena. Jer sve se još uvijek drži na iluziji da Komšić nešto predstavlja. Kad bi poslao veto – iluzija bi pala. Dobili bismo šutnju. A šutnja nije odgovor. Ustav ne poznaje šutnju. A kad šutnja postane politički stav – sustav se raspada.

No Schmidt dalje otkriva još jednu stvar. Da je razgovarao sa zastupnicima u hrvatskom klubu. Pitao ih: zašto ne donesete Deklaraciju o nesuradnji? Ako Komšića ne priznajete – izjasnite se. Oni odgovaraju: ne treba, jer je već svima jasno da ne surađujemo. Schmidt u pismu bilježi svoje razočaranje. Kaže da hrvatski političari ne razumiju snagu riječi. “Carta canta”, kaže on, ali u BiH carta šuti. I zato se ništa ne mijenja. Jer i kada imaš pravo – ne znaš ga upotrijebiti.

Posebno eksplozivan detalj u pismu je rečenica gdje Schmidt citira Ustav BiH, član V/2(d), i objašnjava da član Predsjedništva koji koristi veto mora imati podršku većine iz naroda i s teritorija iz kojeg je izabran. Riječ “teritorij” izaziva paniku u Komšićevu uredu. Odmah zovu Murphyja, optužuju Schmidta da pokušava stvoriti treći entitet. No Schmidt ne traži entitet. On traži – smisao. U sustavu gdje teritorij ima političku ulogu kod Srba i Bošnjaka, ali ne i kod Hrvata, on pita – gdje su Hrvati? Ne kao broj. Nego kao realnost.

Ali ta rečenica nije smjela preživjeti. Jer ruši mantru. Ruši mit da Komšić ima pravo na ovlast, iako nema vezu s teritorijem. I tu se zapravo vidi zašto je ovo pismo opasno – jer postavlja pitanje koje nitko ne smije postaviti: ima li hrvatski član Predsjedništva vezu s Hrvatima? Ne s Ustavom. Ne s funkcijom. Nego s narodom koji ga nominalno šalje. I ako je odgovor – nema – onda sve pada. I Schmidt to zna. Ali Murphy to zna bolje.

Zato danas nitko ne spominje to pismo. Niti ga demantira. Samo ga prešućuju. A u ladicama OHR-a postoji povratnica. U sustavu Predsjedništva postoji trag. U arhivi – rupa. I sve to skupa je dovoljno. Dovoljno da se zna da sustav zna – ali ne želi znati. I ako jednog dana netko odluči pokrenuti odgovornost, prvi dokaz bit će upravo taj papir. S brojem. Datumom. I potpisom. A iza njega – ništa. Ili, kako Schmidt kaže – tišina. A tišina, u ovoj zemlji, uvijek viče.

Šteta što ju nisu na vrijeme uništili.

Ako bi OHR danas priznao da je navedeno pismo zaista poslano, znamo li što to znači? To znači da cijela priča o potrebi izmjene izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na izbor člana Predsjedništva postaje bespredmetna. Jer Ustav je već predvidio mehanizam provjere legitimiteta svakog člana. Onaj član iz Federacije kojem nadređeni klub uskrati suradnju po pitanju veta – automatski gubi pravo na dužnost. Mandat mu se prekida. Novi član se imenuje u Parlamentu. Ne treba ni Bonska ovlast. Dovoljna je ustavna logika.

Uzmimo hipotetski primjer.

Recimo da jednog dana Željka Cvijanović ili Denis Bećirović jednostavno puknu. Krenu gugutati. Što god da govore, govore u gugutanju. NSRS shvati da Željka više ne može obavljati dužnost. Što čine? Ne pišu pismo Schmidtu.  Samo izglasaju Deklaraciju: “Od danas Željka Cvijanović nema pravo suradnje s NSRS po pitanju veta.” Istu večer Ustavni sud BiH, po automatizmu, prekida njezin mandat. Isto vrijedi i za Bećirovića. Ako, recimo, sutra izjavi da mu je žao što nije bio u HVO-u, da je UZP izmišljotina, i da bez Hrvata nema BiH – klub Bošnjaka izglasa deklaraciju o prekidu suradnje. I Bećirović više nije član Predsjedništva.

Dakle, sve je već zapisano. Ustav poznaje formulu za legitimitet. Klub naroda, klub teritorija, suradnja po pitanju veta – i gotova stvar.

Komšić?

Guguće četvrti mandat. Hrvatski klub Doma naroda trebao bi samo izglasati: “Ovaj gospodin je pukotina u sustavu, uskraćujemo mu pravo suradnje po pitanju veta.” Ista sekunda – Ustavni sud, suspenzija, izbor novog hrvatskog člana. Sve po slovu zakona. Sve po slovu Ustava.

Dakle, netko u ovoj zemlji ne zna čitati Ustav. Netko skriva pisma. Netko glumi moderatora, a zapravo postavlja pravila igre. A mi – mi smo ih sve skupa pročitali. I znamo točno gdje tko stoji.

Gospodine Schmidt, hrvatske općine već su učinile ono što njihovi predstavnici u Domu naroda nisu. I zato vas pozivamo: izvolite smijeniti Komšića ako ste  visoki predstavnik. To je na tragu misije OHR-a, povratka, i Aneksa 10. 

No vi znate da danas vi visoki predstavnik niste. Da iza vas ne stoje ovlastii nego tek politike ostatka ostataka  zemallja koje su vas nekada podržavale.

Da ste visoki predstavnik pismo bi objavili, ne bi ga negirali a Komšić bi bio smijenjen.

Sretan praznik rada OHR.ovci. I veselimo se što vas uskoro čeka ista čistka kao i u iranskoj ambasadi. Koja se sve ove godine iz nama nepoznatih razloga predstavljala kao “američka”.

Selam svizim i dobar bujrum danas. Iskreno se nadamo da je ovo vaš posljednji praznik nerada u našoj zemlji.

Naglašavamo – našoj.