Misterij Stepinčeva Dnevnika i razgovora s Titom o ustašama

Najvažniji dokumenti o blaženom Alojziju Stepincu i dan danas nalaze se pod najmanje sedam ključeva na Kaptolu i u Rimu. No, dio dokumenata ipak pomalo postaje dostupan javnosti. Vatikan je, pak, u ožujku otvorio arhiv pape Pia XII, a 2017. godine zahvaljujući inicijativi Mosta javnosti su postali dostupni Udbini arhivi u Hrvatskom državnom arhivu.

Otvaranje arhiva pape Pia XVII. važno je jer je taj kontroverzni papa tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Stepinca proglasio kardinalom, pa ima onih koji misle da bi se u arhivu, koji se do prije godinu dana zvao Tajni, a papa Franjo mu je promijenio ime u Apostolski (ili Papinski), mogli pronaći i do sada nepoznati dokumenti o Stepincu.

No puno važnija činjenica je da je hrvatskoj javnosti napokon dostupan Udbin arhiv o blaženom Stepincu koji je itekako intrigantan. Tamo se nalazi i Udbin tajnom obavijen prijepis Stepinčeva dnevnika u pet svezaka koji Kaptol godinama krije od očiju javnosti. Prema informacijama iz Hrvatskog državnog arhiva, originalni dnevnički zapisi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (pet knjiga), u kojima su kronološki evidentirani događaji i ulagani dopisi, novinski isječci, fotografije i drugo iz života Nadbiskupije od 1934. do 1945., vlasništvo su Zagrebačke nadbiskupije.

Da bi se zaštitili, snimljeni su na mikrofilm, a čuvaju se u Postulaturi bl. Alojzija Stepinca (Kaptol 18). Navedeni su dnevnički zapisi u bivšoj državi bili oduzeti Zagrebačkoj nadbiskupiji i uloženi u tzv. osobni dosje nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je formirala Uprava državne bezbjednosti RSUP-a SRH.

U taj je dosje, među ostalima, bio uložen i originalni spis Vrhovnog suda NRH sudskog postupka koji se vodio protiv nadbiskupa Stepinca, kao i razni dokumenti o nadbiskupu Stepincu i Katoličkoj crkvi, najvećim dijelom iz razdoblja do suđenja 1946., a manjim dijelom iz razdoblja policijskog nadzora nakon puštanja nadbiskupa Stepinca iz zatvora pa do njegove smrti.

Navodno su se dnevnički zapisi koji broje pet knjiga čuvali u potkrovlju Bogoslovnog sjemeništa. Bili su spremljeni tako da ih nitko ne može naći, skriveni u krpama i zazidani u dimnjak. Godine 1945. sakrili su ih Dragutin Nežić, ceremonijar i bilježnik nadbiskupa Stepinca te Antun Ivandija, vršitelj dužnosti tajnika Zagrebačke nadbiskupije.

Priča se da za njih nije znao nitko pa nisu korišteni za vrijeme sudskog procesa koji je vođen protiv Stepinca. No, Stepinčev Dnevnik nekako je ipak 1950. godine došao u posjed Udbe koja je potom napravila prijepise, ne zna se točno koliko kopija. Nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna, dnevnički zapisi vraćeni su Zagrebačkoj nadbiskupiji, a ugovorom Hrvatskog državnog arhiva i Zagrebačke nadbiskupije 2000. godine dosje je predan Arhivu.

Izvorni dnevnik ostao je u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Dnevnik blaženi Stepinac piše od 30. svibnja 1934. do 13. veljače 1945. godine. Piše ga sâm do listopada 1935., nakon čega ga jedno vrijeme piše Dragutin Nežić, ceremonijar Zagrebačke nadbiskupije. Od studenoga 1939. ponovno ga piše nadbiskup Stepinac. Poslije, 1941. godine piše ga opet netko drugi, ali ne znamo tko.Zanimljivo je da je Stepinac, kad je doznao da je Dnevnik pao u posjed Udbe, rekao: “Žao mi je da su moji dnevnici došli u ruke ovim kukavicama. Lijepo sam rekao Nežiću neka ih uništi, ali on kao historičar ni čuti o tome, nego to su važni dokumenti, to treba sačuvati…”

Stepinac u Dnevniku ne skriva svoje hrvatstvo, za negativnosti u Jugoslaviji krivi i Srbe, ali glavni su mu trn u peti masoni i komunisti, čiji utjecaj na hrvatsko društvo smatra pogubnim. Beogradsku politiku naziva velikosrpskom, ne skriva svoje neslaganje s načinom na koji Maček vodi hrvatski narod jer smatra da se u HSS “uvuklo” previše liberala, pa čak i komunista, bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića smatra prikrivenim masonom, no poslije će kritizirati i Milu Budaka, Antu Pavelića…

Njegov karakter, dosta drčan i ponosan, odlično opisuje prvi susret s kraljem Aleksandrom u Beogradu 2. srpnja 1934., nakon što ga je papa Pio XI. imenovao nasljednikom zagrebačkog nadbiskupa.

“Rekao sam Kralju, da ja nisam političar niti ću dopustiti svome svećenstvu baviti se stranačkom politikom, ali s druge strane tražit ću potpuno poštovanje katoličkih prava. Upozorio sam Kralja da se ne izaziva Hrvate na kojekakve nedolične načine, pače da se ne izaziva samoga imena hrvatskoga… Ja ne mogu zatajiti ono što me je majka rodila, tj. da sam Hrvat!” Također mu je rekao da je “jedino katolička crkva dorasla komunizmu i kadra se je hvatati s njime u koštac.” “To je i moje uvjerenje, Preuzvišeni”, odgovorio mu je kralj.

U siječnju 1935. posjetio je u Beogradu ministra vanjskih poslova Bogoljuba Jevtića te mu se potužio na položaj Hrvata u Kraljevini. “Statistički sam mu dokazao nepravde, koje se nanose Hrvatima posvuda (u vojsci i svim ministarstvima i važnijim mjestima, gdje je obično 100% ili barem 95-90% Srba, a tek neznatni dio Hrvata). Rekao sam mu neka se ne čini Crkvu Katoličku odgovornom ako su Hrvati nezadovoljni.

Ministru je očito bilo neugodno, što sam sve ovo iznio, ali sam smatrao to za nužno da se sa istinom izlazi van.” Poseban misterij toga vremena je odnos Stepinca i Pavelića te Stepinca i Tita. Udbin arhiv ipak to podosta rasvjetljuje jer o tome piše sam Stepinac. U svojim dnevničkim zapisima piše o pismima koje je upućivao poglavniku NDH Anti Paveliću, a spominje se 21 pismo.

HTTP://STEPINAC.ZG-NADBISKUPIJA.HR

Navodi i desetak susreta. Pavelić nije uzvratio ni na jedan posjet niti je odgovorio na ijedno pismo. Stepinac je u vrijeme četverogodišnjega trajanja NDH od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945., odnosno tijekom 48 mjeseci intervenirao više od 360 puta, bilo u osobnim susretima s nositeljima hrvatske vlasti u Zagrebu, bilo dopisima pojedinim hrvatskim ministrima, bilo u javnim propovijedima, nagovorima, predavanjima.Monsinjor Ratko Perić, koji je član Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka, u slučaju Stepinac opisao je detaljno odnos Pavelića i Stepinca. Opisao je datume i situacije u kojima je Stepinac deset puta otišao Paveliću. Svaki put, osim prvog puta kada je išao čestitati na obnovljenoj državnosti, kardinal je odlazio kako bi za nekoga intervenirao. Pavelić nikada zauzvrat nije došao u Nadbiskupski dvor ni u zagrebačku katedralu. “Stepinac je ostao na svom mjestu. Gdje god je bio, on je bio na svom mjestu.

Zato što mu je savjest na svom mjestu. Stepinac je pokazao kako je velikodušan prema potrebnima koji su se njemu obraćali za pomoć, a dostojanstven prema silnicima. Nije za njega bilo silnika. Stepinac je izravno poželio Paveliću: ‘Upravljajte u pravdi i istini, kao najčvršćem temelju blagoslovljene budućnosti.’ To je ostalo u Stepinčevom rječniku i duši. Svaki put će doći, istina i pravda. Bez toga, sve je razbojništvo, kako kaže sv. Augustin”, piše biskup Perić.

Što se tiče pak susreta Stepinca i Tita tu je misterij malo veći jer je u dosjeu koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu vidljivo da je uzeta bilješka o Stepinčevu susretu s Josipom Brozom Titom. Susret se zbio 4. lipnja 1945. godine na Tuškancu, a bilješku o susretu napisao je Stepinac na 17 stranica. O tome je pisao u Vatikan i izvijestio papu Pija XII., a ona je danas pohranjena na Kaptolu.

Nešto više o susretu Stepinac – Tito može se naći u knjizi mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića “Nada koja ne postiđuje”. U knjizi na stranici 126 piše kako je Josip Hrnčević, javni tužitelj FNRJ, glavni redaktor uz Jakova Blaževića Stepinčeve optužnice 1946., izjavio 11. svibnja 1993. godine da je Tito opsjednut Stepinčevim slučajem. “On bi ga učinio svecem samo da ga se može osloboditi.”

Biskup Perić također piše da se između Stepinca i Tita zbio samo jedan susret i to nakon što je Stepinac proveo 18 dana u pritvoru. Na privremenu slobodu pustili su ga 3. lipnja, najvjerojatnije zbog susreta s Titom. A samo dan prije toga Tito se našao s izaslanstvom zagrebačkog klera. Tito, pak, govori svećenstvu: “Ja bih sa moje strane rekao, da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. […] Ja bih želio, da vidim, da katolička Crkva u Hrvatskoj sada, kad imamo sve uslove tu, ima više samostalnosti. To bih želio, to je osnovno pitanje, to je pitanje, koje bi mi željeli riješiti, a sva ostala pitanja, to su sekundarna pitanja, koja će se lako riješiti.”

VEČERNJILIST

To je prvi put da se spominje nacionalna crkva te kako joj je potrebno više samostalnosti. Konačno, 4. lipnja 1945. godine dolazi do susreta Stepinac – maršal Tito. Biskup Perić navodi kako prilikom tog susreta nadbiskup Stepinac govori Titu da je važno državu stvoriti, ali je još važnije urediti je. Ističe kako mudri državnici poštuju religiozne osjećaje državljana i slobodu savjesti te kako je bivša država uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, a to je “strahovita pogreška”.Potom Stepinac kaže da je za katolike mjerodavna Sveta Stolica, a najbolja forma je konkordat. Pokušava Tita uvjeriti kako uspostava diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom znači međunarodni prestiž za novu državu. Tito je, pak, stalno isticao da Sveta Stolica nije sklona Slavenima. Stepinac je to dokumentirano opovrgnuo primjerima Dalmacije, Istre, Međimurja.

O susretu s Titom Stepinac je govorio samo župniku Vranekoviću u Krašiću “Kad sam se ono prvi i do sada jedini put sastao 1945. u Zagrebu s Titom, rekao mi je, da je jednom incognito kao ruski oficir došao u štab Draže Mihajlovića. Draža mu saopći da će istrijebiti sve Hrvate. ‘Nećeš, Draža, mislio sam u sebi’, rekao je Tito. Kod tog sastanka rekao sam Maršalu, neka gleda da što više oprašta, jer inače nikada neće biti kraja odmazdi.

On je samo odgovorio: ‘Zločince se mora kazniti.’ Jest, druže, mislim si ja, mora ih se kazniti, ali tko će odlučiti, da li je netko zločinac ili nije. Da me je poslušao, stvari bi svakako drugačije tekle.” O milosti Stepinca svjedoči brzojav koji je uputio Titu 19. rujna 1945. godine. U njemu apelira u ime katoličkoga episkopata, koji se sastao na konferenciji u Zagrebu od 17. do 22. rujna 1945., na pomilovanje 200 osuđenih na smrt u vojnom zatvoru u Zagrebu.

Na kraju je većina pobijena. “U Rimu 26. siječnja 1946. Maršal svećenicima S. Ritigu i B. Milanoviću kaže da je preko Moscatella uputio zahtjev Svetoj Stolici da makne Stepinca, ali je od njega dobio odgovor da je Sveta Stolica izjavila kako to ne može napraviti bez kanonskoga postupka. I Tito dodaje: ‘Ako bi se sam Nadbiskup zahvalio, čitav ovaj sudbeni postupak bi bio obustavljen, pa Nadbiskup neka ide kuda hoće, pa i u Rim’.”

U ožujku 1947. Stepincu u službeni posjet dolazi Vladimir Bakarić te mu nudi ispisan formular da Tita zamoli za pomilovanje i bit će odmah pušten, odnosno može napustiti Hrvatsku. U bilješkama koje je vlastoručno napisao Stepinac najbolje se može vidjeti koliko se on opirao Titovoj želji da se naša crkva odvoji od Svete Stolice.

ARHIVSKE FOTOGRAFIJE

Milovan Đilas Ivanu Meštroviću govori: “Mi ne bismo imali ništa protiv njegova [Stepinčeva] hrvatskog nacionalizma, samo ne možemo trpjeti njegovu privrženost Rimskom Papi. […] Mi lomimo i odstranjujemo sve, što nam je na putu, i cilj opravdava sredstva.” Papa Pio XII. dana 12. siječnja 1953. objavljuje kako će nadbiskupa Stepinca promaknuti u kardinala. Tito je zbog toga ljutit te protjeruje Papina ambasadora u Beogradu.Što se tiče same bilješke o susretu Stepinca i Tita govori se kako je nadbiskup Stepinac posvjedočio: “Muški smo razgovarali.” Autor Stipan Bunjevac u Glasu koncila 27. veljače 2017. piše o zapisniku sastavljenom prilikom susreta nadbiskupa Stepinca i Tita 4. lipnja 1945. godine.

“Svrha ovog susreta je bila, da se nađe neka platforma za sređenje prilika i koliko je moguće spriječe sukobi između Države i Crkve. Razgovoru je prisustvovao i predsjednik Hrvatske federalne Vlade dr. Vladimir Bakarić. Nadbiskup je istaknuo ove misli: Stvaranje jedne države svakako je velika stvar i težak posao. No, još važnije jest smirenje i uređenje države prema onoj francuskoj – quand il y a des troubles dans un pays, les affaires vont mal! (Kada je neka zemlja nesređena, sve ide po zlu, op. a.).

Država je onda sigurna, kada su njezini građani sigurni. Zato mudri državnici nastoje poštivati religiozni osjećaj državljana i slobodu savjesti.

No, i za državu i za Crkvu je bolje, da se i pravnim normama utvrdi ta sloboda savjesti. Bivša država je npr. bila uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, a to je bila strahovita pogreška.

Za katolike je svakako nadležna Sv. Stolica u tim pitanjima. Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može ni uz cijenu života mimoići svoj vrhovni forum, Sv. Stolicu, jer inače prestaje biti katolik. Najbolja forma uređenja odnosa je svakako konkordat… Imade i drugih načina. To neka se prepusti diplomatima, koji s ove strane mora biti vrlo sposoban i čestiti čovjek.

Uspostava redovitih diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom i normiranje tih odnosa jednim ugovorom značit će vrlo mnogo za međunarodni prestiž nove države, koja je stvorena, jer se ne smije zaboraviti i činjenica, da je katolička Crkva organizacija od 400 milijuna, od kojih mnogi doduše nisu praktični katolici, ali ipak u svakom pojedinom narodu, gdje postoje, vrše upliv na javni život svoje zemlje, bilo direktno bilo indirektno, pa razumljivo sve te katolike širom svijeta interesira i položaj katolika u novoj Jugoslaviji. Maršal Tito je razumio važnost i načelno je spreman da ga uredi. Izrazio je svoju bojazan obzirom na premalu sklonost Sv. Stolice slavenskim narodima, odnosno u konkretnom slučaju Jugoslaviji.

ARHIVSKE FOTOGRAFIJE

Nadbiskup je replicirao ovako:‘Ta je bojazan po mom mišljenju posve bez temelja. Konkretno se Sv. Stolica baš u ovom ratu pokazala itekako sklona.’ U pitanju npr. Međimurja, koje je vrlo osjetljivo za Hrvate, nije Sv. Stolica ni jednog časa popustila silnoj ofenzivi mađarske diplomacije, tako da je zagrebački nadbiskup, makar stajao sam samcat vis (nasuprot, op. a.) Mađara bio jedini nosilac crkvene jurisdikcije u Međimurju kroz pune 4 godine rata, makar su Međimurje mađarske trupe okupirale i što više anektirale. Kardinal Maglione, vatikanski državni tajnik, dao je zagrebačkom nadbiskupu riječ, da nema promjene u status quo u Međimurju, dok se ne svrši rat, i tu je riječ održao kraj svih teškoća, koje su Sv. Stolici pravile mađarske vlasti. Slično je pitanje Dalmacije, koju su okupirali Talijani. S. Stolica nije ni jednog časa pomislila da hrvatske biskupije odreže od vlasti hrvatskih biskupa i pripoji ih Italiji…”. Maršal Tito je izrazio želju, da bi Crkva poduprla državnu vlast u Istri, jer je naša pokrajina. Nadbiskup je odgovorio, ako je Istra još i danas hrvatska odnosno slavenska zemlja, ima se zahvaliti samo katoličkoj Crkvi. Sva inteligencija je pobjegla ili se odnarodila izuzev katoličko svećenstvo, koje je uz silne muke izdržalo okupaciju od 25 godina i sačuvalo materinji jezik. Nadbiskup je i konačno dodao: ‘Ovo sam do sada govorio kao biskup. Sada bih želio, ako je dozvoljeno, da dodam nešto kao čovjek, koji objektivno promatra prilike. Ako se želi što prije sređenju prilika, onda bi se po mom mišljenju moralo otvoreno i muški porazgovoriti s predstavnicima seljačke stranke u Hrvatskoj, pa čak i sa čestitim pristašama ustaškog pokreta. Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobrodošao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali razgovoriti? Mudri državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.’

Konačno je nadbiskup rekao neka se štede životi gdje god je moguće, jer mi nismo veliki narod, a žrtve su do sada toliko velike, da još jedna ovakva katastrofa, znači istrjebljenje slavenskih naroda na jugu Europe.

Maršal je odgovorio, da je to i njemu na srcu i da će sve učiniti. Nije lako, rekao je, jer se pravdi mora udovoljiti za najteže povrede čovječnosti.