Prvu državu južnoslavenskih naroda najvatrenije su zagovarali hrvatski intelektualci, katolički svećenici i omladinci. Jedan od poznatijih članova Središnjeg odbora NV-a SHS-a, gorljivi pristaša južnoslavenskog ujedinjenja, liječnik po zanimanju te kasniji okorjeli režimlija, dr. Mato Drinković (1868-1931), Hrvat iz Jelse na Hvaru, na onoj poznatoj noćnoj sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, 24. studenog 1918., govori: “Jugoslavenske zemlje bivše Austro-ugarske monarhije posve su koordinirane u pregovorima sa kraljevinom Srbijom i kraljevinom Crnom Gorom.Autonomija Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ne samo da nije uništena, nego je kudikamo proširena. Mi ne osnivamo ni Velike Srbije ni Velike Hrvatske ni Velike Slovenije, nego veliku, jaku i moćnu Jugoslavensku Državu. Moramo ipak konačno priznati, da je Srpska kraljevina izišla u ovome ratu pobjednicom, a mi da smo pobijeđeni. Razum i poštenje nalaže od svakoga patriota, da u ovim velikim momentima istupi za narodno državno jedinstvo.”.
Prije te sjednice, dakle u međuvlašću između raspada monarhije i odluke Narodnog vijeća SHS da se ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom, zeleni kader – grupe dezertera koje su tijekom rata otišle u šumu i ondje kreirale svoje hajdučke zakone – pokreću lavinu nemira, kaosa, pljački, ubojstava, nasilja… Svoje oružane snage ima i Narodno vijeće (Narodnu stražu), ali to su posve nespremne postrojbe, pa će mnogi zazivati pomoć srbijanskih snaga! U Hrvatskom državnom arhivu, u građi iz tih dana, ističe se svežanj brzojava i depeša iz mjesnih odbora Narodnog vijeća širom zemlje.
Narod je nepogrešivim socijalnim instinktom spoznao da je došlo njegovo vrijeme. Voditelji mjesnih odbora Narodnog vijeća od Slavonije i Srijema, preko Istre i Dalmacije, do Bosne, koji se u malo toga razlikuju od državnih dužnosnika austrougarskog režima, prestrašeni, ustravljeni pred masama pobunjenika, alarmantno vape za oružanom pomoći iz Zagreba.Iz Osijeka javljaju: “Prekjuče su bile u gradu velike bune i užasni dani. Masa je dobila oružje i počela pljačkati. Uzbuđeni seljaci iz okolišnih sela navalili na grad i vlastelinstvo u okolici. Mrtvih tri i mnogo ranjenih. Jučer javljeno, da velike mase naroda idu prema Osijeku.
U susret se poslalo vojničtvo na automobilima s mašinskim puškama. Pet ubijeno, mnogo ranjeno.”.
Daruvar poručuje: “Predstojnik traži žurno 600 momaka i dvije mašinske puške, jer je čitavi kraj ugrožen od zelenoga kadera.”.
Iz Sl. Broda vapaj: “U Brodu i okolici zavladala najstrašnija anarhija. Molimo za osiguranje života oklopljeni vlak s 500 momaka.”.
Iz kotara Dugo Selo javljaju i o mjerama za suzbijanje pobune: “Umoljava se bezuvjetno odrediti i čim prije proglašenje prijekog suda za civile i vojnike, te provedbe exekucije na licu mjesta. Samo na takav način moći će se uspostaviti red. Sada već ugroženi ne samo trgovci nego uopće kaputaši i svi bolji posjednici. Moli se bezuvjetno izaslanje dviju satnija pješaka te povjerenstvo za provedbu exekucije prijekog suda. Dosada ugrožene sve općine ovog kotara.”.
Josip grof Bombelles, vlastelin u Opeki kraj Varaždina, telefonira: “U njegovom kraju se pljačkaški pokret razmahao u tolikoj mjeri, da će u najkraće vrijeme i sve njegove znatne zalihe propasti, ne pošalje li se odmah energična pomoć. Oko 20 oboružanih deserteura predvodi pučanstvo. Ovaj čas razvažaju izrađenu šumsku robu na njekih trideset podvoza. Jedan je lugar teško, jedan laglje ranjen. U Maruševcu zaposjela je rulja pljačkaša park. Svaki se čas imade očekivati navala na dvorac i majure. Ruse (zarobljenici – op. N. M.), koji su dosele bili na posjedu, rastjerao je puk pod prijetnjom da će ih poubijati, ne uklone li se sa imanja.”.
Požega traži: “Isporučiti valja Narodnom vijeću molbu, da bi čim prije došlo nešto Srbijanaca, da učine red. Glede vojničke pomoći, stvar je vrlo prešna, i moli se najhitnija pomoć, jer se svatko boji za glavu… Da se što prije izašalju vojnici, bilo naši bilo srbijanski, da zaštite red.”.
No nakon nekog vremena slijedi preokret i kaos jenjava. U Požegi su napokon odahnuli: “Jučer prije podne ušla je jedna eskadrona srbijanske konjice u Požegu. Bili su oduševljeno dočekani. Požega izvjesila barjake i svečano raspoloženje. Očekujemo daljnje dijelove vojske. Jučer je zastupstvo gradsko imalo svečanu sjednicu, u kojoj je votirano Narodnom vijeću 200.000 kruna. Trgovi i ulice nekoje su prekrštene.
Tako bivši trg Franje Josipa u Vilsonov trg, bivša Njemačka u Trumbićevu ulicu, Sudačka u Korošecovu ulicu. Iz kotara novogradiškog, novskog i brodskog nema nepovoljnih vijesti. Samo u požeškom, pakračkom i daruvarskom kotaru pojedina vlastelinstva seljaci pljačkaju.
Sutradan se iz Požege dodaje ova obavijest: “Jučer je stigao ovamo jedan bataljun srpske vojske pod vodstvom majora Tasića. Svečano je dočekan. Pred slavolukom pozdravljena je srpska vojska po požeškom velikom županu (Beloševiću) i gradonačelniku dr. Kürschneru. Vladalo je veliko oduševljenje. Pošlo se je najprije na blagodarenje u mjesnu pravoslavnu crkvu, a onda na Te Deum u katoličku crkvu. U Požegi vlada sada mir. U okolici se još pljačka. Seljaci rasprodavaju stoku, sjeku šume, razvlače žito. Puške su zakopane. Trebat će mnogo truda, dok se narod privede k sebi. Mora se konstatirati žalosna činjenica, da seljaci ne će da pristupaju obrađivanju polja, jer govore ‘za sebe imamo dosta a gospoda neka pomru’. Danas je došao u Požegu potpukovnik Zagorčić, te je preuzeo komandu u mjestu. Stigla je i jedna topnička baterija. Svi su srpski vojnici nastanjeni u ovdašnjoj vojarni, koja je bila dosta oštećena, ali je sada uređena za upotrebu. Razoružavanje se obavlja. Bilo bi neophodno potrebito, da srpska vojska ostane i nadalje u Požegi jer oružništvo zatajuje. (Tako je onomad 15 oružnika iz okolice požeške jednostavno pobjeglo). Pučanstvo je vrlo zadovoljno sa vojskom.”.
Razvidno je iz ovih šturih informacija “da je najviše nemira izazvanih zelenim kaderom bilo prvih 15-20 dana nakon ‘prevrata’ (29. X. 1918.) i da njihova krivulja, zatim, brzo pada. Taj ‘decrescendo’ stoji, bez sumnje, u uzročnoj vezi s napredovanjem srpske vojske kao i oružanih snaga Antante”.
Povjesničari nisu složni o karakteru opisanih nemira iz 1918. godine. Jedni smatraju da su pretežiti motivi pobune dezertera i siromašnih seljaka pljačka i osveta, dok drugi smatraju da su, pored i ovakvih grabežnih pojava, pretežiti poticaj pobunama odjeci zbivanja u Rusiji, socijalni i ideološki motivi upereni protiv eksploatacije dotadašnjih moćnika: vlastele, klera, bilježnika, bankara, visokih činovnika i pripadnika austrougarske vojske.
No vrhunac tih događaja odigrao se 5. prosinca 1918. u Zagrebu, u historiografiji poznat kao Prosinačke žrtve. U zapisniku s večernje sjednice 5. XII. 1918. Središnjeg odbora NV-a stoji štura informacija: “Dr. Angjelinović referiše o vojničkim nemirima u gradu proizvedenim od odjela 53. i 25. pukovnije. Njegov izvještaj prima se do znanja, te mu se sa potpunim povjerenjem odobravaju sve poduzete mjere.”.
O čemu se radi: “U Zagrebu je 5. XII. 1918. na tadašnjem Jelačićevu trgu došlo do krvavog sukoba između jednog dijela vojnika zagrebačkog garnizona (53. i 25. puka) i odjela Narodne straže. Došlo je do puškaranja: 18 mrtvih i 17 ranjenih (prema obavještenjima Srpske vojne misije).”.
Novinski odsjek NV-a donio je sljedeće priopćenje: “Jučer oko podneva počele su gradom obilaziti oružane grupe pripitih vojnika, koji su klicali protiv novog stanja u zemlji. U pol tri sata popodne sve su te grupe sišle na Jelačićev trg. Bilo ih je par stotina s mašinskim puškama. Većinom su bili vojnici bivše 53. pukovnije. Red na Jelačićevom trgu držalo je redarstvo, koje je sada, kako je poznato, vrlo mnogobrojno, te odred mornara i Sokol. Da se izbjegne svakom sukobu, razdijeljeno je 60 mornara u dvije čete, a jedna (20 momaka) s jednom mašinskom puškom povukla se u kuću broj 6, a druga (40 momaka) s drugom mašinskom puškom u kuću broj 4. Boljševički raspoložena vojska, podstrekavana od nekih civilista, tražila je, prijeteći se sa svojim puškama i sa pet mašinskih pušaka da im se predade mašinska puška mornara u kući broj 6. Mašinska im je puška po zapovjedi predana. Na to zatražiše vojnici, da im se izruči i druga mašinska puška, a kad je izašao iz kuće broj 4 Sokol Marcel Tićak, da umiri vojnike, ubiše ga hitcem iz revolvera. Zbunjeni i pijani vojnici započeli na to sa svim svojim mašinskim puškama pucati u prvi kat kuće broj 4. Odred mornara u toj kući odgovorio je vatrom. Nakon kratke pucnjave uspjelo je mornarima da raščiste trg i uspostave red.”
U ovom izvještaju ne navodi se broj mrtvih i ranjenih. Prema drugim izvorima, bilo je 13 mrtvih i 17 ranjenih, odnosno 18 mrtvih i 17 ranjenih. Razvidno je da se sa strane NV-a krivcima ovog okršaja smatra vojnike bivših austrougarskih pukovnija, koji su “boljševički raspoloženi”, tražili republiku i protestirali protiv ulaska u novu državu – Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića. U savladavanju ove “pobune”, “manifestacije” ili “puča” sudjelovale su isključivo hrvatske snage Narodne straže, Hrvatskog sokola i mornarice.
Iso Kršnjavi (1845-1927), političar i pisac, u svojem dnevniku (objavljen 1986.) pod nadnevkom od 5. prosinca piše: “Jutros je u Katedrali održana misa zahvalnica povodom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Jučer je u dvjema vojarnama došlo do kobnih scena. Htjeli su zakleti vojnike 53. stacionarnog puka i 25. domobranskog puka, ali su vojnici odbili polaganje zakletve, pobunili se i razbježali s povicima: ‘Živjela republika!’ Nakon ovih događaja nije bilo nimalo mudro prirediti današnju paradu, koja je zapravo ispala vrlo jadno i bila povodom ozbiljnih i tragičnih događaja, što bi mogli imati sudbonosne posljedice.
Ima ljudi koji smatraju da se politika, revolucije i osnivanja država provode prvenstveno – paradama i marševima. Ni ta polaganja zakletvi ne bi trebalo toliko zloupotrebljavati. U početku rata nadbiskup (dr. Ante Bauer – o. N. M.) je blagoslovio sve jedinice koje su pošle na Srbiju, i sada bi imao valjanih razloga da se vlada sustezljivo.
Poslije podne me je nazvala kći i kazala da se na ulicama odvijaju borbe. Sada, uveče, Bogdan (sin I. Kršnjavoga – op. N. M.) je ispričao svoja zapažanja. Bio je na samom ‘poprištu rata’. Prema svemu sudeći, cijela je stvar doista besmislena. Vojnici dvaju pobunjenih pukova navodno su zaposjeli Jelačićev trg i krenuli na Gornji grad da bi ukinuli Narodno vijeće (koje, nota bene, uopće nije u Zagrebu). To je bio odgovor na paradu, što je priređena prije podne, odmah poslije mise.
Puškaralo se naveliko iz pušaka i strojnica, poginulo je navodno 30 ljudi, a mnogo ih je ranjeno. Ali su pobunjenici razbijeni i sada ih valja pohvatati i smaknuti. Srpska posada je stupila u akciju, i funkcionirala je precizno. Radića su označili kao osobu, koja je sve to aranžirala, čini se da će okriviti i Frankovu stranku. Njezin je list danas zabranjen. Vjerujem da ta gospoda nisu stupila u akciju. Krene li Radić, nije mu potrebna nikakva pomoć.
Kakvim će posljedicama uroditi ta akcija? Fatalnim, uvjeren sam. U očima onih napolju, nova će jugoslavenska jedinstvena država izgledati krhka, a to je loše. Talijani, Nijemci i Mađari samo čekaju na to. To će umanjiti ugled Srbije na mirovnim pregovorima, jer se njezin novi privjesak buni. Bit će pomućeno dobro raspoloženje srpske armije, koja je dosad bila besprijekorna. Postoji namjera da se hrvatska vojska raspusti, jer se pokazala nepouzdanom, a time će Hrvatska prestati biti faktor moći; to je definitivna politička smrt.”
Kršnjavi, kao iskusni političar, dobro upućen u zbivanja ispred i iza kulisa, bez imalo iluzija i nerealnih priželjkivanja, odmah je prozreo stanje u kojem su se našli slovenski, hrvatski i srpski narod u novoj državi: “Zbog glupih manifestacija i zahtjeva da se položi zakletva, kao i zbog službe božje, došlo je do protudemonstracija vojnika i do krvoprolića. Novine objavljuju licemjerne i lažljive izvještaje. Naprosto su sjajne i nečuvene u tome… Valja konstatirati da se srpski vojnici i oficiri vladaju korektno i pristojno, i da su puškaranje započeli mladići, koji su priredili mnoge nevolje već time što se igraju vojnika… Vjerojatno ćemo se uskoro riješiti našeg ‘ministra rata’, dra med. Drinkovića. Dezorganizacija vojske i javne sigurnosti već je toliko procvala da su se u Slavoniji pojedini okruzi proglasili samostalnim republikama i međusobno objavili rat da bi mogli odlaziti u pljačkaške pohode. Vodeći ljudi su naučili ljude na ekstremističko rusko shvaćanje pojma republike. U svojim su govorima uglavnom govorili o podjeli zemlje. Ali ni riječi nisu kazali o podjeli kapitala ratnih dobitnika… Monarhist sam; prema tome kralj mi je miliji od republike. Borio sam se za ujedinjenje hrvatskih zemalja, a ujedinjenje tih zemalja sa srpskima bio je san moje mladosti, što ga nisam smatrao ostvarivim. Sada taj san prelazi u ostvarenje, ali ono nije nimalo ugodno. Regent će uistinu morati biti vrlo sretne ruke, ukoliko namjerava pretvoriti u zadovoljstvo taj osjećaj nelagode što se toliko [potcrtao I. K] raširio.”.
Povjesničar Josip Horvat (1896-1968) u vrijeme ovih događaja još je u ruskom zarobljeništvu (vraća se 1919. u uredništvo Obzora). Zahvaljujući svojim novinarskim i prijateljskim kontaktima, lako je dolazio do autentične građe. Na osnovi toga postao je jednim od najvjerodostojnijih svjedoka i interpretatora svoga vremena, kao i dalje i bliže prošlosti. O prosinačkim žrtvama svjedočio je na temelju sudskih spisa sa suđenja akterima ovog događaja.
Njegova rekonstrukcija glasi: “Događaj od 5. XII. 1918, kad je na Jelačićevom trgu došlo do sukoba između jednog dijela vojnika zagrebačkog garnizona i odjela Narodne straže koji su sačinjavali uglavnom mornari i sokolaši, kojom prilikom je palo oko dvadeset ljudi, što mrtvih, što ranjenih (točan broj im nije nikad utvrđen), bio je incident koji neposredno nije prešao lokalno značenje, ali je politički svejedno imao izvjestan učinak na stvaranje atmosfere u prve dane opstanka nove države. Događaj je sve do današnjega dana ostao prilično neobjašnjen u svojim detaljima, a njegovi stvarni akteri ostali su nepoznati… Uoči odluka Narodnoga vijeća o dolasku u Beograd diskusija o monarhiji i republici, dotad stvarno ograničena na političke krugove, počela se prenositi u mase… Zagrebački garnizon sastoji se uglavnom od bivše 53. pješadijske pukovnije i bivše 25. domobranske pješadijske pukovnije. Ta se vojska sastoji uglavnom od dobrovoljaca i najmlađega godišta i razmjerno velikog broja oficira; te čete uspjelo je za to kratko vrijeme zamjerno disciplinirati, što najbolje svjedoči činjenica da su dale jaki kontingent vojnika za okupaciju Međimurja. Naročito je disciplinirana i pouzdana bivša 25. domobranska pukovnija; momčad i oficiri uzgojeni u komandi na domaćem jeziku kao izrazito hrvatska pukovnija, lasno se prilagodila novom stanju; kroz cijelo vrijeme studenoga daje straže i vrši sigurnosnu službu bez većih incidenata; njezinom komandantu puk. Kućaku ujedno je povjerena komanda nad cijelim zagrebačkim garnizonom. Dan nakon proglašenja ujedinjenja održana je velika manifestacijska proslava… U kasarnskom je krugu objašnjeno momčadi značenje događaja; momčad bez pogovora prima to objašnjenje. U krugu bivše 53. puk. kod toga akta došlo je međutim do protestnih poklika; tu se moglo opaziti da agitacija protiv novoga stanja zahvaća teren; na sudskoj raspravi je utvrđeno da je agitaciju provodio neki narednik Murk, o kojemu točnije podatke nitko nije mogao pružiti; znalo se samo da potječe iz krajeva koje je Italija okupirala i da je nakon 5. XII. netragom iščezao… Sam pokušaj puča, kako svjedoče podaci sa sudske rasprave, bio je organiziran vrlo smišljeno, po unaprijed spremljenom planu. Uzbuna je buknula u vojarni 53. pukovnije, gdje se grupa vojnika uspjela domoći nekoliko mitraljeza… Pobunjenici su zapovijedili glazbi da zasvira koračnicu, čule su se komande za hodni postroj i na čelu s glazbom krenula je 25. pukovnija naprijed: na začelju su joj se pridružili pobunjenici 53. puk. Kao uvijek kad glazba svira, s kolonama vojnika krenula je i masa svijeta; kolonu je vodio navodno spomenuti zagonetni narednik Murk. Do prvog sukoba došlo je između kolone na raskršću Frankopanske ulice i Ilice; koloni se suprotstavio odjel mornara; ispaljeno je nekoliko hitaca u zrak, a mornari su uzmakli. Stvarno je time bio pobunjenicima otvoren put kroz Mesničku ulicu u Gornji grad, gdje bijaše sijelo Narodnog vijeća, koje su, prema kasnijoj optužnici, pobunjenici namjeravali zauzeti i uhititi; no to se nije dogodilo: uz svirku glazbe, klicanje i pokoji hitac u zrak vojska je dalje išla Ilicom… Kad je vojska stigla do Jelačićevog trga, dočekana je paljbom iz mitraljeza; od te paljbe uglavnom su pali slučajni radoznalci; na paljbu mitraljeza odgovorili su i vojnici. Pucnjava je potrajala tek minutu-dvije, a onda su se i masa i vojnici razbježali. Iste je noći cijeli zagrebački garnizon razoružan i slijedećeg dana se pristupilo hitno likvidaciji tih dviju pukovnija; još iste večeri, 5. XII. preuzeli su vojničku službu odredi srpske vojske, koji su posljednjih dana stigli u Zagreb i koji dotad nisu napuštali vojarne. Oružana snaga Države Narodnog vijeća bila je 5. XII. stvarno likvidirana. Formalno će 10. XII. biti likvidiran vojni odsjek Narodnoga vijeća, a sve njegove funkcije preuzeti će misija srpske vojske.”.
Rudolf Horvat (1873-1947), hrvatski povjesničar i političar, dugogodišnji Radićev sljedbenik, tijekom NDH tiska knjigu “Hrvatska na mučilištu” (1942.), nastojeći svoj historiografski rad približiti što više vladajućem ustaškom duhu i propagandi. Unatoč tom nastojanju ondašnji čuvari čistoće ustaške revolucije zaplijenili su mu knjigu jer da je premalo ustaška! No to nije omelo njegovo postavljanje za profesora povijesti na Vojnoj akademiji, a potom i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Štoviše, 1942. bio je zastupnik u Hrvatskom državnom saboru. Događaje od 5. XII. 1918. Horvat je nastojao prikazati u nacionalnom revolucionarnom duhu, kao borbu republikanskog hrvatstva protiv monarhističkog srpstva i hrvatskih “slavosrpskih razbojnika”. Izvještavajući sa suđenja, Horvat ne donosi ništa osobito novo. No zamjera što su policijske snage Narodnog vijeća intervenirale protiv vojnika, koji da su manifestirali za republiku a protiv srpske monarhije. Takvo stajalište nije moglo osobito ugrijati ustaška srca 1942. godine.
Dakako, R. Horvat, kao endehazijski interpret događaja od 5. prosinca 1918., krivicu za nevine (boljševike?), svakako i jedino, hrvatske žrtve (iako to nije točno) pripisat će srpskoj vojsci (što također nije točno) i Hrvatima jugoslavenske orijentacije. Tko je i zašto potaknuo pokret vojske iz donjoiličkih vojarni prema Jelačićevu trgu, Horvat ne kaže.
No da su boljševički agitatori imali udjela u propagiranju republikanskih nazora u vojsci, po uzoru na sličan rad u Rusiji, dokazuje i optužba SO NV-a, koje je preko svojih agenata doznavalo za podzemne aktivnosti i republikansku agitaciju te znalo za pokret vojske koji je onako tragično završio. Drugo je pitanje zašto su boljševički aktivisti imali malo uspjeha, za razliku od mađarskih, u kaotičnom stanju nastalom pri izlasku iz stare i ulasku u novu državu.
Među faktore koje treba respektirati svakako je i nazočnost Antantinih jedinica i srpske vojske, kao odlučnog branitelja interesa buržoazije i odlično organizirane sile koja sluša svoje naredbodavce.
Srpski povjesničar Vladimir Dedijer (1914-1990) vjerojatno je najtočnije ocijenio ulogu te vojske, ali i istaknuo teškoće koje su stajale pred novom državom: “Zbog učešća u 5. decembru izveden je pred sud veliki broj oficira i vojnika. Osuđeno je 22 oficira, podoficira i vojnika na 69 godina i 10 meseci robije. U Hrvatsku su poslati hitno novi kontingenti srpskih i kolonijalnih francuskih trupa. To slanje srpskih trupa, a zajedno sa njima i francuskih kolonijalnih trupa, da uspostavljaju red u Hrvatskoj, bilo je jedan od najmračnijih poteza regenta Aleksandra. Srpsku vojsku, koja je pokazala toliko herojizma u odbrani svoga tla od ujedinjenih nemačkih, austro-ugarskih i bugarskih armija, regent je sada bacio protiv hrvatskih radnika i seljaka. Preživele borce takve vojske, kao što je bila srpska, regent Aleksandar slao je sada u bratoubilačku borbu. Time je on ujedno kršio ugled koji je Srbija, naročito u periodu između 1903. i 1914. bila stekla svojim unutrašnjim životom, koji je, uprkos ekonomskoj zaostalosti zemlje, imao u sebi dosta demokratičnosti, naročito za uslove i prilike na Balkanu.”
U spominjanom dnevničkom zapisu od 5. XII. 1918. I. Kršnjavi zapisao je rečenicu: “Krene li Radić, nije mu potrebna nikakva pomoć.”. Već tad karizmatični Radić mogao je povesti mase svojih sljedbenika u revolucionarnu borbu za stvaranje ili jedne republikanske Hrvatske ili federativne republike Slovenaca, Hrvata i Srba. Njegov pokret ne bi mogao biti stigmatiziran kao pokret poražene vojske Centralnih sila. Bio bi to pokret za nacionalno oslobođenje od talijanskih, srpskih i svih drugih presizanja na ozemlje i interese austrijskih Jugoslavena.
Međutim, Radić nije mogao preskočiti svoju građansku i legitimističku sjenu. Hrvati nisu narod od revolucije, ali jesu od (auto)destrukcije! A kad je došlo vrijeme da kroz Ustavotvornu skupštinu, legalno, utječe na karakter režima nove države – on se povukao. Sve su to bili kobni potezi. Jednako kobni kao i Mačekovo oklijevanje 1941. godine i predavanje vlasti ustašama.