Published On: Wed, Oct 7th, 2015

Ministarstvo kulture – šačica birokrata koji dijele vaš novac onima koje sami izaberu

MINISTARSTVO kulture i ove je godine podijelilo milijune kuna tzv. “nezavisnim” medijima (koliko može biti “nezavisan” medij kojeg financira vlada?), po prilično nejasnim kriterijima. Mnogi su s razlogom ogorčeni zbog ove odluke, pa se s pravom postavlja i puno šire pitanje: treba li država uopće financirati kulturu i čemu na kraju krajeva uopće služi Ministarstvo kulture kao takvo?
Mnogi se šokiraju kada kažem da se kategorički protivim tome da država na bilo koji način sudjeluje u financiranju kulture, što između ostalog uključuje kazališta, muzeje, kulturno-umjetnička društva, raznorazne izdavačke projekte i medije. “Što ima loše u tome da država financira operu?”, pitaju se. Odgovor postaje jasan onog trenutka kada stvari nazovemo njihovim pravim imenom.
________ piše: Luka Popov / index.hr 
Zalagati se za financiranje ili subvencioniranje opere zapravo znači sljedeće: “Ja jako volim operu, ali ne toliko da sam spreman platiti punu cijenu ulaznice. Zato ću izabrati političare koji će, zahvaljujući monopolu nad fizičkom silom, natjerati one koji ne vole operu da plate jedan dio moje ulaznice kako bih ja prošao jeftinije.”
Jednom kada stvari postavimo na ovaj način, evidentno je da nije lako moralno opravdati “državno financiranje” opere i sličnih kulturnih proizvoda. Zašto bi netko tko nikada u životu neće otići na operu cijeli život morao izdvajati novac kako bi ljubitelji opere mogli doći do jeftinijih ulaznica? Ako ljudi koji uživaju u operi nisu voljni platiti realnu cijenu ulaznice, onda ta opera očito nije nešto što društvo smatra dovoljno vrijednim i poželjnim. Za projektima koji propadnu zbog toga što nitko nije voljan dobrovoljno uložiti svoje resurse u njihovu održivost (bilo spremnošću na volonterski rad ili kupnjom ulaznice) ne treba lijevati suze.
Glasovanje novčanicima – najizravnija demokracija
Temeljno pitanje koje se ovdje postavlja je tko određuje što će opstati, a što neće? Tko je taj koji će u konačnici odrediti da ta-i-ta opera zaslužuje izvedbu, a neka druga ne?
Ako želimo da se na ovo pitanje odgovori demokratski, onda nema većeg stupnja demokracije nego kada ljudi glasuju svojim novčanicima. Odluka da ćemo nešto kupiti označava glas “za”, a odluka da ćemo se suzdržati od kupnje glas “protiv”. Ovaj način glasovanja je ujedno i najučinkovitiji, budući da u njemu svatko odlučuje sa svojim novcem, pa ima najveću moguću motivaciju da razmisli, prouči i dobro odvagne kome će dati svoj glas. Opće iskustvo govori da puno više razmišljamo kada trebamo donijeti odluku o tome kako ćemo potrošiti svoj novac, nego kada odlučujemo o tome kako bi netko drugi trebao potrošiti svoj novac, na što se obično svode izbori na zaokruživanje.
Glasovanje novčanicima pruža nam najpošteniji kriterij na temelju kojeg odlučujemo što će opstati, a što ne. Umjesto da glasujemo za cijeli paket financiranja, ova vrsta direktne demokracije omogućuje participantima da glasuju za svaku pojedinu predstavu i svaki pojedini projekt. Ministarstvo kulture kao institucija postaje suvišno i bespotrebno, spremno za potpuno raspuštanje. Što nas vodi na još šire pitanje.
Čemu služe porezi?
Adam Smith i škola mišljenja koju je pokrenuo smatra da su porezi nužno zlo, neophodno za funkcioniranje uređenog društva. Porezi tako moraju biti minimalni, a skupljeni novac smije se trošiti samo na osnovne funkcije države: definicija i zaštita vlasničkih prava, jamstvo provođenja ugovorne obveze, fizička zaštita od unutarnjih i vanjskih prijetnji (kriminal i vanjski agresor). Sve izvan toga predstavlja tešku zloporabu državne moći.
Nažalost, ovakav pogled na ulogu države danas je gotovo bez iznimke zamijenio etatistički pogled na društvo i državu. Po etatistima, uloga države mora biti puno šira i zahvaćati u praktički svaki aspekt života društva i pojedinca. Između ostalog, zadatak države je formirati društvene vrednote i određivati smjer društvenih promjena. U tom smislu, porezi se vide kao izvrsno sredstvo socijalnog inženjeringa, koje državi omogućava da se postavi kao odgajateljica građana, koristeći metodu mrkve i batine. Ako jedete zdravo i ponašate se ekološki, država će vas pogladiti po glavi i nagraditi poreznom olakšicom. Ako pak jedete slatkiše, pijete alkohol ili pušenje, država će vas kazniti poreznim nametima.
Ova ideja države-odgajateljice posebno dolazi do izražaja kada je riječ o financiranju kulture i vezanih projekata. Ministarstvo kulture postavlja se kao centralni planer društvenih vrednota, kroz koje šačica birokrata odlučuje koje vrijednosti treba promicati i njegovati, a koje pak zatirati. Zahvaljujući porezima, ta šačica uhljeba ima moć promovirati ono što oni smatraju dobrim, vrijednim i korisnim, bez obzira na preferencije samih građana.
A što kada biste vi odlučivali?
Ako imate bilo kakve dileme u vezi gore rečenog, pozivam vas da posjetite web stranice Ministarstva kulture pa pogledate što se sve u proteklih godinu dana financiralo vašim novcem. Nakon toga se zapitajte koliko biste stvari financirali kada biste imali izbor to učiniti dobrovoljno, i da li nam zbilja treba Ministarstvo koje počiva na premisi da ljudi nisu u stanju samostalno donositi odluke sa svojim pošteno zarađenim novcem?