Published On: Sri, stu. 25th, 2015

Mile od Čitluka: Pjesnik eskapizma i prozaik većinskog šovinizma

Na Dan državnosti BiH – zemlje čiji elemente državnosti tek ponekad uočimo , dobro je sjetiti se našeg najvećeg državnog pjesnika – Mile Stojića.  Nevjerojatno je da za njegovih 60 godina života , 40 godina pjesničkog staža i 20 godina od Daytona, neka od Stojićevih elegija i velikobosanskih poema nije uglazbljena i postala himna BiH.

 

____________ piše: Gloria Lujanović l poskok.info  

 

Stojić je rođen u Dragićini pored Čitluka, godinama nastanjen u Sarajevu,  okrugle brojeve u životu i karijeri ove godine je obilježio objavljivanjem zbirkih poezije u formi Izabranih djela Mile Stojića.

O književno – umjetničkoj i estetskoj vrijednosti Stojićeve poezije pišu kritičari i novinari ( pukom slučajnošću i prijatelji) – sve redom bespoštedni kritičari kao i on sam – od Ahmeda Burića do Jasmina Imamovića,

Kao istaknuti pripadnik sarajevske kulturno-političke elite i pjesnik,  Stojić sve ove godine svojom društveno angažiranom poezijom cijepa nacionalističke autome u bh. društvima i njegovi patriotski stihovi posvećeni zluradoj sudbini BiH odzvanjaju sarajevskim pašalukom.   Njegovo preseljenje iz Čitluka, malog ustaškog mjestašca koje je njegov kozmopolitiski i pacifistički duh gušilo i trovalo je zapravo ono na čemu drug Stojić temelji umjetničku karijeru. To preseljenje spada u kategoriju “humanosti” budući da je jedan čovjek i to još umjetnik/pjesnik/intelektualc spašen  i lišen života u endehazijskoj jazbini, hercegovačkog primitivizma, neoustaštva, ksenofobije itd.

Sve su to njegove  lirske slike o Hercegovini  u kojoj je rođen.  Dakle, Stojić je  kao svaki drugi hrabri i provokativni umjetnik još uz to i društveno angažiran,  napustio Čitluk koji je pobogu takav sav užasan i iz “prozračne kuće” u Sarajevu odlučio kritizirati pripadnike vlastitog naroda.

Umjetnici obično to tako rade – sklone se, odustanu i pobjegnu.  Osobito pjesinci koji su po defaultu buntovnici, katkad anarhisti – katkad libertijanci u čije se redove Stojić zdušno pokušava ugurati.

Stojić zapravo predstavlja školski primjer  ” partijskog umjetnika” – čovjek koji odlazi na sigurno ( u Sarajevo), iz tog istog velikobošnjačkog legla kritizira manjiski nacionalizam jer – ima li išta lakše za jednog prosječnog umjetnika u Sarajevu nego prikloniti se tiraniji većine nad manjinom? Nije Stojiću Čitluk nikad bio zanimljiv čak ni u tom edukativno – emotivnom smislu – zašto bi on tu ” ginuo sa svojima” dok ih u uvede u suru da se kane nacionalizma, šovinizma, međureligijske netrpeljivosti i sl.?

Mnogo je lakše, baš iz te ” prozračne kuće” lamentirati o njihovim mentalnim sklopovima, kolektivno ih optuživati za  nacionalizam, fašizam i još utvrditi za sebe kako si ” rođen u nevrijeme i u nemjestu”?

Nadalje, partijski je umjetnik budući da je teško pronaći nadzorni ili upravni odbor u Gradu Sarajevu, Kantonu Sarajevu i Federaciji BiH čiji Mile nije barem član.

Sve to zahvaljujući bliskosti sa SDP-om BiH kojima je mnogo puta bio uvodničar i panelist na njihovim tribinama o sumraku kulture, nacionalizmu u kulturi, podjelama Bosne koju je i sam drug Stojić poezijom pokušavao spasiti i ujediniti.

Pa tako u jednom intervjuu tvrdi:  “Ja nisam član te stranke, jer ona za mene nije dovoljno lijeva (smije se) i ja sam kao novinar Zlatku Lagumdžiji svojedobno zamjerao što je iz SDP-a «diferencirao» velike političke kapacitete, kakvi su Bogić Bogićević, Ivo Komšić, Nijaz Duraković, te tako bitno oslabio poziciju ljevice u zemlji. Međutim zbog personalnih zamjerki Zlatku Lagumdžiji ja ne mogu otpisati ideju SDP, trenutačno jedinu političku snagu koja zagovara i dokazuju da mi možemo zajedno, da ova država može i mora opstati kao civilizacijska zajednica. Jer, SDP može bez Lagumdžije, a da li mi možemo bez SDP-a? Nemojmo zaboraviti, esdepeova opcija je u ovoj državi dobila tristo tisuća glasova. To treba respektirati, jer takva je jednostavno ćud demokracije. Lagumdžija nije nacionalist, on vjeruje u Bosnu u kojoj će svi stanovnici biti tretirani kao građani, dakle kao ljudi. Pravila se ravnoteža Silajdžić- Dodik, a kad je Silajdžić izgubio sad na klackalici stoje Zlatko – Dodik. Ima li tu logike?” 

Drug Stojić je za vrijeme Platforme bio  predsjednik Nadzornog odbora Fondacije za izdavaštvo i tu dužnost još uvijek obnaša pa  tako novac iz Fondacije djeli kapom i šakom onim istim kritičarima i istim prijateljima kao što su Ahmed Burić, Zihad Ključanin, Marko Vešović. To su tri autora koji redovito dobivaju novac iz Stojićeve kasice za književnost i bibliotekarstvo.  U PEN Centru je  član Upravnog odbora ( kojeg je recimo Ivan Lovrenović napustio a zna se i zašto).  Usporedbe radi, Ivan Lovrenović je  sve ove godine deklarirani anituđmanist i protivnik HDZove politike i istovremeno Lovrenović je onaj koji upravo u Sarajevu javno pisao i progovarao o političkoj neravnopravnosti Hrvata u BiH, kršenju fundamentalnih političkih prava, lažnim građanskim strankama dok je drug Stojić sve to iz prikrajka gledao i smiješio se članstvu u još nekom upravnom odboru kojeg mu je ta stranka i omogućila.

Inače zaposlen kao novinar BHRT-a, rijetko viđen kako to novinari kažu ” na terenima”, Stojić uglavnom izrecitira pokoju elegiju u tri ujutro i dodatno uznemiri bh. građane koji imaju problem sa nesanicom a ni sami ne znaju što  ih je to natjeralo da u ta doba upale radio..Upravo zbog svega ovog, potrebno nam je Državno vijeće koje bi izabralo neku od Stojićevih poema za himnu BiH.

Mile od Čitluka je režimski umjetnik budući da pledira biti alturist, humanist, ekumenist, društveno angažirani pjesnik a svo vrijeme zapravo on nije u stanju biti pjesnik/umjetnik/ intelektualac ako taj angažman nije institucionaliziran. Njegova poezija je politički korektna i podobna, državotvorna, lojalna i patriotska,  bez senzibliteta prema manjinama i manjinskom, drugom i drugačijem što umjetnici uvijek ističu.  Lik državnog intelektualca koji se sve ove godine predstavlja kao javni moralist, spasitelj naroda i intelektulani heroj jer pobogu treba njemu živjeti u Sarajevu kao predsjedniku nadzornih i raznoraznih odbora, kao pjesniku čije je jedina zadaća napisati a država će naći pare.

Njegov društveni angažam je revijalnog tona – jedan od  rijetkih pjesnik u regiji kojem je država tako kul i super i baš je ono drama voli jer on ne zna što znači imati muke sa financiranjem i izdavačima.

I kao pravi pjesnik sa dna sarajevske kulture kace koji piše o državi za državu bez ikakvih društve provokacije – najhrabriji čin u karijeri ostaje kad neistomišljenika  ( kao prototip sarajevskog intelektulca) kolegu naziva – smećem. Stojićeva provokacija seže od  es do em.

 

 

 

Pošalji ovaj članak prijateljima: