Kad je Zoran Milanović prije pet godina prvi put prisegnuo, činilo se da će možda i on biti tek još jedan u nizu. Danas, pet godina kasnije, priseže ponovno, ali ovaj put s uvjerenjem da se nešto naučilo, ako ništa drugo, onda da je Hrvatska oduvijek bila i ostala sama sebi jedini jamac opstanka. Na Markovu trgu, pred stotinjak uzvanika, Milanović je položio prisegu za svoj drugi mandat. Vlada nije došla – ali nije da je itko očekivao.
Bez suvišnih ukrasa i protokolarnih trivijalnosti, Milanović se obratio naciji, onako kako samo on zna – s dozom filozofske ozbiljnosti, ali i s jasnim stavom da nema iluzija, nema popusta i nema darova. Ako netko još uvijek misli da će nas netko izvana spasiti, neka digne ruku. Nitko? Hvala.
– Nema mirnog mora i vjetra u jedra, rekao je predsjednik. I nije pogriješio. Hrvatska plovi, nekad mirnije, češće uzburkano, ali uvijek sa sviješću da su vesla u našim rukama. A ako ih pustimo, tko zna gdje ćemo završiti.
Očekivano, nije zaboravio podsjetiti na temelje na kojima stojimo. Oni koji su dali živote i zdravlje za ovu zemlju, oni koji su nas od agresije spasili, njih nećemo i ne smijemo zaboraviti. I ne, to nije trijumfalizam, nije naslada nad poraženima, nego činjenica. Fakt. Hrvatska je nastala uz puno krvi, i to je nešto što se ne da izbrisati ni najnovijom PR strategijom.
Ali, što sad? Što s Hrvatskom danas? Predsjednik je rekao:
BDP raste, nezaposlenost pada, kreditni rejting se diže – i sve to super zvuči na papiru. Ali probajte to objasniti onima koji preživljavaju od danas do sutra, onima koji žive na rubu dostojanstva. Probajte to objasniti umirovljeniku koji računa je li mu bolje kupiti kruh danas ili lijekove sutra. Probajte to objasniti mladima koji odlaze, jer ne žele čekati desetljeće da ih se tretira kao ljude.
– Jedino je nama važno kako živimo, rekao je Milanović. I to bi trebalo biti ključno pitanje. Ne interes Londona, Berlina, Washingtona, nego naš interes. Jer nitko nam ništa nije dao, nitko nam ništa neće dati, i nitko, baš nitko, neće voditi računa o nama bolje nego mi sami.
Prisegnuo je još jednom, a kako će izgledati narednih pet godina, vidjet ćemo. Za sada, ostaje isto pravilo: nema poklona, nema popusta, nema ništa – osim nas samih.
Hina/HMS
wpDiscuz
