Koliko malo treba Hrvatima iz BiH da zavole nekog hrvatskog političara, pokazao je “slučaj Milanović”. Ne mora on biti ideološki istomišljenik većine, njihov politički zagovornik, ne treba im ništa dobro činiti, pa ni koju lijepu riječ uputiti, naprotiv, može ih u predizborne svrhe kritizirati i napadati poput Mesića.
Dovoljno je samo da dođe u Mostar (Široki, Livno…) i svi su mu grijesi oprošteni, a on postaje junak. Kazao je Milanović nešto da prosvjedi ne bi trebali biti nasilni i da vidi europsku perspektivu BiH, što su svi odmah zaboravili, ali mu nitko neće zaboraviti sam čin dolaska. Većina Hrvata likuje što je došao, a većina Bošnjaka iz istog razloga osuđuje njegov dolazak. To je Bosna (i Hercegovina).
Osude iz Sarajeva
Među prvima koji su osudili Milanovićev dolazak u Mostar (a ne Sarajevo) našao se i jedan Hrvat. I to ne bilo koji i kakav, nego predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić, donedavno član SDP-a BiH i miljenik većine hrvatskih medija. No nije problem u tome što Komšić osuđuje Milanovićev dolazak u Mostar, nego u činjenici da on predstavlja Hrvate u BiH, premda ga oni nisu izabrali. Kao što nisu dali povjerenje aktualnim strankama i čelnicima u Parlamentu i Vladi Federacije BiH, što je na kraju amenovao visoki predstavnik.
Milanovićev dolazak u Mostar i Dodikov odlazak u Beograd u jeku žestokih prosvjeda u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru… došli su kao naručeni za bošnjačku političku elitu, kojoj pripada i bošnjački izabranik Željko Komšić. Pa pokušavaju pričama o “miješanju komšija u unutarnje stvari BiH” zasjeniti prosvjede ili ih pak kanalizirati prema etničkim sukobima. Tu tezu podržavaju i mnogi bošnjački (i neki hrvatski) intelektualci čiji je glasnogovornik postala filmska redateljica Jasmila Žbanić koja Milanoviću glasno poručuje: “Marš kući”, spominjući da dolaskom u Mostar pomaže “fašiste i mafiju”.
Nakon rata stvoreni su stereotipi da su dobri Bošnjaci jedine žrtve rata i da su Srbi i Hrvati u BiH (napose Hercegovci) fašisti i mafijaši. Tu su tezu nekritički podgrijavali mnogi hrvatski mediji i političari (Mesić). Pa su Hrvati u Hrvatskoj percipirani kao podnošljivi, oni lijevi čak prijatelji Bosne, za razliku od “fašista iz Hercegovine”. Dovoljno je bilo doći iz Zagreba, Splita, Rijeke… u Tuzlu ili Sarajevo, napasti Hercegovce, pa dobiti književnu nagradu, počasni doktorat, epitet “prijatelja Bosne”, biti proglašen počasnim građaninom.
‘Marš kući!’
Teza da su Hrvati iz Hrvatske uglavnom dobri momci, a Hrvati iz BiH loši, pokazala se pogubnom. Jer Bošnjaci ne žive s Hrvatima iz Hrvatske, nego s Hrvatima iz BiH, dakle i Hercegovcima. Pa treba s njima tražiti političke i druge dogovore. Hrvati iz Hrvatske dođu u Sarajevo, pokupe ovacije i nagrade loše govoreći o Hercegovcima, pa odoše doma. A ostaše im opet oni s kojima treba živjeti i dijeliti političku sudbinu.
Srećom je u Mostar došao Milanović, a ne kakav HDZ-ovac i desničar na njegovu mjestu, jer bi na to Komšić, Izetbegović i Jasmila Žbanić samo odmahnuli rukom i kazali da je to još jedan argument za hrvatski fašizam. Ovako, zbunjena Jasmila bijesno poručuje Milanoviću: “Marš kući!” A Milanoviću doteklo pameti, pa poručuje Žbanićki da je u Hrvatskoj dobila tri milijuna kuna za snimanje filma koji će gledati stotinu ljudi.