Legendarni glumac Predrag-Miki Manojlović otkriva zbog čega nije mogao zauvijek napustiti Beograd, priča o prijateljstvu s Mirom Furlan i Bogdanom Diklićem, odrastanju sina Ivana i energičnosti svoje supruge Tamare Vučković, ali i radosti koju osjeća kraj unuka Ognjena
(Intervju preuzet iz magazina Story )
Nakon što nam je poslije kraćeg lutanja pošlo za rukom da pronađemo Radionicu integracije, neobičnu i pomalo zabačenu oazu umjetnosti u beogradskoj Savamala koju je osnovao prije pet godina u želji da osobe s invaliditetom uključi u svijet teatra, slavni glumac Predrag-Miki Manojlović (63) dočekao nas je uz osmijeh, dok je istovremeno putem mobitela tečno pričao na francuskom jeziku. Prije početka razgovora, dozvolio nam je da bacimo pogled na malu i intimnu scenu na kojoj su brižljivo poredani svi rekviziti, gdje će 25. travnja prvi put biti biti izvedena predstava Dok nas smrt ne razdvoji po tekstu Mire Furlan, a potom i 26, 27. i 28. travnja, iza koje je stao kao glumac, redatelj i producent.
Dok je evocirao uspomene na svoju dragu kolegicu i prijateljicu koja je zbog rata potražila bolji život u dalekom Los Angelesu, ovaj maestralni umjetnik prisjetio se i vlastitih korijena. U intervjuu za Story pričao nam je o svom čuvenom pradjedu Peri Manojloviću, čije je ime upisano u povijest Beograda, koliko su ga zaboleli neki napadi na njegovi drugu suprugu Tamaru Vučković (43) majku njihovog sina Ivana (11), ali i radosti koju mu je u život unio unuk Ognjen (1) kojeg mu je podarila kći, rediteljka Čarna Radoičić (32).
Kako ste došli na ideju da režirate predstavu Dok nas smrt ne razdvoji?
– Tekst koji je napisala Mira Furlan, prva je njena drama koju sam pročitao prije tri godine. Jako mi se dopao, dirnuo me je, uzbudio i natjerao na razmišljanje. Imao sam potrebu da se taj tekst desi i pretvori u kazalište. Konačno se ukazala prilika, a sakupili smo se u vrlo jakoj ekipi s Jasnom Đuričić, Anitom Mančić i Jovanom Gavrilović koja je student treće godine FDA u klasi Vlade Jevtovića . Bogdan Diklić je suradnik za jezik i scenski govor, Jelisaveta Tatić je uradila kostime, scenograf je Darko Nedeljković , aZoran Jerković je dizajner tona. Mislim da će biti vrlo zanimljivo jer će na premijeru doći i Drago Mlinarec , poseban čovjek koji je šezdesetih i sedamdesetih godina bio srce i duša Grupe 220. On je dao dozvolu da se jedna od njegovih pjesama uporabi u predstavi jer je iz tog razdoblja o kome govori tekst.
O čemu je riječ u predstavi?
– To je priča o ogromnoj ljubavi u jednoj obitelji i nestajanju u isto vrijeme. Pratimo tri dana jedne familije koja ima svoje vrline i mane. Komad nije dokumentaran, ali ima strahovitu uvjerljivost i snagu. U pitanju je jedna krajnje intimna stvar, ali to je istovremeno i ogledalo vremena. Radnja se odvija sedamdesetih godina prošlog stoljeća na ovom području, a prati sudbinu tri žene: bake, majke i kćeri. Ja igram oca koji je profesor na Sveučilištu, živim s te tri žene i vodim računa o njima koliko se može, ali sa svim ljudskim i muškim slabostima. Likovi su vrlo složeni, ali ne bih da sve otkrivam.
Suradnik za govor i jezik je Bogdan Diklić. Znajući kakav je on perfekcionist, kako je izgledala vaša suradnja?
– On je izuzetno koristan, a nas dvojica znamo se godina, još od serije Grlom u jagode. Tko bi rekao da će taj mali žuti izrasti u takvog asa! (Smijeh) Mi smo se s njim uvijek mnogo šalili i imali taj zezatorski odnos koji se zadržao do danas jer smo ga uvijek gledali kao mlađeg brata.
Mnogo puta ste igrali s Mirom Furlan, a vaša najpoznatija ostvarenja su Za sreću je potrebno troje, Otac na službenom putu, Cirkus Kolumbija … Sjećate li se kako ste se uopće upoznali?
– Prvi put sam je vidio na sceni kada je 1982. igrala Ofeliju, na Lovrijencu u Dubrovniku. Ona je tangenta osjećaje života i transpozicije tog osjećaja u neku kreativnost koja može biti pisana riječ, zvuk, scena, javni govor ili pak vrlo određeno, osvešćeno ponašanje u životu. Mira je inteligentna, obrazovana, sofisticirana, vrlo živa osoba koja nije otupjela na sve što može nas otupi. Ona je najbolje što je Hrvatska imala u glumi, kazalištu, ženskom aktivnom ponašanju … Imala je tu nesreću da u trenutku kada je rat počeo nije imala političke razloge zbog kojih putuje od Beograda do Zagreba i obrnuto, putevima preko Mađarske po dvadeset sati, igrati predstavu. Nije izdala nikakvu Hrvatsku niti pak glumila ni za kakve četnike ovdje. Sve ju je to užasno pogodilo i zato je otišla. Izuzetno bih volio da se vrati i bude tu, ali u Americi je počeo njen novi život, tamo ima sina i obitelj. Znate, kada djeca krenu u školu, sve se mijenja … Ali, bit će s nama na premijeri.
Oboje ste poslije velikih karijera u Jugoslaviji počeli igrati u inozemstvu. Ipak, vi ste odlučili da se vratite. Zbog čega?
– Moji razlozi su obiteljski i intimni. Da nemam takvu obiteljsku vezanost, ne bih sada bio ovdje. Ne bih živio preko oceana, osim možda povremeno ako bi me nešto privuklo, već u Europi kojoj pripadam, koju volim i poznajem.
Što vam se ne sviđa u Americi?
– To je velika i sjajna zemlja u kojoj sam upoznao mnogo ljudi. Amerikanci su vrlo neposredni i liče na naše dobrice ovdje, neće vas slažu kad ih pitate za put, iskreni su i spremni vjeruju, ali američka politika je već druga kategorija. Imam taj luksuz da tamo nikada nisam dobio ponudu koju nisam mogao odbiti.
Na primjer igrati lošeg momka iz Istočne Europe?
– Ne bih to mogao niti sam to uradio.
Možda zbog toga što su vaši preci generacijama živjeli u Beogradu?
– Da, ima i toga.
Da li je točno kako je još vaš pradjed ulagao u Narodno kazalište?
– Jeste. Moj pradjed Petar Pera Manojlović bio je direktor Narodne banke kada je guverner bio Đorđe Vajfert . Ali, on nije bio na tom mjestu jer je bio neki politički činilac nego zato što je znao taj posao, a radio je za plaću koja je bila dobra … I naravno da je pomagao Narodno pozorište kad je mogao, kao i mnogi drugi u to vrijeme. Moja prabaka je bila prečanka iz Vojvodine i jako bogata, ona je bila glavni izvor financija.A pradjed se udavio 1896. u Tamišu kada je pokušao spasiti kćer koja je upala u vodu, ali oboje su nastradali. Zbog toga moji stričevi, njegovi unuci, nisu voljeli da plivaju jer su se plašili vode, za razliku od mene i mog tate.
Koliko su vaša djeca, Čarna i Ivan, zainteresirana za obiteljsku povijest?
– Zainteresirani su, au Tamarinoj obitelji postoji nešto što je vrlo zanimljivo zato što imaju običaj da mnogo govore o raznim rođacima. Njeni Vučkovići potječu od Čolak Ante i postoji ogromno stablo koje se širi, dok nas Manojlovića ima manje. Ivan dobro prati sve te priče i voli da ih sluša. U svakom slušaju, divno je kad je obitelj na okupu.
Tamara je skoro godinu dana u ulozi vd direktora Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Kako se vama čini ono što ona radi?
– Tamara ima strahovitu energiju i jednu vrstu pravih organizacijskih predispozicija. Mnogi ne mogu shvatiti kako postoji neko ko možda nije studirao organizacijske znanosti, ali zna da računa, ima logiku, dobro poznaje suštinu kazališta i ljude u njemu. Jer, ne možete voditi teatar ako ga ne osjećate i ne pripadate mu, ako u isto vrijeme niste i kreativni i menadžer. Sada sam je nahvalio nenormalno, ali ona to stvarno jeste!Tamara ne bi bila na tom mjestu da to nije poteklo iz samog kazališta i ljudi koji je poznaju. Ona nema političku opciju, već živi i radi za to kazalište. Strašnu sam uvredu čuo kada je ona dobila taj posao, a to je da je Tamara došla na to mjesto zato što Miki i Vlade Divac hoće kupiti to kazalište. To me je jako pogodilo jer ta stoka, taj srpski jal i zavist, uvijek misli da u poštenoj namjeri postoji nekakav drugi cilj i traže što se iza toga krije. Stalno ponavljam da su ljudi koji mogu pomoći ovdje nepotrebni.
Kako Tamara podnosi sve te napade?
– Ona je jaka žena, ali nije imuna na te uvrede i teško to podnosi.
Petog travnja napunili ste šezdeset tri godine. Proslavljate li svoje rođendane?
– Da, u krugu obitelji. I mojoj majci je tog dana rođendan, ali ona nije baš u nekoj formi zbog čega mi je žao i to je bacilo sjenu na taj događaj ove, ai prošle godine. Kad god sam bio u Beogradu, uvijek smo ga zajedno proslavljali, ali ovog puta nismo bili cijeli dan zajedno, već sam otišao da je posjetim. Navečer smo se sakupili u stanu, došla je Čarna sa suprugom i moj unuk Ognjen koji ima godinu dana.
On je vaš najmlađi potomak. Kakav je to osjećaj?
– Divan, jer je mnogo slatka. Rekao sam da ću početi njime ozbiljno da se bavim kada osvoji kahlicu jer ovako ne mogu. Ima usta na Carné, a svijetle oči i sve ostalo na tatu Dušana. Čarna će me ubiti, ali tako je.(Smijeh)
Kako se ona snašla u ulozi mame?
– Odlično, prvi period je bio težak i ona je tu najviše junački povukla jer je sama brinula po čitav dan o bebi, dok je Dušan stalno radio kako bi mogli normalno živjeti. Ali, kad god mogu, bake dođu da im pomognu.Ognjen je jako pozitivno dijete, stalno je nasmijan, što je divno gledati.
S druge strane, vaš sin Ivan je sada tinejdžer. Kako se nosite s njegovim dobom?
-Ivan živi u okruženju koje prezire balet, klavir i slično jer su to ženske stvari. On je više za žičane instrumente, poderane traperice, nogomet, grubo ponašanje i izražavanje uz veliku nježnost i krhkost koju naravno ima. (Smijeh)
Da li je teško odgajati dijete u eri rijaliti programa?
– Uopće ne razgovaramo o tome, on ne zna da to čak i postoji. Nisam ga sam tako oblikovao, nego se to jednostavno dogodilo. Ivan govori francuski isto kao i srpski jezik, tako da ne gleda te kanale, već francuske dječje programe ili dokumentarni program.
Da li on prati vaš rad?
– Ne, jer je još mali za to, ali prije mjesec dana prvi put u životu gledao me je na sceni u predstavi Kumovi i drago mi je zbog toga.
(DEPO / BLIN)