Published On: Uto, tra 8th, 2014

Michael Heinrich: Kriza zapravo obnavlja kapitalistički sistem

Predavanje politologa Michaela Heinricha u Zagrebu, održano u organizaciji Centra za radničke studije, iskoristili smo za razgovor s njim: rođen 1957. u Heidelbergu, studirao je političke znanosti i matematiku, a predavao na Slobodnom univerzitetu u Berlinu i na bečkom sveučilištu. Trenutačno predaje politiku i ekonomiju na berlinskoj Visokoj školi za tehniku i privredu. Pisao je i piše tekstove i knjige posvećene Marxu, s posebnim naglaskom na njegovoj kritici političke ekonomije. Autor je predgovora Marxovom trotomnom “Kapitalu”, kao i brojnih komentara vezanih uz njegova djela iz zrele faze rada.
Bliže se izbori za Evropski parlament. Kako lijeve, antikapitalističke partije, poput Die Linke u Njemačkoj, pomiruju svoju antikapitalističku orijentaciju s institucionalnim okvirom EU-a, gdje dominiraju nizak stupanj demokracije i visok stupanj neoliberalizma? Primjerice, na posljednjem kongresu spomenute stranke pojavila su se neslaganja između lijevih frakcija, koje odbijaju politiku adaptiranja takvom okviru, i većine oko Gregora Gysija, koja na takvu politiku adaptacije pristaje; nešto slično i Antarsija u Grčkoj prigovara Sirizi?
Evropski parlament ima vrlo ograničen utjecaj na politiku EU-a, a lijeve partije unutar njega gotovo i nemaju moć. Dakle sami izbori puno više znače za pojedinu političku scenu nego za europsku politiku generalno. Što se tiče stranke Die Linke, u njoj ima dosta frakcija i tendencija. Velik dio partije, vjerojatno većina, uglavnom se bavi pripremama za buduću domaću koaliciju sa SPD-om (Socijaldemokratskom partijom Njemačke) i Zelenima. To im, naime, predstavlja jedinu, premda vjerojatno tek teoretsku mogućnost da uđu u vladu. Da bi dosegli taj cilj, moraju se riješiti svih onih koji na bilo koji način stvaraju prepreke na tom putu, a to se posebno odnosi na vanjsku politiku i na one koji se žele postaviti na bitno radikalniji način prema Evropskoj uniji. Drugi dio partije ponosan je na svoj, često na razmetljiv i hvalisav način demonstriran antikapitalizam i radikalizam. Nažalost, iza simpatičnih i milozvučnih fraza o radikalizmu uglavnom stoji manjak realnih analiza. Da zaključim, nijedna od tih dviju tendencija unutar partije ne zvuči previše uvjerljivo za nezavisnog, izvanpartijskog ljevičara, poput mene.
Njemačka profitirala od krize
Kada smo već kod Njemačke, tvrdi se – a i treći mandat kancelarke Angele Merkel to, očito, potvrđuje – da je zemlja izašla iz krize. Po kojoj cijeni za domaćeg radnika, a po kojoj za ostali, manje razvijeni dio Evrope?
Njemačka kapitalistička ekonomija, kao i sama njemačka država, jako se okoristila krizom. Kriza je, za početak, toliko oslabila euro (to se bez nje ne bi dogodilo u tolikoj mjeri) da to predstavlja glavno pogonsko gorivo za njemački izvoz u zemlje izvan zone te valute. Stopa nezaposlenosti opada, a državni porezni priliv veći je nego ikad. Tome treba dodati i činjenicu da je država profitirala i od niskih kamatnih stopa: prije krize, država je kamate na svoj dug plaćala tek neznatno niže od evropskog prosjeka, a danas su one na njemačke državne obveznice dva i više posto niže od prosječnih. Dakle osim obilatoga poreznog priliva, država je zaradila i na niskim kamatama – sada sve to s ponosom može prezentirati kao “dobru” budžetsku politiku i drugim evropskim zemljama nuditi kao model. Većina njemačkog stanovništva je zadovoljna, ako ništa onda stoga što krizom nije pogođena na način na koji su pogođeni građani Grčke ili Španjolske. Angela Merkel potvrdila je svoj novi mandat s jedne strane i zbog toga jer je postala simbolom, kako se sada čini, staložene politike kojom se pokušavaju prevenirati rizici i zato što tim, zasad uspješnim putem nastavlja i dalje. S druge strane, ona je tu i zato što nitko drugi njezinoj politici ne predstavlja bitnu alternativu: SPD i Zeleni u bitnim se točkama s njom slažu. Naravno, nema nikakvih garancija da će ta politika biti uspješna i sljedećih godina, ali ona u ovom trenutku ne izgleda loše ni za poziciju premijerke ni za njemačku industriju.
Teško je ne osvrnuti se na Ukrajinu: tko bi od te političke krize mogao ekonomski profitirati – njemački ili generalno zapadnoevropski kapital? I tko bi mogao izgubiti – domaći proletarijat?
Stvari nisu tako jednostavne da bi se samo tako moglo reći tko će profitirati. I to ne samo zato što ne znamo kako će se stvari u Ukrajini razvijati u sljedećem periodu, nego i zato što nema nečeg poput “evropske kapitalističke klase” koja bi bila manje-više ujedinjena oko svojih interesa. Osim bazičnog interesa – kapitalistička klasa želi eksploatirati radničku klasu – postoje goleme razlike između različitih frakcija i njihovih interesa. Jedna od slabosti tradicionalnog marksizma bila je i prebrza redukcija složenih problema na pitanje o tome tko će ekonomski profitirati.
Koliko razumijem situaciju u Ukrajini, ondje je na djelu dosta političkih i društvenih poremećaja i strah od priklanjanja jednom političkom polu vrlo često onaj drugi čini puno boljim nego što on uistinu jest. Bijeg od represivnog režima Viktora Janukoviča i ruske dominacije opciju Evropske unije čini puno boljom nego što je; dijelu ukrajinske kapitalističke klase približavanje EU-u može se doimati obećavajućim i u njemu mogu vidjeti velike prednosti. Za različite frakcije evropskih kapitalista stvari nisu još dovoljno jasne. Velik dio njemačke kapitalističke klase uopće nije sretan sa sankcijama Rusiji, s obzirom na to da im je Rusija važno tržište i područje za potencijalne investicije. Imati dobre odnose s Rusijom njima je važnije nego da Ukrajina bude pod utjecajem politike EU-a. Ekonomski interesi u Ukrajini igraju određenu ulogu, ali sve svoditi na ekonomske interese kao najvažniju pokretačku snagu društva, to nije dobro. Postoji i određena politička dinamika, koja se ne može svesti samo na ulogu marionete koja služi ekonomskim snagama.
Jugoslavenski tip socijalizma
Kada se govori o krizi, često se, gotovo deterministički, očekuje da iza nje moraju uslijediti neke radikalne društvene promjene. To se s ovom krizom, čak ni u Grčkoj gdje je bila i još uvijek jest najoštrija, ipak nije dogodilo. Ispada da kapitalistički sistem i dalje manje-više uspješno kormilari svojim krizama. Nema nekih bitnijih društvenih promjena, osim što su od 2008. naovamo – riskiramo da ovdje budemo trivijalni! – marksizam i Marx postali iznimno popularni. Čini se da je, kako je rekao Fredric Jameson, lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma?
Marx je 1850-ih očekivao da će veza krize i revolucije uroditi plodom, odnosno da će kriza iz 1857./58. dovesti do revolucionarnog ustanka praktički svuda, no kako je to izostalo, naučio je da nužne povezanosti krize i revolucije nema. Štoviše, iako je kriza destruktivna za brojne kapitalističke poduzetnike i mnogi od njih u njoj bankrotiraju, ona zapravo, na neki način, obnavlja kapitalistički sistem, rušeći na brutalan i violentan način prepreke za novu, daljnju akumulaciju. Čak i ovako duboka, nije dovoljna da revoltira ljude, ne samo protiv određene vladine politike, nego i protiv kapitalističkog sistema u cjelini. Mora postojati, barem u nekim osnovnim crtama, ideja o alternativi. I to što danas ljudi imaju problem da zamisle kraj kapitalizma vezano je upravo uz neuspjeh socijalističkog eksperimenta: ruska revolucija je vodila do Staljina, a nakon staljinizma dobili smo represivni i još uvijek vrlo autoritarni režim. Bilo je, dakako, i drugih sistema kojima se htjelo doći do socijalizma, ali nijedan nije imao stvarnog uspjeha i ne može poslužiti kao orijentacijska točka.
U vašoj literaturi mjesto je našla i knjiga “Geschichte des Marxismus” Predraga Vranickoga. Kako gledate na jugoslavenski tip socijalizma koji je imao neke inovacije, poput radničkog samoupravljanja i koncepta društvenog vlasništva? Neki su na vašem zagrebačkom predavanju primijetili da ste sovjetski ili južnoamerički tip socijalizma spominjali, a jugoslavenski niste: ispada da je on nerelevantan?
Sovjetski sam tip socijalizma spomenuo samo kratko, navodeći ga kao negativan primjer. Međutim, moje predavanje ionako nije za temu imalo socijalizam, pa iz tog razloga nisam spominjao jugoslavenski tip socijalizma, koji nipošto nije irelevantan, ali mislim da nije modelotvoran. Od njega se dade puno toga naučiti; samoupravljanje i društveno vlasništvo predstavljali su doista velik politički napredak, no samoupravljanje je bilo ograničenog dometa; s jedne strane, sam je politički sistem bio taj koji ga je ograničavao, jer je ipak bio autoritaran. U jugoslavenskom je sistemu mogućnosti za političku artikulaciju bilo puno više nego u sovjetskom tipu socijalizma, no samog prakticiranja samoupravljanja u društvu je bilo vrlo malo. S druge strane, ta je ideja bila limitirana restrikcijama, kako na domaćem tako i na vanjskom tržištu. I tako vrlo brzo dolazimo do ograničenih potencijala u svim takvim pokušajima da se izgradi nekapitalističko društvo. U maloj su zemlji vrlo male šanse da se nekapitalistički razvoj održi netaknutim u međunarodnom kapitalističkom okruženju. Da bi se u Evropi izgradio ne neki poboljšani kapitalizam, nego socijalizam s nekapitalističkom ekonomijom, u tom pothvatu moraju sudjelovati velike zemlje, poput Njemačke, Francuske i Italije. Inače ne vidim velike šanse da tako nešto uspije.

Drugačije čitanje Marxa
Dio ste skupine autora koju se običava nazivati Neue Marx-Lektüre: što bi to bilo i po čemu se to novo čitanje razlikuje od drugih?
Nije tu toliko riječ o skupini: u Njemačkoj se termin Neue Marx-Lektüre koristi da bi se označila razlika u čitanju Marxa, razlika koja se pojavila potkraj šezdesetih i koja je krenula od opće kritike klasičnih marksističkih tekstova i marksizma kako su ga tumačile tadašnje komunističke partije. Novi komentatori ozbiljno su shvatili Marxove riječi “ja nisam marksist”, dok su se tekstualne verzije “dijalektičkog materijalizma” i “historijskog materijalizma” (riječ je o pojmovima koje Marx uopće nije koristio) promatrale i tumačile kao oblik dogmatizma. Centralna tema za Neue Marx-Lektüre je kritika političke ekonomije koja uključuje ne samo “Kapital”, nego i sve ekonomske tekstove od 1857./58. nadalje. Ono što ih razlikuje od klasičnih “marksističkih ekonomista” jest to da kritiku političke ekonomije ne tumače samo kao analizu kapitalističkog načina proizvodnje, nego i kao kritiku cijele jedne znanosti, znanosti političke ekonomije (radi čega je ta kritika bitno važnija od kritike pojedinog autora ili teorije). Nadalje, ističe se nekompletan karakter Marxovih spisa o kritici političke ekonomije, na njega se gleda kao na nedovršeni projekt, ne samo u kvantitativnom nego i u kvalitativnom smislu; nije tu riječ samo o nedostajućem i nenapisanom posljednjem poglavlju treće knjige “Kapitala”, nego i o brojnim dodatnim problemima i nedovršenim kategorijama.
Takve su rasprave vrlo inspirativne i te se analize sada mogu vidjeti u projektu MEGA (Marx-Engels Gesamtausgabe / Sabrana djela Marxa i Engelsa), koji je započeo 1975. Dosad je u sklopu tog projekta publicirano jako puno dotad neobjavljenih Marxovih rukopisa. To nam primjerice omogućuje da razmotrimo Engelsovu ulogu urednika drugog i trećeg toma “Kapitala”; možemo komparirati njegovo izdanje s originalnim Marxovim rukopisima i vidjeti da nisu identični. Uvod u treći tom “Kapitala”, koji sam napisao i koji bi uskoro trebao izaći na hrvatskom jeziku, starta upravo s te pozicije kritičkoga razumijevanja kritike političke ekonomije i koristi se novim uvidima do kojih smo došli u projektu MEGA.