Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić prije nekoliko dana je dao opsežan intervju za hrvatski tjednik Nacional komentirajući prije svega političke aktualnosti unutar RH ali na upit novinara da prokomentira doživotnu kaznu generalu RS Ratku Mladiću i reakcije iz RS-a i Srbije na tu presudu, nije propustio priliku na to pitanje iznijeti vlastita revizionistička shvaćanja o BiH, sporazumima iz Karađorđeva i Tikveša, Dodikovom i Čovićevom razbijanju BiH kao i zazivanju međunarodnog intervencionizma novog Visokog predstavnika u BiH kako bi se zaustavile “takve politike“ ali ni riječi o tome kako i na koji način vidi ulogu bošnjačke, centrističke politike u BiH koju očito, iz sebi poznatih razloga doživljava kao jedinu pravovjernu, bez ikakvog kritičkog osvrta.
Vrlo je indikativno zbog čega se Mesić u ovom političkom trenutku javlja s ovakvim ocjenama kada se intenzivno razgovara o izmjenama Izbornog zakona u BiH kao i zbog čega ima potrebu da uputi novog visokog predstavnika, što bi trebao i na koji način raditi u BiH.
Osvjedočeni prijatelj bošnjačkog dijela Bosne i Hercegovine, Stjepan Mesić, s vremena na vrijeme prokomentira društvena i politička zbivanja na unutrašnjem planu u državi kojoj je bio predsjednik ali i ona na regionalnoj razini kao i u susjedstvu. Pomalo zaboravljeni ili pak namjerno ignorirani Stjepan Mesić je bivši političar koji je u svojoj političkoj karijeri kao užu specijalnost usavršio biti predsjednikom jedne države, a na posve rigidan način zastupati interese drugih. Mesić je svojevremeno bio jedini predsjednik na ovome svijetu koji se trudio više razumjeti i uvažavati interese drugih nego interese vlastitog naroda i to vrlo često na štetu vlastitog naroda. Predsjednički dvori, odnosno Pantovčak za vrijeme njegovih mandata bio je filijala bošnjačkog člana predsjedništva u Zagrebu. Zbog čega Stjepan Mesić slavodobitno Tuđmanovu politiku prema BiH naziva politikom razbijanja i podjela, kada je upravo on bio “čovjek od povjerenja“ predsjednika Tuđmana devedesetih godina i kada je upravo on bio taj koji je donosio odluke iz Zagreba i provodio ih po Hercegovini, zbog čega je otvorio arhiv predsjednika i bez klasifikacije dokumenata haškim istražiteljima dao da nose sve što im je “palo na pamet“, a pritom ometao obrane i odbijao dostavljati dokaze koje su potraživali odvjetnici hrvatskih uznika u Haagu, zbog čega je on bio zaštićeni haški svjedok, zbog čega je došao pokloniti se bošnjačkim žrtvama u Ahmićima, a pri tome od Križančeva sela okrenuo glavu, zbog čega Mesić lagano pije kavu u društvu Željka Komšića na Cvjetnom trgu dok tisuće mirnih prosvjednika u Mostaru i drugim dijelovima BiH uzvikuju parolu “not my president“ O sporazumu Tuđman – Milošević u Karađorđevu i Tikvešu još samo priča on i bošnjački politički prvaci u Sarajevu, iako niti jedan materijalni dokaz niti izravna posljedica tzv. politike podjele za BiH ne postoji.
Da li je Mesić velikobošnjački lobist koji se ovisno o potrebi i trenutku javi kako bi pod krinkom “velikog prijatelja BiH“ slao otrovne strelice prema Hrvatima i Srbima u BiH i zazivao međunarodni intervencionizam ili je samo zaboravljeni starac koji je za potrebe ponekog intervjua naučio “vrtjeti“ par terminoloških varijacija koji se otprilike svode na; antifašizam, detuđmanizacija, sporazum Tuđman-Milošević, Karađorđevo, Tikveš, razbijanje BiH, Ashdown i salaveta.
Posve je jasno da Mesiću gode tepanja političkog Sarajeva, ali raditi na degradaciji države i ponižavati institucije vlastite države, na pristrasan i snishodjiv način zastupati politička i ideološka stajališta samo jedne strane u BiH, a s prijezirom se odnositi prema druga dva naroda, ne uvažavajuću svu složenost i specifičnost prilika u BiH, iako bi kao čovjek s toliko godina političkog iskustva to trebao znati i osjetiti, može samo onaj koji boluje od teškog oblika mazohističkog poremećaja.
Mesić vrlo jednostavno i lakonski, na razini dogmatizma izjavljuje teze o srpskom i hrvatskom rušenju ili podijeli BiH, a pri tome ni na jedan način sadržajno i suštinski ne pojašnjava takve tvrdnje niti dovodi u pitanje ispravnost, niti kao objektivan promatrač propituje političke stavove, motive i poglede o BiH koji se danas uzimaju kao službena stajališta bošnjačke politike. Biti prijatelj i nazivati se prijateljem BiH traži malo više obzira i širine u shvaćanju i razumijevanju složenosti prilika u BiH i izostanak dogovora oko ključnih pitanja 3 konstitutivna naroda. Također, nije prijateljski pristup zauzimanje jednostranih i paušalnih ocjena, bez ikakve objektivne kritičke prosudbe o tome što su uzroci stalnih političkih kriza u BiH te srpskog i hrvatskog otpora bošnjačkoj centrističkoj politici. Također, nije prijateljski pristup niti zazivanje međunarodnog intervencionizma novog visokog predstavnika u BiH usmjerenog prema Srbima i Hrvatima jer ukoliko domaće političke snage nemaju pregovarački kapacitet više od 25 godina od prestanka rata u BiH, Mesiću bi trebalo biti jasno da se onda radi o državi sa sistemskom greškom jer ukoliko se tri naroda ne mogu dogovoriti oko najvažnijih pitanja za sudbinu ove države niti jedan visoki predstavnik svojim aktom ili činom prisile to ne može popraviti.
Iako su Dodikove akcije često neukusne, Mesić u tom pogledu ima pravo, ali njegovo ponašanje nikada nije želio sagledati u punom kontekstu pa bi možda shvatio da se uglavnom radi o reakcijama na salve uvreda i pritisaka političkog Sarajeva. Dok je još bio u aktivnoj politici, Mesić nikada za shodno nije našao razgovarati s hrvatskim vodstvom u BiH, a kamoli razumjeti ukupnu poziciju i probleme s kojima se Hrvati u BiH susreću. Ukupna složenost političkih prilika u BiH nije od jučer, niti je nastala sama po sebi, a za rješavanje otvorenih pitanja treba mnogo više razgovora, strpljenja i mudrosti.
Selektivan, jednostran i pristrasan odnos bilo kojoj zainteresiranoj strani u BiH ide na štetu i na račun BiH. Tako da, gospodine Mesiću, ukoliko želite pomoći BiH, morali biste razumjeti ili barem pokušati razumjeti političku narav ukupnih odnosa u BiH, vaše izjave ne pridonose relaksaciji nacionalnih odnosa u BiH, štoviše pridonose još većem međusobnom udaljavanju od potencijalnih rješenja. Zagovarati intervencionizam Visokog predstavnika, a pritom biti svjestan da raniji potezi Međunarodne zajednice u tom smislu nisu dali nikakvog rezultata u izgradnji države i društva u najmanju ruku je licemjerna potreba za sadističkim iživljavanjem nad vlastitim narodom. Veliko je pitanje da li vi uopće marite za tim te da li ste i sami u tome sudjelovali.
- AUTOR: JK l centralna.ba