Published On: Sri, svi. 1st, 2019

IVAN PEPIĆ Međunarodni položaj Hrvata u BiH: političari neće iz Osmanskog Commonwealtha

Prošli tjedan HDZ BiH je na XIII. izbornom Saboru izabrao novo-staro vodstvo. Predsjednik stranke ostaje Dragan Čović, a članovi predsjedništva su uglavnom javnosti poznata lica. 

Čović je na čelu HDZ-a BiH od 2006., u dva navrata je bio član Predsjedništva BiH (2002.-2005. i 2014.-2018.), potpredsjednik Vlade FBiH (1999.-2001.), te član domova naroda Parlamenta FBiH odnosno Parlamentarne skupštine BiH.

_____piše: Ivan Pepić | poskok.info

Od kad je osnovan 18. kolovoza 1990. HDZ BiH je najjača hrvatska politička stranka u BiH. Obzirom da nije došlo do liberalizacije tržišta, gdje djeluju javne tvrtke poput HT Eroneta, Aluminija, Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatske pošte Mostar, itd. HDZ BiH, zajedno s drugim strankama u BiH, zadužena je za vođenje javnih tvrtki. Za razliku od razvijenijih europskih država, tržišna ekonomija u BiH ne postoji u sektorima gdje postoje jake javne tvrtke pa monopolizacija omogućuje otvoreno uplitanje politike u zapošljavanje, vođenje i stvaranje cijena. To je, složit ćete se, praksa koja postoji u mnogim dijelovima Osmanskog Commonwealtha. Prihodi tih tvrtki služe za punjenje budžeta kantona i FBiH. Iz tog budžeta financiraju se kulturne, političke, znanstvene i sve druge djelatnosti. 

Za ostvarivanje političkih ciljeva, poput rješavanja hrvatskog pitanja odnosno teritorijalno-političke ravnopravnosti Hrvata u BiH s druga dva konstitutivna naroda, ključna su dva faktora. Prvo, međunarodna prepoznatljivost i, drugo, financijska sredstva kojih ima, barem ako se uzmu u obzir javne tvrtke i one javno-privatne koje ovise o djelatnostima gdje Hrvati imaju upravljačke položaje (neka od njih smo naveli).

Ono što godinama nedostaje je smjer koji bi omogućio afirmaciju postojanja hrvatskog pitanja na međunarodnoj razini. 

Prije svega, javna diplomacija na engleskom jeziku (ali i na hrvatskom) je nerazvijena. Pamtite li jedan intervju visokog dužnosnika HDZ-a ili HNS BiH na engleskom jeziku? Je li moguće da novo-staro vodstvo nije održalo nijedno upečatljivo predavanje, koje će barem Google pamtiti, na engleskom jeziku na jednom od vodećih svjetskih sveučilišta ili institutima? Teško je vjerovati da hrvatska zajednica s europskih i američkih sveučilišta ne bi pomogla u organiziranju predavanja. Ili, zašto svijet ne zna za zločine nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini, a zna za Ahmiće? Jeste li ikad negdje naletjeli na izložbu ili brošuru u PDF-u na engleskom jeziku o tome? Koncept javne diplomacije je ostao nerazvijen, a vodeći političari se ni ne trude razviti ga sustavno.

Drugo, kad je Čović preuzimao HDZ BiH nisu postojali Twitter, Instagram, Facebook, i dr. Danas, postovi i cvrkuti na javnim mrežama mijenjaju svijest političkih elita i milijuna ljudi. Diplocat je Twitter račun za javnu diplomaciju Katalonije. Prate ga 22 tisuće ljudi, a među njima su i sveučilišni profesori koji pišu o BiH te npr. MVEP RH. Tu su i druge službene stranice katalonskih institucija. Nevjerojatno je da se, među Hrvatima, nitko ne bavi javnom diplomacijom na javnim mrežama. Zanimljivo je i da HNS BiH nema stranicu na engleskom jeziku, pa istraživači i oni koji kroje javne politike prema BiH primorani su čitati Balkan Insight i englesku verziju Oslobođenja kako bi došli do stavova hrvatskih dužnosnika u BiH. Prijevod sa stranica HNS BiH na engleskom ne radi se sustavno, pa je logično da fama te organizacije ostaje u očima stranaca negativna, kao u slučaju Hrvatske Samouprave koju se izvan hrvatskog konteksta promatra kao isključivo negativan koncept. 

Treće, Hrvati ne znaju što je institucija. Upitno je je li vrh najjače hrvatske stranke u BiH ikad pokušao institucionalizirati politiku, s glavom i repom. Inače, od modernih institucija očekuju se jasne upute od vrha prema dolje, u suradnji s horizontalnom razinom (npr. udrugama, znanstvenicima, itd.) a za svaku politiku postoje jasne strategije i ljudi koji će provoditi propisane zadatke s vrha. Za razliku od toga hrvatske elite djeluju samostalno, uglavnom s nejasnim stavovima te ovise o inerciji vođa i njihovog okruženja. Zato ne postoji nikakav proboj vijesti o Hrvatima iz BiH u svijetu, znanstveno su ograničeni u mostarskoj kotlini (unatoč iskrenoj volji ambicioznih i dobrih ljudi sa Sveučilišta u Mostaru), a organizacija događaja koji bi promovirali hrvatsko pitanje ovisi tek o perima neovisnih kolumnista i intelektualaca. 

Četvrto, dijele li se uopće sredstva za javnu promidžbu hrvatskog pitanja? Teško je vjerovati da ne postoje sredstva za plaćanje diplomata odnosno profesionalnih lobista u Washingtonu i Brusselsu, ili za otvaranje ureda većinski hrvatskih kantona u Brusselsu i za ostvarivanje kontakata s najjačim diplomacijama svijeta. Koliko su hrvatski dužnosnici uopće svjesni važnosti sjedanja za stolom s diplomatskim predstavnicima drugih država? Ako su svjesni, zašto ne djeluju u tom smjeru? Više nije tajna da je u posljednjih 10 godina Republika Srpska izdvojila oko 30 milijuna dolara za lobiranje u SAD-u i svijetu: Zapad je omekšao prema sprskoj politici u odnosu na 1990-te. Kosovo je 1991. stvorilo ‘vladu u sjeni’ koja je razvila platformu i efikasnu lobističku strategiju: dobili su državu. 

Hrvatska? Hrvatska je, unatoč obećanjima, već pokazala svu svoju raskoš: nakon izbora Željka Komšića dvaput je zakukurikala u Vijeću Europske unije i Europskom vijeću (u studenom i prosincu 2018.). To svakako treba pozdraviti, ali od tada vlada šutnja po međunarodnim forumima, govori se o “potpori na europskom putu” i nikakav drugi politički angažman nije na vidiku (osim predizborni).  

Na kraju, novo-staro vodstvo mora prestati držati pripadnike vlastitog naroda za taoce. Bošnjačka i srpska politika u BiH su odavno definirane. Nedovoljno je danas upirati prstom na političke elite druga dva konstitutivna naroda – o tome je sve rečeno u medijskom i akademskom prostoru u posljednja dva desetljeća. Danas je vrijeme za afirmaciju hrvatskog pitanja, a daljnje potonuće je samo sramota vodećih hrvatskih elita. 

Hrvatski glas mora se konačno čuti izvan granica Osmanskog Commonwealtha.