Umro je Matija Dedić. Bez pompe. Bez fanfara. Bez nacionalne žalosti, i bez dnevnika s crnim florom. Onako kako je i živio. Umjereno, šutljivo, precizno – s osjećajem za mjeru. A osjećaj za mjeru, u ovoj zemlji decibela, to vam je već sam po sebi jazz.
Preminuo je u nedjelju, 8. lipnja 2025. godine. U 53. godini. U dobi kad prosječni domaći muškarac tek počinje objašnjavati kako bi svirao klavir da mu je samo netko dao priliku. Matiji, srećom, nitko nije morao davati priliku. On ju je stvorio sam. I to u obitelji gdje su svi već sve znali o tome kako se stvaraju pjesme. I bol. I popularnost. I usamljenost.
Otac Arsen – arhetip kantautorske tuge. Majka Gabi – melodija koja se nikada ne gasi. A Matija? Onaj koji je morao pronaći svoj akord između njih dvoje. I pronašao ga je. U jazzu. U muzici koja ne trpi suvišne riječi i preduga objašnjenja. U glazbi koja nikada ne govori “ja”, a uvijek kaže “slušaj”.
Rođen je 2. ožujka 1973. u Zagrebu. Već s pet godina sjeo je za klavir. Dok su druga djeca učila abecedu, on je već znao što će s tišinom između nota. I dok su drugi klinci šarali zidove flomasterima, Matija je šarao harmonije. Nije imao potrebu galamiti. Ni u glazbi, ni u životu.
Nakon škole “Vatroslav Lisinski”, otišao je u Graz, gdje se obrazovao kod najvećih. Neki od njih nisu ni znali točno gdje je ta Hrvatska, ali su znali kad netko svira istinito. Vratio se 1997. i tu – u ovoj našoj zemlji u kojoj se klavir još uvijek gura uza zid kao komad suvišnog namještaja – napravio je karijeru.
Ne karijeru od naslovnica. Nego od sviranja. Od truda. Od tisuća sati vježbanja, i još više sati slušanja. I od šutnje. Velike, dragocjene, glazbene šutnje.
Svirao je sa svima. Od Kennyja Burrella do Tamare Obrovac. Od Royja Haynesa do vlastite kćeri Lu. Da, i to je radio. S kćeri. Onako kako tihi geniji to znaju – u dvoje, uz more, bez potrebe da netko viče: “Gle, on joj je tata!”
Njegov trio, njegovi solistički albumi, njegove suradnje – sve to sad odjednom zvuči kao oporuka. Ali nije. Matijina glazba nije testament. Ona je dijalog. Još traje. Samo njega više nema na bini. Ili ima? Jer ako negdje postoji nešto kao dobra tišina, onda je on sad tamo. I tamo svira.
I neće ostati upamćen po skandalima. Niti po hitovima koje se pjevaju na svadbama. Niti po rukovanju s predsjednicima. Ostat će upamćen po notama koje su imale smisla. Po večerima koje su imale ton. Po jednostavnoj, a rijetkoj istini: da je glazba ipak važnija od karijere.
A to, priznajte, ne može svatko.
wpDiscuz
