Published On: Pet, lis 18th, 2019

Matija Babić kao hrvatska Ayn Rand: Kako bi John Galt prošao kod nas?

Matija Babić, osnivač Indexa, objavio je, kao reakciju na povećanje plaća zaposlenima u javnom sektoru, članak u kojem poziva na štrajk privatnog sektora. One koji su upoznati s radom poznate libertarijanske književnice Ayn Rand ovo je odmah podsjetilo na njen roman “Atlas Shrugged”.

Zanimljivo, Matija Babić nerijetko voli naglašavati kako on nije libertarijanac. Nedavno je imao zbunjujući status na Facebooku kad je zaključio kako je on “liberal, a ne libertarijanac” zato što je za veće poreze i regulacije u Brazilu u ime zaštite okoliša. U istom je statusu naglasio i kako to isto pravilo ne bi trebalo vrijediti za nas. Možda on misli da Brazil nema problema sa svojom birokracijom i uhljebima, da je to samo problem u Hrvatskoj, a možda misli da samo mi ovdje zaslužujemo ekonomske slobode.

Bilo kako bilo, on se toliko trudi ograditi od onog “groznog” libertarijanstva i prikazati kao liberal iako se meni čini da ne razumije posve ni jedno ni drugo. I onda objavi ovakve ideje o prekidu plaćanja poreza i doprinosa, koje baš i nisu u skladu s liberalnim programom, ali su klasični primjer anarhokapitalizma i onoga što je srž današnjeg libertarijanizma. Je li Matija fan Ayn Rand ili je slučajno došao do istih zaključaka kao ona?

Ayn Rand je ikona libertarijanstva (više o njoj pročitajte ovdje). Osobno imam mnogo zamjerki na njenu filozofiju (zove se objektivizam), ali romani “Fountainhead” i “Atlas Shrugged” su vrhunska djela (onaj prvi nisam pročitao, priznajem, ali ljudi kojima vjerujem ga hvale pa ću ga morati jednom pročitati), bez obzira slagali se s njenom filozofijom ili ne.

Uromanu “Atlas Shrugged” opisuje situaciju u kojoj poduzetnici i ostali pokretači društva, nezadovoljni zbog države koja ih sve više guši porezima, pokreću svojevrsni tihi štrajk. Na početku gotovo nitko ne primjećuje da ih nema, ali s vremenom dolazi do velike društvene panike, kad ljudi shvate da ništa više ne funkcionira kako treba. Tek onda ljudi počinju cijeniti umove i pokretače. Štrajk je pokrenuo jedan inovator koji je bio zaposlen u tvornici, a zove se John Galt. Kroz prvi dio priče se provlači misteriozno pitanje “Tko je John Galt?” (dok ne dođu do odgovora) koje je postalo svojevrsni simbol za tihi otpor protiv državne represije nad poduzetništvom.

Babić na Indexu poziva na štrajk privatnog sektora. Pita se što bi se dogodilo kada bi svi poduzetnici i obrtnici prestali uplaćivati poreze i doprinose majci Državi.

“Za početak, evo iz glave: Želimo znatno niže fiskalne i parafiskalne namete konkurentne usporedivim zemljama. Prije svega flat tax na dohodak od max 20%, jedinstvenu stopu PDV-a manju od 20% i ukinuće obaveznog članstva u komorama ili od 1. sljedećeg mjeseca ne plaćamo nikakve poreze. Ovršit ćete cijeli privatni sektor? Good luck with that. To bi bio kraj ekonomije, čak i ove socijalističke koja glumi tržišnu. Ako hoćete Venezuelu, privatni sektor vam je može dati.”

Ovo je s razlogom oduševilo mnoge iz privatnog sektora jer jasno je da ova država povlađuje svim interesnim skupinama na račun manjine koja nosi na svojim leđima sav teret preskupe i nekvalitetne države. Ideja na prvu zvuči super, ali ima jedan problem: ona nije ostvariva čak ni u teoriji, a kamoli praksi.

Privatni sektor je, naime, po prirodi nesolidaran jer nastaje iz potrebe za konkurencijom, zadovoljavanjem potreba tržišta i ostvarivanjem profita. Konkurencija je sastavni dio tog mehanizma. Čim bi dio privatnog sektora prihvatio ovaj “štrajk”, država bi ih zatvorila i pojavili bi se – novi na njihovom mjestu koji ne bi štrajkali i još bi bili zadovoljni što dobivaju prazan prostor. Tamo gdje postoji potražnja uvijek će se stvoriti ponuda, to je jedno od temeljnih tržišnih zakona koje ni državni zakoni ne mogu pobijediti.

Javni sektor nema ništa s konkurencijom, on se zasniva na socijalističkim principima – uravnilovci i egalitarizmu. Javni službenici ne vide konkurenciju međusobno jer nisu konkurencija.

Drugi je problem što velika većina stanovništva ne bi bila solidarna prema poduzetnicima koji “štrajkaju”. Jednostavno, u ovom narodu postoji duga tradicija fetiša na javne službe preko sektora obrazovanja i zdravstva (dovoljno je spomenuti riječi “učiteljice i medicinske sestre”, dodati “potplaćene, necijenjene, bla bla” i mase su u transu). Za par trenutaka imat ćete milijune ljudi na fejsu koji će psovati svu rodbinu vladi koja ne isplaćuje dovoljnu plaću nastavnicima i medicinskim sestrama). Naravno, na njih će se zakačiti cijela horda uhljeba i postigli su svoje.

A tko će suosjećati s poduzetnicima kad su oni u našem narodu tradicionalno smatrani lopovima, kapitalistima, izrabljivačima jeftine radne snage itd.? Nitko. Doslovno nitko.

Zato da, to lijepo zvuči, ali neće se dogoditi nikada. I kad bi netko pokušao, završilo bi katastrofalno. Ni ova država ni ovo društvo ne bi dvojili ni trenutka da mu pokopaju karijeru.

Iako je bilo slučajeva u povijesti čovječanstva kad su poduzetnici štrajkali. U Švedskoj su 1982. bili organizirani veliki prosvjedi protiv sindikata. U Stockholmu se okupilo 120.000 ljudi. Poduzetnike su podržali i mnogi njihovi radnici. Tražili su ukidanje sindikalnog fonda. To je bio fond u koji je svako privatno poduzeće moralo godišnje uplaćivati određenu sumu novca, a sindikati bi taj novac onda koristili za kupovinu udjela u tim istim poduzećima. Drugim riječima, poduzetnici su bili prisiljeni financirati otimačinu vlastite imovine. Da je to potrajalo 50-ak godina, cijelo švedsko gospodarstvo bilo bi nacionalizirano i postupno bi prešlo u socijalizam. To je bio i cilj tadašnjih švedskih socijaldemokrata koje su zapravo kontrolirali sindikati.

Nakon prosvjeda trebalo je proći još 10 godina i nastupiti gospodarska kriza da bi Šveđani smijenili socijaldemokrate i izabrali oporbenu koaliciju desnog centra koja je postigla dogovor s poraženom stranom o ukidanju sindikalnog fonda, drastičnom smanjenju poreza i regulacija, liberalizaciji školstva, zdravstva i mirovinskog sustava te kompletnoj promjeni ekonomskog kursa. Otad Švedska provodi protržišne reforme koje traju i dan-danas.

Nama će trebati možda i puno duže da promijenimo mentalitet i općenito građansku svijest jer hrvatski narod je već navikao na lošu gospodarsku situaciju. Ne znam kolika bi nas kriza trebala opaliti da ljudi podrže ozbiljne reforme. Imamo dvije opcije. Ona lakša je otići u neku drugu zemlju gdje se nećemo osjećati izrabljivano. Druga opcija je teža, ali netko će to morati raditi: korak po korak, malo pomalo utjecati na promjenu građanske svijesti koja će onda dovesti i do konkretnih promjena u politici. Ne nadajte se nikakvom brzom rješenju.

Mario Nakić l liberal.hr