Prema posljednjim podacima UNHCR-a u posljednje četiri godine oko 3,4 milijuna (10 posto) stanovnika je napustilo Venezuelu. Riječ je o jednoj od najvećih humanitarnih kriza u svijetu, a vjerojatno i najvećoj izbjegličkoj krizi u suvremenoj povijesti Latinske Amerike.
Međunarodna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da se u Španjolskoj nalazi 200.000 Venezuelaca, u Portugalu 25.000, a u Italiji njih 50.000. IOM tvrdi da dio tih izbjeglica ima državljanstvo EU, pa se mogućnost njihovog ostanka na europskom tlu podrazumijeva.
______ piše: Ivan Pepić / VL
Kako bi se ublažila patnja izbjeglica, Europski parlament je usvojio 5. srpnja 2018. rezoluciju 2018/2770(RSP) „o migrantskoj krizi i humanitarnoj situaciji u Venezueli i njenim kopnenim granicama s Kolumbijom i Brazilom“. Rezolucija između ostalog poziva države članice da „bez odgode pruže odgovore usmjerene na zaštitu venezuelskih izbjeglica“, a među mjerama se ističu izdavanje posebnih humanitarnih viza i aranžmana za boravak. Među glavnim predlagateljima rezolucije su i neki zastupnici iz Hrvatske: Dubravka Šuica, Ruža Tomašić, Ivan Jakovčić i Jozo Radoš.
Osim poticaja europskih institucija, neke su zemlje samostalno odlučile institucionalizirati pomoć te socijalno i društveno integrirati Venezuelce koji su prije tri ili više generacija napustili matične europske zemlje.
Prvi primjer dolazi iz Portugala. Par tjedana prije usvajanja rezolucije Europskog parlamenta, 25. lipnja 2018. Portugal je donio promjene koje proširuju pravo na obiteljsko spajanje, pristup državljanstvu i boravku na temelju podrijetla. Posljednjih godina primjećuje se povećan dolazak izbjeglica portugalskog porijekla iz Venezuele u tu zemlju. Prošle jeseni portugalski ministar vanjskih poslova Augusto Santos Silva, socijalist, potvrdio je da su zahtjevi za boravišnim dozvolama i portugalskim državljanstvom od strane potomaka Portugalaca u kontinuiranom porastu. Dodao je da su „ministarstva vanjskih poslova i pravosuđa povećala resurse kako bi se postupci vezani uz zahtjeve za državljanstvo riješili u kratkom roku“. Podaci portugalskog ministarstva vanjskih poslova govore da je u Venezueli oko 400.000 stanovnika portugalskog podrijetla.
Pomoć portugalskih vlasti može se objasniti kroz mikro primjer otoka Madeire, u Atlantiku, s 262.000 stanovnika. Predsjednik regionalne vlade Madeire Miguel Albuquerque, socijaldemokrat, tvrdi da je na tom otoku u posljednjih nekoliko godina doselilo 6.000 izbjeglica portugalskog podrijetla. Na otoku svojih predaka „oni imaju pristup socijalnim uslugama“, u čemu im pomažu udruge i zavod za zapošljavanje. Albuquerque tvrdi da „ne postoji problemi ili sukobi, stvari teku dobro“ te da doseljenici iz Venezuele u Madeiri „imaju veliku radnu sposobnost“.
Druga država koja poduzima slične mjere je Španjolska. Samo u Galiciji do prošle godine se vratilo oko 25.000 unuka i praunuka generacija koje su u 20. stoljeću napustili regiju. Regionalna vlada je izdvojila 2,2 milijuna eura za pomoć izbjeglicama, a glavni tajnik za migracije pri vladi Galicije, Antonio Rodriguez Miranda iz španjolske Pučke stranke (EPP), u jednom intervjuu naglašava kako „Galicija ima demografskih problema i visok postotak starijeg stanovništva“. Podrazumijeva se da je povratak Španjolaca iz Venezuele dobrodošao za demografsku revitalizaciju pojedinih pokrajina. U Španjolskoj se državljanstvo također ubrzano izdaje Venezuelcima na temelju njihovog podrijetla.
Treći primjer dolazi iz Mađarske. Vlada Viktora Orbana na meti je kritika zbog politike prema migrantima. Neprihvaćanje kvota za raspodjelu migranata poseban je argument kojim se kritizira Orban. S druge strane, mađarske vlasti postupaju gotovo jednako Portugalcima – u skladu s rezolucijom 2018/2770(RSP) Europskog parlamenta. Prema saznanjima europskih portala, Mađarska pomaže dolazak Venezuelaca mađarskog podrijetla financirajući avionske karte, nudeći program za integraciju, koji uključuje besplatno učenje mađarskog i engleskog jezika, i radne dozvole. Razni medijski izvori tvrde da ih se na taj način vratilo već 350, a još ih je 750 na popisu, s tim da su brojke vjerojatno impresivnije.
Prošlog stoljeća u Venezuelu je emigriralo 5.000 Mađara. Danas, njihova matična država im pomaže pri povratku, a na njima je samo da dokažu mađarsko podrijetlo.
Portugal i Mađarska postupaju jednako: omogućavaju iseljenicima da se vrate u matične zemlje, pružajući im institucionalnu podršku, od boravišnih i radnih dozvola, izdavanja državljanstva do učenja jezika. Za razliku od Portugala, Mađarsku se kritizira jer s migrantima s Bliskog istoka ne postupa na isti način, na što vladini dužnosnici odgovaraju da je riječ o „Mađarima koji se vraćaju u domovinu“. Kad je pak riječ o Portugalu, europski komentatori nerijetko govore o „Venezuelcima koji se vraćaju svojim korijenima“.
S druge strane, u Hrvatskoj nisu donesene posebne mjere za povratak hrvatskih iseljenika iz Venezuele. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH procjenjuje da ih ima oko 5.000, ali se čini da institucionalni plan njihovog povratka i (re)integracije ne postoji. Unatoč tome, u Hrvatskoj postoje mjere koje bi se mogle iskoristiti u tom smjeru, npr. mjera „osposobljavanje na radnom mjestu hrvatskih povratnika/useljenika iz hrvatskog iseljeništva“ Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, kojom se subvencioniraju troškovi poslodavca i polaznika koji se odluče za osposobljavanje. Pitanje je koliko su politički lideri i resori zainteresirani za uhvatiti se u koštac s povratkom hrvatskih iseljenika iz Venezuele?
Očito je kako u državama EU postoje i politička volja i (demografska) nužnost prihvaćanja povratnika iz Venezuele. Ubrzanje izdavanja državljanstva i radnih dozvola u Mađarskoj, Portugalu i Španjolskoj svjedoče tom trendu. Regionalni lideri Madeire i Galicije, potaknuti mjerama i vizijom državnih ministarstava, prepoznali su dodanu vrijednost integriranja iseljenika.
Nakon što je ukinula morsku komponentu operacije Sophia spašavanja migranata u Sredozemlju te uslijed nepokazivanja interesa za otvaranje morskih luka u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, možda se EU jednostavno okreće drugoj vrsti humanitarne pomoći: organiziranom povratku iseljenika u matične zemlje. I Hrvatska, da hoće, može zajahati taj val.