Selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:
Starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić(nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji pripadnik HVO-a Branko Kostićkoji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.
piše: Zlatko Pinter/Kamenjar.com
Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.
Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.
U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.
Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine.
Konjic je važna cestovna i željeznička prometnica na relaciji: Sarajevo – Mostar – Jadransko more i u sklopu širih strateških planova muslimana izlaska na more imao je posebnu važnost.
Već nakon prvih višestranačkih izbora, na ovom je području došlo do prvih nesuglasica između SDA i HDZ BiH, budući da je SDA neovisno o rezultatima izbora sva resorna mjesta u općinskoj vlasti i administraciji podijelio isključivo muslimanima.
No, dva naroda su ipak skupa odgovorila na srpsku agresiju u svibnju 1992. godine, ali se savezništvo raspada poslije zauzimanja vojnih objekata “JNA” (‘Zlatar’ i ‘Ljuta’), kada dolazi do ozbiljnih trzavica vezano za raspodjelu plijena – naoružanja i streljiva.
U muslimansko selo Parsovići u studenome dolazi Alija Izetbegović što je bila izravna potpora tamošnjim muslimanskim ekstremistima.
Ubojstvo jednog pripadnika HVO-a i ranjavanje drugoga na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica) dodatno usložnjava ove odnose.
Tijekom ratnih sukoba između “Armije BiH” i HVO-a, u opčini Konjic ubijeno je 160 Hrvata, od čega 80 odraslih civila, 7 djece i 39 zarobljenih vojnika HVO-a, dok je protjerano ili izbjeglo 9.000 Hrvata.
Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:
Gostovići (4 žrtve), Buščak (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava), Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve).
Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane.
Tako su u većinski hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka razoružana i ubijena tri vojnika HVO-a, a vojnik “Armije BiH” Sejdo Hakalović ubio je rafalom iz automatske puške uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a.
Istoga dana je njegov suborac Nusret Šećibović u Seonici ubio hicem u leđa (iz snajpera) vozača saniteta Dragana Vujčevića (starog 30 godina) u vrijeme dok je ovaj pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića.
Rafalom je (s trideset prostrjelnih rana) ubijen Mato Stjepanović (mladić od 27 godina), a u selu Gorani Jozo Jurić (star 62. godine) dok je sjedio u svojoj kući.
U selu Buščak, muslimani su pozvali na kavu Miroslava Majića, pucali mu u glavu, prosuli mozak i na čelo urezali slovo “U”.
Tijelo i glava bili su mu zgnječeni, uz više prostrjelnih rana.
U Trusini su pripadnici “Armije BiH” 16. travnja ubili 7 pripadnika HVO-a i 15 hrvatskih civila.
Mada su se vojnici predali, izrešetani su rafalima.
Ante Anđelić (star 21. godinu) ranjen je pružajući otpor napadačima i iskrvario je jer protivnička strana nije dopustila sanitetskom vozilu da dođe po njega i pruži mu pomoć.
Civili su ubijani tamo gdje su se zatekli. Zločin su izvršile postrojbe Zulfikara Ališpage (poznat kao Zuka) i glavnog konjičkog imama, Nezima ef. Halilovića(zvanog Muderis) – islamskog ekstremista koji je ratovao “u ime Allaha” i čiji su vojnici svi morali biti vjernici.
Vojnika HVO-a Davora Ilića pripadnici “Armije BiH” pronašli su (11. svibnja) potpuno iscrpljenog i ubili ga.
Kopajući rov na položaju “Armije BiH” ubijen je i ratni zarobljenik Vinko Kolar (koji je bio evidentiran od Međunarodnog crvenoga križa).
Osvećujući se za poraze kod sela Zaslivlje, Zabrđe i Turije pripadnici Armije BiH surovo su mučili tri zarobljena vojnika HVO-a (pri čemu su im odrezali uši i noseve i potom ih izrešetali rafalima).
I to je samo djelić zločina počinjenih nad Hrvatima u sklopu jednog općeg plana koji je skrojen u kabinetu Alije Izetbegovića i čija je nakana bila zauvijek ukloniti Hrvate s njihovih autohtonih prostora.
Dana 29. siječnja 1993. godine, iz Štaba vrhovne komande “Armije BiH”, general Sefer Halilović šalje Naredbu br. 111 komandantu 4. korpusa Arifu Pašaliću, u kojoj upozorava na “ostvarenje velikohrvatske politike”.
Isti štab 13. ožujka za predsjednika Ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor postavlja dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.
Tog 13. ožujka 1993., u selo Jasenik, naseljeno većinskim muslimanskim življem, Hrvati su pozvani da preuzmu humanitarnu pomoć i tom je prigodom na prijevaru uhićeno njih oko 70.
Na zasjedanju predstavnika “Armije BiH” i “MUP-a BiH” u Konjicu, donesen je dokument o procjeni stanja u općinama Jablanici, Konjic i Hadžići u odnosu na HVO (pod oznakom “Vojna tajna – strogo povjerljivo”, br. 16-8/8-62/93). U njemu se među ostalim govori o “pogoršanju odnosa između dvije strane”, te potrebi “ojačavanja linija prema Hrvatima” i uspostave potpune kontrole na području ovih općina.
Navodi se kako o svemu treba izvijestiti Aliju Izetbegovića. Bio je to globalni plan napada na Hrvate na ovom području, što je uskoro dobilo potvrdu u planskim masakrima i osvajanjima slabo ili nikako branjenih sela u kojima je živio hrvatski narod.
Treba napomenuti da je muslimansko političko i vojno vodstvo od početka igralo dvostruku igru.
Na jednoj su strani bili “kooperativni” u odnosima s međunarodnom zajednicom i Republikom Hrvatskom (s kojom su u Zagrebu već 21. srpnja 1992. potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske “polazeći od zajedničkih interesa dviju zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”), dok su na drugoj vodili tajne pregovore sa Srbima (Miloševićem i Karadžićem) oko podjele BiH (među ostalim i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak – već u jesen 1992. godine, što u svojoj knjizi Lukava strategija jasno navodi Sefer Halilović).
Sam Sefer Halilović (do uključivanja u obranu BiH oficir i operativac KOS-a “JNA”), Hrvate je smatrao “ustašama” i tako ih nerijetko zvao, pa i u vrijeme dok su HVO i “Armija BiH” bili saveznici i zajedno se borili protiv srpskog agresora.
Ovaj mentalno ograničeni čovjek koji se nikad nije oslobodio sindroma jugooficira – i koji je i poslije svih klanja što su ih muslimanima priredili Srbi više bio sklon njima nego jedinim pravim i iskrenim saveznicima Hrvatima – ostao je upamćen kao jedan od najtvrđih predstavnika unitarističko – islamističke struje među bosansko-hercegovačkim muslimanima.
Drugačiji nisu bili niti Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić i drugi iz ovog kruga. Ništa im se nije moglo vjerovati.
Ničega što su potpisali nisu se držali i to je bila i ostala jasno prepoznatljiva značajka njihove politike.
Iskrenu suradnju s Hrvatima i Republikom Hrvatskom prihvatili su tek kad im je gorilo pod nogama (jer su Srbi do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% teritorija BiH – i stavili pod svoju kontrolu velike dijelove njihovih prostora).
Kakav su segregacijski stav imale muslimanske vlasti prema hrvatskom narodu (svojim susjedima i sugrađanima), dokazuje ponašanje dr. Safeta Ćibe koji je zabranio Hrvatima oglašavanje preko Radio Konjica, smijenio glavnu urednicu Vesnu Bektašević (zato što je Hrvatica) i preko radija poručio: “U Bosni živi samo jedan narod, a to su Bosanci i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjere.”
Naredio je da se Hrvatima silom vadi krv za potrebe ratne bolnice Armije BiH. Zločin Armije BiH nad Hrvatima u Trusini opravdavao je riječima: “da se opamete svi ekstremisti HVO-a“. (Vidi: isto -)
Dakle, nema nikakve sumnje da su svi zločini nad Hrvatima počinjeni kao dio zločinačkog plana u kojemu je pripadnike ovog naroda trebalo iskorijeniti, te da su u tomu aktivno sudjelovali muslimanski politički i vojni vrh, SDA i njihove lokalne vlasti.
Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.
Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.
S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.
wpDiscuz