Published On: Sun, Aug 30th, 2015

MARK KEKESI IZ MAĐARSKE 'A ne, moja zemlja nije zemlja deset milijuna ksenofoba'

ŠESTA PRIČA O DOBROTI: MARK KEKESI IZ MAĐARSKE 'A ne, moja zemlja nije zemlja deset milijuna ksenofoba'

Međusobno se ne poznaju, dijele ih kilometri, ali povezuju ih lica i sudbine izbjeglica koji poput živog mosta među njima spajaju na stotine svojih “anđela”, dobrih ljudi iz svih dijelova jugoistočne Europe, iz svih onih država kojima korača nepregledna kolona tužnih ljudi koji bježe od rata. Svatko je od njih koliko i kako je mogao ovo vruće ljeto proveo pomažući ljudima čiji jezik ne razumiju, u čijoj zemlji nikada nisu bili, ali je lanac solidarnosti i želje da se pomogne drugima postao toliko jak, prkoseći žici na makedonskoj granici, mađarskom bodljikavom “zidu”, ksenofobiji i predrasudama, da su učinili pravo malo čudo. Povukli su druge, motivirali su svoje susjede, prijatelje, poznanike da se i oni pokažu boljim ljudima, pa da pruže ruku onima koji pristižu njihovim morima, prugama, cestama u Europu, tražeći mir i šansu da žive. Jer, o tome se ovdje radi; o pukom preživljavanju, bježanju od nasilja, smrti, straha.

Tko ih može kriviti zbog toga što su riskirali sve da bi pobjegli od takve stvarnosti? Samo oni koji nemaju srca. Od grčkog Lezbosa, preko Makedonije, Srbije i Mađarske, ljudi su se organizirali, neki zajednički, neki svatko za sebe, dočekujući valove izbjeglica, ponudivši im hranu, odjeću, osmijeh, suze, humanost i ljubaznost. Tako su postali ljudski “anđeli” koji pomažu izbjeglicama na njihovom teškom putu, koji su im pomogli da se opet osjećaju ljudima, ne brojkama, ne “uljezima” – kako ih, primjerice, nazivaju mađarske vlasti – već ljudskom braćom i sestrama u velikoj nevolji. “Više se i ne šminkam jer plačem desetak puta svakoga dana”, kaže mi jedna humanitarka koja je svjedočila svjetskim ratovima i krizama, ali uvijek iznova, kada vidi žive ljude pred sobom koji hodaju s ruksacima, noseći vrećice i sav svoj život u njima, osjeća tugu.

Tuga je ostala, ali osnažila je solidarnost i želja da mi, kroz čije zemlje prolaze ovi nesretni ljudi, ne budemo samo nijemi promatrači, već aktivni pomagači. Jutarnji list zato je pronašao izbjegličke anđele u svim zemljama kroz koje izbjeglice prolaze, s nadom da će ta imaginarna, humana krila, izrasti i na našim sugrađanima jednom kada i ako tužna kolona stigne i na naše ceste i pruge.

Na granicu sa Srbijom Mark Kekesi je iz Szegeda stigao svojim starim Mercedesom. Već poznaje policajce, vozi talijanske novinare u svojoj trošnoj crvenoj limuzini i dok se valja po makadamu, objašnjava da samo ne smijemo snimati policajce, a sve ostalo možemo. Oko nas oštra, bodljikava žica koja reže kožu. Hodamo uz ogradu, mi s jedne, izbjeglice s druge strane granice. Preko ograde deke i zimske jakne kako bi prelazak preko žice bio jednostavniji. Čak ni to ponekad ne pomaže, ostaci krvi svjedoče o tome. Malo dalje, pruga koja dolazi iz Srbije. Dolaze ravno pred šefa zloglasnog desničarskog mađarskog Jobbika, Gabora Vonu. On stoji na tračnicama na ulasku u Mađarsku i gleda za izbjeglicama koje mu ulaze u zemlju. Mrgodan je. Razgovara samo s mađarskim medijima, strance izbjegava.
Mark Kekesi sve to gleda sa strane i mrmlja kako njegova zemlja nije zemlja deset milijuna ksenofoba. “A ne, ne. Mi smo zemlja normalnih ljudi. Itekako normalnih ljudi. I ovdje sam zato da mu to pokažem, svima onima koji govore nešto protiv izbjeglica”, kaže Kekesi. On je jedan od šest koordinatora pokreta za pomoć izbjeglicama na jugu Mađarske, i osim što dolazi na granicu, radi na tome da se dobrovoljci međusobno dobro podnose. “Često i među volonterima ima problema. Ljudi su tu iz različitih motiva. Neki žele pomoći zato jer misle da Bog od njih to traži, neki zato jer osjećaju humanost, neki zato jer se tako iskupljuju za nešto… Svatko ima svoje privatne razloge. Ljudi se i posvađaju. Imali smo dvojicu alfa muškaraca koji su vukli na svoju stranu i na kraju smo ih obojicu izbacili”, kaže Mark. On je zadužen za rješavanje problema jer je psiholog po struci i predaje socijalnu psihologiju na fakultetu u Szegedu. Kada studentima počne akademska godina, Mark će ih sve regrutirati u vojsku volontera koja sada u najužoj jezgri broji 200 ljudi. Oni su svakodnevno na graničnim prijelazima i prate ljude do izbjegličkih kampova, prolaze ponosno desničaru Gaboru Voni pod nosom pokazujući jednu drugu Mađarsku, ne onu koja gradi zid na svojoj granici nego onoj koja te zidove ruši.
“Volonterima je pomoć postala smisao života. Da ne ispadne kako se mađarski volonteri samo svađaju, imamo mi i ljubavnih veza, nekoliko parova se spojilo upravo dok su pomagali ljudima. Znate ono, romansa je počela dok smo posluživali Afganistancima čaj i tako…” smije se Mark. “Svi mi imamo neke normalne poslove i normalne živote, doduše ja trenutno niti nemam jer sam se upravo razveo, ali zaista sve ostavljamo po strani da bismo bili ovdje. Ljudi koji nas ne vole, svi oni kojima smeta što pomažemo, govore da smo američki špijuni i da dobivamo mnogo novca zato jer radimo protiv službene politike mađarske Vlade. A ja želim pokazati da ne mislimo ovdje svi kao Viktor Orban, a ako baš nekoga zanima moje imovinsko stanje, dovoljno je neka pogleda moj stari Mercedes pa će sve biti jasno… Kako da ne, čeka me jahta negdje na Jadranu, zaradio sam je pomažući izbjeglicama iz Sirije”, sarkastično dodaje. “Mi smo obični građani i ne pripadamo nijednoj političkoj stranci. Aktivisti smo. Nama nitko nije dobar, znate i sami. Ne valjaju ni lijevi niti desni, nitko od političara. No, situacija s izbjeglicama podijelila nas je kao nikada ranije. Nikada Mađari nisu bili toliko podvojeni, toliko razdvojeni. Nitko nije ravnodušan. Čak se i moji rođaci koji su me vidjeli na televiziji pitaju što mi je sve ovo trebalo i zašto pomažem “uljezima”? E, na to zaista pošizim od muke”, kaže Mark Kekesi. Gleda na delegaciju Jobbika koja poput straže stoji na pruzi. Kaže da je jedan od njih šef lokalne organizacije kojega dobro poznaje. Mark mu se otišao javiti, a Jobbikovac mu je odgovorio da će se rukovati s njim kada ne bude medija i kamera da javnost ne bi vidjela taj pozdrav. “Ma naravno, svi smo mi ljudi”, rekao je aktivist volonter iz Szegeda i krenuo prugom prema izbjeglicama, mašući im s druge strane granice u novoj zemlji na njihovoj postaji prema novoj adresi.