Published On: Čet, stu. 8th, 2018

Marina Cvjetajeva: Pasternak ju je potaknuo da se ubije

Nema slavnije ruske pjesnikinje od Marine Cvjetajeve. Njezina duboka osjećajnost kojom je prožela stotine napisanih pjesama, sudbina kojoj je neuspješno uzmicala bježeći od revolucija, progona i siromaštva, njezina ekstaza pisanja i na kraju tragično izabran kraj, učinili su je velikom i obožavanom književnom heroinom koja je tek nakon smrti doživjela svjetsko priznanje i poštovanje.

U Hrvatskoj smo donedavno bili manjkavi za prijevode njezine poezije i mogli smo je u opsežnijim izdanjima čitati u srpskim prijevodima. Nedavno je objavljen novi dvojezični izbor poezije Marine Cvjetajeve na hrvatskom i ruskom jeziku u izdanju Matice hrvatske i prepjevu najboljih hrvatskih slavista: Antice Menac, Radomira Venturina i Dubravke Dorotić Sesar.

Marina Cvjetajeva s majkom Marinom i sestrom Anastazijom | Author:

Književni genij Marine Cvjetajeve neodvojiv je od njezine biografije i ključnih događaja njezina života. Cvjetajeva je poeziju pisala neprestano, u najtežim momentima, u potpunim emotivnim rastrojstvima te momentima gladi i rubnih životnih uvjeta. Prve je pjesme napisala kao šestogodišnja djevojčica. Iako je pisala i prozu i esejistiku, u svjetskoj književnosti znana je prvenstveno kao pjesnikinja.

Rođena je 1892. godine u obitelji ruskih intelektualaca. Otac Ivan Vladimiriovič Cvjetajev bio je klasični filolog i povjesničar posvećen znanosti, poznat kao osnivač Muzeja lijepih umjetnosti u Moskvi, no u smislu očinske uloge prilično odsutan u vlastitoj obitelji zbog posvećenosti znanosti i radu. Majka Marija Mejn bila je poznata pijanistica. Tijekom djetinjstva zbog majčine bolesti boravili su često u inozemstvu gdje je pjesnikinja naučila francuski i njemački jezik.

Tijekom formalnog obrazovanja pokazivala je neposluh, otpor i svoju pobunjeničku prirodu. Nakon boravka u inozemstvu, obitelj se vratila u Rusiju 1905. godine, gdje se Cvjetajeva kao 13-godišnjakinja poistovjetila s pobunjenicima u revolucionarnim događanjima. Nakon smrti majke izbačena je iz internata zbog “pogubnog utjecaja i širenja revolucionarnih ideja”. Svoju prvu knjigu poezije “Večernji album” dala je sama tiskati u nakladi od 500 primjeraka još dok je pohađala gimnaziju i sama ih je odnijela u knjižaru.

Presudan je za nju bio susret s piscem Maskimilijanom Aleksandrovičem Vološinom, koji ju je kao 18-godišnjakinju pozvao da prisustvuje umjetničkoj koloniji u gradu Koktebelju na Krimu, gdje je upoznala budućeg supruga, carskog višeg oficira Sergeja Efrona. S 19 godina se udala za Efrona i zavjetovala da se od njega nikad neće rastati. Unatoč braku, Cvjetajeva se i dalje iznutra osjećala slobodna. U pismu prijatelju Rozanovu navela je kako njezin brak ne sliči običnom braku te da se ona uopće ne osjeća udanom, nego voli i živi isto kao u 17. godini.

Sa Sergejom Efronom Cvjetajeva je imala troje djece: kćer Arijadnu, kćer Irinu i sina Mura. Početak Oktobarske revolucije 1917. godine donio je prve velike nevolje u životu Cvjetajeve. Te je godine rodila kćer Irinu. Kći Arijadna imala je pet godina. Živjele su u potpunoj bijedi u Moskvi, u zapuštenom stanu. Prijatelj Erenburg zabilježio je nakon posjeta:

“Kad sam ušao u maleni stan, zbunio sam se. Teško je bilo zamisliti veću zapuštenost. (…) Sve je bilo zapušteno, pokriveno, prašinom, pepelom od cigareta“. Život u oskudici i teškim uvjetima preživljavala je i podnosila zahvaljujući golemoj duhovnoj energiji. Kći Adrijana, koja je počela pisati dnevnik u svojoj šestoj godini, za svoju je majku zabilježila da ima veliku dušu, brzi hod, nježan glas, piše pjesme, tužna je, brza, voli stihove i muziku, ali uopće ne voli malu djecu.

Marina Cvjetajeva i pjesnikinja Sofija Parno s kojom je bila u ljubavnoj vezi | Author:

U moskovskim godinama njezin suprug Efron kao vojni službenik je odsutan iz života obitelji zbog revolucionarnih zbivanja. Godinama od njega nije bilo nikakva glasa, Cvjetajeva uopće nije znala je li živ. U Moskvi je 1918. godine strastveno ušla u kazališni svijet, pišući svoje kazališne komade.

Najteža godina u Moskvi bila je 1919. godina, kad je zabilježeno da je naokolo hodala bosa, u pocijepanoj haljini, nisu imali brašna ni kruha, tek nešto krumpira, a ostavština od oca od sto tisuća rubalja je nacionalizirana. Sestri Anastasiji Cvjetajevoj tad piše: “Alja i ja živimo po starom u trpezariji. Kuća je opljačkana i uništena. Jazbina. Ložimo namještaj. Ja pišem”.

Zbog krajnje bijede i gladi obje svoje djevojčice predala je u prihvatilište pokraj Moskve. Kako se starija kći Adrijana razboljela, ipak ju je dovela kući, dok je trogodišnja Irina umrla 1920. godine od gladi u prihvatilištu, što je Cvjetajevu dotuklo.

“Meni se desila velika nesreća: umrla je u sirotištu Irina – 3. februara, prije četiri dana. I zato sam ja kriva. Toliko sam bila obuzeta Aljinom bolešću (malarija-povratni napadaji). Nisam otišla na pogreb – tog dana je Alja imala 40,7… Da kažem istinu? – prosto nisam mogla. (…) Druge žene zaboravljaju svoju djecu zbog balova-ljubavi-haljina–životnih praznika. Moj životni praznik su pjesme, ali ja nisam zbog pjesama zaboravila Irinu – ja dva mjeseca nisam ništa pisala!”, stoji u pismu prijateljima Veri Zvjagincevoj i Alkesandru Jerofejevu.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer