Slobodno tržište – pa i radne snage – je jedan od temelja EU. Donald Trump je, na zgražanje čelnika EU, ovih dana najavio carine kojima kani štititi američke proizvođače gdje god ih ima interesa štititi, a Kolinda Grabar Kitarović doduše nije najavila konkretne mjere – ali je prva koja se usudila primijetiti da je sloboda kretanja unutar EU nešto što ide na ruku prvenstveno bogatim državama zapada koje besplatno dobivaju skupe visokoobrazovane kadrove.
Koliko skupe? Ako gledate biomedicinsko znanstveno područje gdje spadaju, primjerice, liječnici, na Sveučilištu u Zagrebu su godišnji troškovi po studentu još 2006. godine bili, prema izračunu dr. sc. Ante Baje, 79.980 kuna. To ne uključuje troškove života studenta! Samo plaće profesora, te druge rashode obrazovnog procesa (materijale, energiju, usluge). A to i nije najskuplji studij – oni umjetnički koštali su i preko 110.000 kuna godišnje po studentu!
Zapadna pljačka hrvatske pameti treba prestati
Kad znate da školovanje jednog liječnika traje šest godina – ne računajući onih 12 godina osnovne i srednje škole, koje isto imaju neku svoju cijenu, plus šest godina stažiranja i specijalizacije koje isto nešto koštaju – i kad uzmete u obzir da je Hrvatsku napustilo u zadnjih desetak godina oko tisuću liječnika, dolazite do zastrašujućih iznosa. Pola milijuna kuna košta samo šest godina fakulteta za svakog liječnika, bez svega ostalog! Sedamdeset milijuna eura za njih možda tisuću koje je platila hrvatska sirotinja od teškog tereta prevelikih poreza, i vjerojatno još bar toliko za ostale troškove podizanja tih mladih ljudi – a vjerojatno i više, jer podizanje djeteta košta – da bismo taj novac poklonili bogatim državama u koje su otišli!
A sad ubacite u računicu, pored tisuću liječnika, i bar 350.000 drugih radno sposobnih koji su otišli! Možda je njihovo školovanje bilo jeftinije – no slobodno računajte da najjeftinije školovanje, ono na ekonomiji i sličnim smjerovima, nije jeftinije od dvadesetak tisuća kuna godišnje za državu, i porezne obveznike, odnosno da je to sto tisuća kuna po studentu za cijeli studij. A prosjek je za cijeli visokoobrazovni sustav oko 40.000 kuna godišnje po studentu, 200.000 po studentu za studij od pet godina! Pomnožite to slobodno s brojem visokoobrazovanih koji su napustili Hrvatsku zadnjih pet godina, a od onih 350 do 380 tisuća koje spominje predsjednica, koji su od ulaska u EU otišli iz Hrvatske, velik dio jesu visokoobrazovani. Ako ih je samo sto tisuća, to je i dalje 20 milijardi kuna koje smo poklonili Irskoj i Njemačkoj! Dobili su visokoobrazovane kadrove čije je školovanje platio – netko drugi. I to kad računate samo troškove visokog školovanja, i to, opet, bez smještaja, hrane, i ostalih studentskih potreba koje u krajnjoj liniji obično namiruje netko drugi, a često subvencionira država.
Gubitak supstance društva
No oportunitetni trošak je puno veći, jer Hrvatska gubi sve ono što bi ti ljudi doprinijeli društvu da su ostali. Prije sedam – osam godina, kad su studenti prosvjedovali tražeći posve besplatan studij – zanemarujući da je Hrvatska među državama u kojima je odnos između javnih i privatnih izdvajanja za obrazovanje najviše u korist javnih – parola je bila “Znanje nije roba”. To je sofizam, znanje naravno nije roba, ali je kapital – i ima svoju cijenu. Oni su tada tvrdili da će oni trošak svog školovanja otplatiti društvu kroz veće poreze, no već tada se postavljalo pitanje – kad za godinu dana uđemo u EU, kad ti ljudi budu u mogućnosti ići raditi bilo gdje u EU, pa i u države gdje su plaće i standard višestruko veći, zašto bi ostali?
I tu smo došli do osnovnog problema. Zašto ljudi odlaze iz Hrvatske? Jednosavno, jer mogu. Jer ih nitko u tome ne može spriječiti. Zanimljivo: ako vam neka medicinska ustanova plaća specijalizaciju, vi morate za nju raditi pet godina ili neko takvo vrijeme, kako bi im isplatili troškove. Ako ste nogometaš, idete u inozemstvo, netko domaćem klubu mora platiti odštetu. Ako radite u banci ili osiguravajućem društvu, pa vas pošalju na kakav skupi informatički ili poslovni tečaj, obično morate potpisati da ćete neki broj godina raditi u firmi koja vam je školovanje omogućila, ili platiti odštetu.
Besplatnost ima cijenu
No kod “besplatnog” školovanja o trošku države toga nema, a sloboda kretanja je dobra stvar – ako se radi o slobodi kretanja unutar države koja je otprilike jednako razvijena u svim dijelovima. Isto važi i za slobodno tržište bilo čega drugog! Poljoprivrednih proizvoda, recimo: Možemo mi kukati koliko hoćemo o “uvoznom lobiju”, ali jedini pravi uvozni lobi su kupci koji radije kupuju jeftiniju i, budimo iskreni, nerijetko i kvalitetniju, ili bar uvijek iste kvalitete robu iz uvoza nego onu domaću, gdje mala imanja i niska tehnološka razina diktiraju visoke cijene uz varijabilnu kvalitetu.
Zato budimo iskreni. Slobodno tržište radne snage je zamišljeno da bi povuklo kvalitetnu radnu snagu iz siromašnih država prema bogatima. Ono možda ide u korist onih koji odlaze iz Hrvatske, ali i na štetu onih koji ostaju i zemlje u cjelini. Europa se danas srami svoje kolonijalističke prošlosti, no ona je donijela i mnogo dobrog “koloniziranim” narodima, pa i nama: tehnologiju, medicinu, civilizacijski napredak. Gdje bismo mi bili da nismo bilo dio antičke rimske civilizacije, Austro ugarske, Mletaka, kako koji kraj Hrvatske? Što bismo tada bili? Bosna, Srbija, Makedonija?
No otvoreno tržište u koje se danas Europa i zapad kunu zemljama poput Hrvatske ne donosi skoro ništa: potrošačima jeftinije razne đinđe, kuhinjske aparate i slično, ali proizvođačima nestanak. Otvoreno tržište ide u korist potrošača, ali na štetu lokalnih proizvođača – i u korist proizvođača iz tehnološki razvijenih država. No tu postoji rješenje u vidu privatizacije i otvaranja za strani kapital, bez skupe i neučinkovite zaštite domaćih tvrtki kako je učinila Irska. Otvoreno tržište radne snage je međutim još mnogo gore, jer ono izvlači supstancu iz siromašnih prema bogatima, ostavlja Hrvatsku bez visokoobrazovanog stanovništva, bogate čini bogatijima, a siromašne siromašnijma.
Egzodus prema sjeveru
I nije tu samo Hrvatska u tom loncu. Italiju, koja je u krizi, je u zadnjih pet godina napustilo milijun i pol ljudi, Grčka bilježi egzodus, Španjolsku je do pred tri godine godišnje napuštalo od 400.000 do preko pola milijuna ljudi. Godišnje! Prvog tjedna članstva Poljske u EU za boravak u drugim zemljama se prijavilo 174.000 Poljaka. Od ulaska u EU Poljsku je napustilo skoro tri milijuna ljudi. No, dok je Poljska barem zahvaljujući članstvu u EU udvostručila svoj BDP, Hrvatska nije provela privatizaciju, nije provela lustraciju, i nije učinila ništa.
Činjenica je, dakle, da siromašne zemlje poput Hrvatske, Grčke, Poljske, Španjolske i Portugala školuju doktore i inženjere za bogatu Njemačku – o svom trošku. I da za uzvrat od EU zapravo u tom segmentu ne dobivaju ništa, dok njihovi socijalni i mirovinski sustavi propadaju. Takvo stanje nije dugoročno održivo niti dobro za EU u cjelini, jer kako je neravnomjeran razvoj unutar Hrvatske doveo do pražnjenja nekih županija u Hrvatskoj dok su druge ostale netaknute, tako će neravnomjeran razvoj u EU s vremenom isprazniti neke države, a tu čak ima i gorih od Hrvatske.
Zato se onim što je rekla Predsjednica nikako ne treba izrugivati niti to treba shvaćati olako i koristiti da bi se pravilo pametnim. Problem nije zanemariv, i nije lako rješiv, ako uopće jest. Najbitnije je da ga Hrvatska ne može riješiti sama, bez pomoći EU. A EU nema volje pomoći, jednostavno jer od ovakvog sadašnjeg sustava ima i previše koristi.