Published On: Sub, pro 12th, 2015

Mali heroji s Manjače jači i od surove zime (FOTO)

BANJALUKA – Ideš li, rode? Idem, idem, skoro kao u Kočićevoj pripovijeci “Kroz mećavu” svako jutro četrnaestogodišnji Danijel Jošić iz sela Donje Ratkovo doziva dvije mlađe sestre i brata probijajući se kroz manjačke smetove u sedam kilometara dugom putu od kuće do škole.
Danijel, Danijela, Siniša i Bojana, unatoč teškim uvjetima života, planinskoj hladnoći i nejakim dječjim plećima, zrače optimizmom, dobri su đaci, redovni u školi i omiljeni među drugarima.
“Da bismo na vrijeme stigli u školu, ustanemo ujutro u pet, upregnemo konja, braco ga vodi, oni prte, a mi idemo za njim. Nije nam teško ustajati rano ni toliko hodati, na početku je malo i bilo, ali sad smo se već navikli “, ispričala nam je Danijela.
Kaže da snijeg napada i preko metra, ali da ni to nije problem za ove malene hrabre borce.
“Probijemo put nekako, malo Dorat isprti, malo mi i dođe se do škole. A, nije ni hladno, ugrijemo se mi hodajući”, nastavila je Danijela.
Koliki god snijeg bio, kažu, noge nisu nikada mokre, ai hladnoća se izdrži. Za to su zadužene mama i baka, koje mališane svake godine pred zimu opreme vunenim čarapama i džemperima koje ištrikaju.
Do škole im društvo pravi i pas Lesi, koji ih čuva u putu. A čuvar je ovim mališanima i više nego potreban, u njihovom zaseoku su svega tri kuće, tako da je sresti lisicu, vuka ili medvjeda nešto što se podrazumijeva.
“Lesi nas čuva, ima svakakvih životinja. Dok smo na nastavi, on luta, a kada završimo, naš Lesi se vrati, pa kući sa nama”, priča malena Danijela.
Šestogodišnja Bojana, najmlađa od četvero Jošića, tihim biranje nam je rekla kako voli jahati Dorata i da se ne boji, jer je svi paze.
“Ne bojim se, nisam nikada pala sa Dorata jer se uhvatim i držim, a braco vodi konju i pazi me”, tiho, s pogledom ispod oka, ispričala je djevojčica.
Najstariji među mališanima, četrnaestogodišnji Danijel, koji je zadužen za sigurnost male ekspedicije, ispričao nam je kako put do škole zna biti sve samo ne bezazlen.
“U sedmom razredu sam išao u školu, a Lesi me je pratio. I tako nešto sam se zamislio, kad u jednom trenutku na 10 metara ispredmene mečka i meče leže na putu. Prepao sam se i odmah krenuo natrag, ai lesija nije bilo svejedno i on je odmah za mnom krenuo “, kroz osmijeh nam je ispričao Danijel, dječački nesvjestan opasnosti u kojoj je bio.
Dok su nam pokazivali kuda oni to svakodnevno prolaze, prebirali smo priče i anegdote o događajima koji su im se dešavali na putu. Sa osmijehom od uha do uha Danijel mi je rekao kako danas neće morati pješke do kuće jer se putem može proći konjskim kolima, pa će otac da upregne Dorata.
Iako svaki dan samo u putu provedu četiri sata, a kod kuće valja pomoći roditeljima u poslovima, sve četvero su odlični i vrlo dobri đaci.
“Nikada mi nismo imali nikakvih problema s njima. Sve zadaće oni urade sami. Navečer kada se vrate, sjednu pa nauče to što imaju, večeraju pa u krevet. Skromni su i složni. Što imaju, to im je i dovoljno. A odmalena nam pomažu oko svega, u polju, oko životinja “, priča otac Sretko.
Kaže da supruga i on sťahuj kada mališani ujutro krenu u školu, ali “život je tako odredio i mora se prihvatiti da ne može drugačije”.
“Dobro bi nam došao neki mali džip koji može ovuda proći da ne moraju više pješke da idu. To bi ih spasilo zime i umora”, kaže on.
Nastavnica Sanela Stakić, koja Danijelu i Danijeli predaje srpski jezik i književnost, kaže da se radi o divnoj djeci i za koju samo ima riječi hvale.
“Ja sam njima prezadovoljna. I pored svih problema koje imaju, oni su najveseliji i najvedriji. Nikada im ništa nije problem, nikada se nisu izvlačili. Koliki god da snijeg napada, oni dođu u školu, stvarno se radi o divnoj djeci”, ispričala je nastavnica, na čiju priču se nadovezao Brane Vulin, direktor škole “Petar Kočić” u Sitnici, kod Ribnika, koju mališani pohađaju, i ispričao nam kako su mali Josić omiljeni i među drugarima, pa im tako, kada je sezona poslova na njivi, svi drugari priteknu u pomoć.
“Jedne godine nas je pitala majka mogu li djeca taj dan izostati iz škole jer su imali puno posla oko okopavanja kukuruza, izašli smo im u susret, ali tada su se svi drugari okupili i otišli da im pomognu”, kaže Vulin.
Surova planinska klima ovih krajeva iskovala je velike ljude. Ne sumnjamo ni najmanje da će i Josić izrasti u isto takve, snažne, pravične, vrijedne i poštene.
[envira-gallery id=”203063″]

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare