Published On: Ned, tra 8th, 2012

Lovrenović: Tuđman je HB Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu

Prošlo je 20 godina od početka rata u BiH. Sarajevo je 5. travnja počelo gorjeti. Rat u Hrvatskoj već je trajao gotovo godinu dana i bilo je pitanje trenutka kada će se preliti u BiH. Sarajevo je bilo stiješnjeno, turobno u očekivanju čuda – da se rat neće dogoditi. A već se dogodio Vukovar, Ovčara je zlokobno najavljivala Srebrenicu, Dubrovnik je bio u okruženju. Bosanskohercegovački književnik Ivan Lovrenovićostao je u Sarajevu i kad je počeo rat.

 

 

Je li vam brzo prošlo ovih 20 godine? Kakvi vas osjećaji “opsjedaju” u vezi s time, pitamo ga dok se prisjeća tih ratnih dana.

– Trajalo je vječnost, a prošlo za tren – tako bi se, proturječno moglo reći, a da i jedno i drugo bude tačno. Ono prvo, zato što se za tih dvadeset godina izdogađalo toliko toga za što u nekim drukčijim vremenima treba nekoliko puta po dvadeset godina. Ovo drugo, zato što se sve to na naš život odrazilo tako da se nismo stigli ni osvijestiti, a on je već prošao. Pa se u čudu pitamo: kad prođe, kamo nestade – kaže na početku razgovora Lovrenović.

Preživjeli ste sarajevsku opsadu, jeste li primijetili kako mijenjate ne samo osjećaje nego i stavove, i moralne i političke?

– Moja obitelj i ja spadamo u one građane Sarajeva koji su doživjeli dvije vrste opsade. Prvu, u obliku klasične okupacije, kada su JNA i srpska vojska 2. na 3. svibnja zauzeli sarajevsku četvrt Grbavicu, i kada nesrpski život nije vrijedio pet para. Uspjeli smo pobjeći, a sve što je u predmetnom i memorabilijskom smislu svjedočilo o našem prethodnom životu – uništeno je.

Zatim smo se mjesecima, uzalud, pokušavali za nešto uhvatiti u “slobodnom” Sarajevu, koje je bilo opsjednuto i ubijano na distancu, s brda. To su dva jednako granična, a posve drukčija iskustva. Ovo potonje svijetu je prilično poznato, jer se o njemu obilato svjedočilo; o grbavičkom ni do danas nije ispričana vjerodostojna i cjelovita priča – stradalnička, vojna, politička… U ratnoj memoriji Sarajeva, Grbavica jedva da je fusnota.

Jeste li ikada pod tim pritiskom bili politički radikalni?

– S protokom vremena, mijenjaju se u vezi s tim strašnim iskustvima osjećaji, mijenjaju se, ili barem modificiraju, stavovi i mišljenja. No, za bilo koji oblik političkoga radikalizma nikada nisam imao “talenta”. Možda i zato što je svaki politički radikalizam, između ostaloga, i izraz intelektualnoga konformizma, puštanja linijom manjeg otpora, prepuštanja “jednoj istini”.

Chris Hedges piše prošli mjesec o BiH da duga izloženost ratnom i drugom stradanju dovede do toga da ljudi sami prihvate uništavanje društva i sebe samih kao normalnu pojavu, prenosi li se to i na nove generacije?

– To je nesumnjivo teško i ozbiljno pitanje, o njemu bi trebalo govoriti s ozbiljnim uvidima i uz oprez pred generaliziranjem. Ono što bih se usudio opservirati, tiče se empirijski vidljive pojave, da se novim generacijama ne nudi neki širi društveni horizont, neki opći racio društvenosti i ljestvice vrijednosti u kojemu bismo vidjeli smisao vlastite budućnosti i borbe za nju. Uza sve druge loše stvari koje prate današnju Bosnu i Hercegovinu, ta je možda najgora i sistemski najopasnija.

Je li BiH zapravo nepostojeća, možda čak i fantomska država koja opstaje jer to želi međunarodna zajednica. Tim Judah u povodu 20 godina od početka rata piše u The Economistu da mnogi stranci ne shvaćaju da današnja BiH nije ista kao prije rata ili ratna, nego je opterećena novim problemima – rat na neki način nikad nije završio?

– Dobro, da, to je teza koju sam prije dvije godine istaknuo i u naslov moje i Jergovićeve knjige Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata. I to nimalo ne proturječi Judahovoj tezi koju citirate. Naime, u političkom smislu riječi rat nije završen, jer nisu zaokruženi i dostignuti ratni ciljevi strana koje su ratovale, a ni jedna od njih nije se istinski, trajno, “iskreno” odrekla tih ciljeva, i sve glavne politike tome su podređene. Istovremeno, stjecajem najrazličitijih okolnosti (protokom vremena, promjenom prilika u najbližem susjedstvu i u međunarodnom kontekstu, itd) politički odnosi i politički profili glavnih aktera u međuvremenu su se mijenjali, pa je današnja Bosna i Hercegovina doista drukčija i zahtijeva drukčiji pristup i tumačenje. To ne samo da često ne uviđaju stranci, nego i mnogi domaći tumači i analitičari.

Kakav je vaš stav iz današnjeg rakursa prema Tuđmanu i što je konačni račun njegove politike prema BiH koja je išla od želje za podjelom do stvaranja hrvatske bosanske, bolje reči hercegovačke paradržave, do kasnijeg savezništva s Bošnjacima?

– U slučaju Bosne i bosanskih Hrvata za rezultate Tuđmanove politike slobodno se može reći da su – katastrofa, i to na nesagledivo dugi rok. Današnje brojke o svemu tome rječito govore: od 760.852 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u Bosni i Hercegovini živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. Hercegovina je nešto malo “pojačana”, Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše. Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna činjenica – većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglavnom Srbima, mahom pasivne i zaostale, te u Hercegovinu, otišla u aranžmanu “humanoga preseljenja”, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmanove žrtve: Bosansku posavinu, na primjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali muslimani, ali je i Tuđmanova politika huškanja tomu pridonijela. Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov panetnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, doveo do toga da se u ime “nacionalne ideje” počine ratni zločini. Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu i Hercegovinu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. S Tuđmanom kao “velikim vođom”, “ocem nacije i domovine”, “predsjednikom svih Hrvata”, bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

A što mislite o bošnjačkom lideru Izetbegoviću koji se nije uspio nametnuti kao čovjek neke stvarne političke vizije?

– Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud, i osobni i narodni i bosanskohercegovački, pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u “bratskom” paklu devedesetih.

Međutim, strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada nije u razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju “ideju Bosne”, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno plastično izrazio u svojim ranim knjigama. Tako je njegovu ideju Bosne, zapravo, moguće tek neizravno i nesigurno iščitavati iz cjeline njegova djelovanja, odluka i prigodnih poruka. Međutim, sve od napuštanja Platforme Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz proljeća 1992., u kojoj je bila konzistentno artikulirana koncepcija borbe za demokratsku državu i građansko društvo, svaki pokušaj takvoga iščitavanja više dovodi u zabunu i dileme, nego što pruža jasan odgovor o Izetbegovićevom viđenju Bosne i Hercegovine.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista