Ljubitelji NDH zapravo nisu protivnici komunizma. To što se NDH u Drugom svjetskom ratu našla na suprotnoj strani partizana ne znači da su se borili protiv socijalističkog ekonomskog sistema. Dapače, ispada da je njihov ekonomski sistem bio gori i vjerojatno pogubniji od Titovog komunizma.
Postoji vrlo malo pisanog materijala o gospodarstvu i gospodarskoj politici u kvinslinškoj tvorevini diktatora Ante Pavelića koja je postojala od 1941. do 1945. godine.
Povijesni istraživač Darko Prebeg je objavio svoja saznanja skupljena nakon 15-godišnjeg istraživanja na stranicama Hrvatskog povijesnog portala na čijoj osnovi možemo izvući jasan zaključak kako to nije bila tržišna ekonomija, već čisti korporatizam u kombinaciji s nekim segmentima socijalizma.
Ekonomija je bila projektirana po uzoru na njemački Treći Reich i talijanski fašizam. Postojao je središnji državni ured koji je određivao točno što će koja tvrtka ili obrt smjeti proizvoditi i prodavati te kome.
Vlada je organizirala ured koji je prikupljao podatke s terena o proizvodima kako bi ih pokušala izvoziti. U rujnu 1941. izašao je popis zabranjenih artikala koji se nisu smjeli prodavati u trgovinama na malo, a još prije toga zabranjeno je prodavati namirnice nužne za život. Njih je država prikupljala i dijelila narodu sukladno Poglavnikovoj naredbi.
Po uzoru na ratnu ekonomiju nacista, taj se sustav i u NDH zvao “racionalizacija”. Moramo imati na umu da su slične poteze tada učinile i mnoge zapadne zemlje čisto radi toga što je bilo ratno stanje, no neke politike su već tada pokazale smjer kojim bi NDH išla i da je preživjela rat. Na primjer, državne poslovne središnjice.
Državna središnjica za tekstil
Već u travnju 1941. osnovana je u Zagrebu Poslovna središnjica NDH za tekstil.
Sve tvornice tekstila, obrti i trgovine na veliko, koje su se bavile proizvodnjom i prodajom svih vrsta onda poznate tekstilne robe, mogle su i morale od toga datuma sve svoje proizvode prodavati ostalom pravnim osobama, privrednim poduzećima i tvrtkama, privatnim fizičkim osobama te vojnim i medicinskim ustanovama isključivo preko novoosnovane Poslovne središnjice za tekstil. Ista je pak započela svoje djelovanje u sklopu Saveza tekstilne industrije i bila pod upravom i nadzorom državnog Povjerenika, postavljenog od strane Ministarstva narodnog gospodarstva. Svi ugovori, zaključnice i narudžbenice pravnih osoba, privrednih poduzeća i tvrtki u vezi s prodajom i kupovinom tekstila i tekstilnih prerađevina, koji su bile sklopljeni iza dana 6.travnja 1941. godine, morali su se u roku od osam (8) dana predočiti na uvid i naknadno odobrenje ili poništenje valjanosti od strane Poslovne središnjice za tekstil. Ukoliko se netko ogriješio u navedene propise, bio je po kratkom postupku kažnjen zatvorom do jedne godine, kaznom do 500.000,- dinara, isključenjem iz prodaje i trajnim oduzimanjem obrtnice.
Narodno gospodarstvo
Pavelić je uveo termin “narodno gospodarstvo” kao novi sustav, a zapravo je prepisao zakone iz Njemačke i Italije. Svaki proizvođač i trgovac morao je dogovarati sve izravno s državom, što je klasični primjer prinudnog korporatizma.
Ideološka osnova tadašnje potpuno nove ideje o cjelovitosti organizacije ukupnog hrvatskog gospodarstva sastojala se u tome, da niti jedna grana privrede niti jedno poduzeće niti jedan poduzetnik i njegov radnik te niti jedan seljak ni građanin, ne mogu živjeti i raditi samostalno, a ne obazirući se na interese drugih žitelja NDH. Uvođenjem sistema narodnog gospodarstva kao jedinstvene cjeline više privrednih grana, započelo se i s razmišljanjem o novom kreditnom sustavu. Ideja bijaše, da isti ima prvenstveno služiti produktivnom razvoju industrijske i gospodarske proizvodnje, a potom tek posljedicama dobrog položaja istih, dakle trgovini i javnim radovima te podizanju općedruštvenoga standarda.
Radnički stanovi
Država je započela s izgradnjom cijelih radničkih naselja čiji su stanovi trebali pripasti politički odabranim obiteljima (nešto vrlo slično kao što je radila SFRJ), samo što zbog rata ova ideja nije nikada realizirana do kraja.
Tadašnja je vlada na sve načine željela iznaći načine stimulacije mladih ljudi, pogotovo mladih bračnih parova sa ili bez djece, za njihovu prekvalifikaciju u industrijsku radnu snagu. Tako je jedan od prvih aktova bila Odredba o izgradnji radničkih obiteljskih domova, donešena dana 9.lipnja 1941. godine u Zagrebu. Odluka je pala na Donju Dubravu odmah kraj Zagreba, gdje se ubrzo započelo sa izgradnjom čitavog naselja, nazvanog “Naselje Ante Starčevića, oca Domovine”! Potrebite skice niza radničkih kuća poslana je prethodno osobno Poglavniku od strane Radničke komore iz Sarajeva.
Zaključak
Ante Pavelić, poglavnik NDH proglasio je jednostranačku diktaturu, a ni gospodarstvo nije namjeravao pustiti da radi po svome. Dakle, ustaše definitivno nisu bili zagovornici slobodnog tržišta niti tržišne ekonomije koja bi dopuštala neke značajnije slobode u proizvodnji i prodaji. Država je određivala ljudima što i kako da rade te je predviđala oštre kazne za one koji se ne pokore naređenjima. Takav režim, iako je tolerirao privatno vlasništvo u proizvodnji i trgovini, nije ga poštivao koliko treba niti jamčio pravo slobode upravljanja privatnom imovinom, a to je pravo osnovni preduvjet za zdravo funkcioniranje gospodarstva. Ovakva, fašistička politika u ekonomiji, bila bi sigurno pogubnija i od Titovog režima da je ostala na snazi nakon 1945. Osim iz humanog aspekta, treba reći da je i iz ekonomskog aspekta na području naše zemlje u 2. svjetskom ratu od dva zla pobijedilo ono manje zlo.
Kako to da nitko nije težio liberalnom kapitalizmu?
Netko će pitati: kako to da na ovim prostorima nije postojala baš nijedna struja koja bi se zalagala za kapitalizam i slobodno tržište po uzoru na Zapad? Ja sam si dugo postavljao isto pitanje, ali odgovor na njega sam pronašao tek čitajući Misesovu knjigu “Liberalizam” gdje, između ostalog, ovaj liberalni teoretičar i ekonomist objašnjava nastanak i razvoj liberalne ideje u različitim dijelovima Europe. Zaključio je da liberalizam nužno izvire tek nakon što nacija ostvari svoj cilj o samostalnosti. Kod naroda koji su dugo bili pod okupacijom (i tu je baš naveo narode Balkana, srednje i istočne Europe) ljudi su težili nacionalnom osamostaljenju, tako da su i mnogi autori i političari, koji bi inače sigurno bili liberali, više isticali svoj nacionalizam zbog želje i nastojanja da dobiju vlastitu državu. Ljudi će pod okupacijom sve teškoće – neke utemeljeno, a neke neutemeljeno – svaljivati na okupatora i vjerovati kako bi to “naši vodili bolje”, a tek kad se osamostale i dobiju svoju državu, onda se može javljati liberalizam među pojedincima koji sad žele neovisnost o “svojim” političarima na vlasti i autonomiju vladanja svojim tijelom, mislima ili poslom.
Hrvati su bili dugo pod okupacijom drugih naroda (Austrije, Mađarske, Italije), a zatim su ušli u zajednicu s drugim narodima Balkana (Kraljevina SHS, Kraljevina Jugoslavija) u kojoj su opet bili ona “potlačena” klasa, tako da je ostao nacionalistički naboj koji bi u normalnoj situaciji, kad nacija ima svoju domovinu, bio zamijenjen liberalnim. Stoga je razumljivo zašto u tom trenutku nije bilo struje koja bi se borila za zapadne vrijednosti, odnosno liberalnu demokraciju i kapitalizam. Hrvatska je bila osuđena na dugi period diktature, bilo je samo pitanje hoće li ona biti nadnacionalna komunistička ili nacionalna fašistička (koja je imala jako puno veze sa socijalizmom).