Published On: Sub, srp. 14th, 2018
#3rd |

Livno: Cijeli grad živi za Dalića i Hrvatsku

Majice s natpisom “Daliću, Livno se tobom ponosi” preplavile su bosanskohercegovački gradić. Krivci su glavešine s Radio Livna, koji su nakon velike pobjede “vatrenih” odlučili podijeliti cijeli kontingent suvenira s Dalićevim likom što se kao kakav dragi vođa smiješi sa svih strana: iz izloga, s pročelja kuća, jumbo plakata…

Zlatka, kojem je suđeno zlato, u rodnome mjestu obožavaju, a pobjeda nad umišljenim Englezima srčanije je proslavljena na livanjskom gradskom trgu nego na Jelačić placu ili u Đardinu. Ovaj je kraj osiromašio, uništilo ga je kontinuirano iseljavanje, a posljedice rata se još vide; pa se sreća što nas je sve skupa iznenada zapljusnula – još snažnije osjeća. Emocije su jače.

Piše: Saša Ljubičić | Foto Božidar Vukičević/HANZA MEDIA

Nema automobila bez kockastih oznaka, na sve se strane trubi, pjeva, ori od trenutka kad je turski sudac u Moskvi odsvirao kraj, a tako će biti, kažu nam, sve do nedjelje, kad nam na megdan dolaze gospoda Francuzi. A, onda sve nanovo; uz fanfare i suze radosnice.

– To je bilo nešto neviđeno! Ma, čudo nevišeno! Toliko baklji, toliko ludila, ne pamti se takvo slavlje. Bilo je ljudi u gradu da je nemoguće. Ja ne znam kako jutros stojim na nogama od umora. Vidiš da me glas izdaje – euforičan je Marin Krišto koji nas je doveo u naselje Brina, ravno pred krasnu kuću u cvijeću Zlatka Dalića, kojem poslije finala – kako god završilo – podno Bašjakovca spremaju spektakularan doček.

– “Kanta” je naša – zafrkajemo se, a mislimo “zaozbiljno”.

– Jašta nega naša – odgovara Marin, siguran da će se u nedjelju slaviti još žešće. To nam potvrđuje i mladi domaćin.

– Mi smo se oko toga u Livnu jako angažirali. I veliki mural na neboderu u centru se radi, odobrenje je već stiglo – kaže nećak Zlatka Dalića, Adriano Dalić, čiji je otac Miran, Zlatkov brat, i koji nije imao snage gledati nadigravanja “vatrenih” u Rusiji da ga srce ne izda.

Vidjeli ste kakvi je stric. Skroman, razuman, s obje noge na zemlji. On ne bi da se od toga radi spektakl, cirkus, i mi to kao obitelj svi do jednoga poštujemo – Adriano će dok ga snimamo sa suprugom Anteom i kćerkicom Nikom u dresu hrvatske reprezentacije.

Dalićevu obitelj već mjesec dana opsjedaju novinari, a oni – po dogovoru – prepuštaju mikrofon izborniku, ponosni na njegove uspjehe kao i svi Livnjaci.

– Nemojte da vas nema tu u nedjelju. I kad se bude slavilo titulu. Zlatko je reko da će gledat dovest i kojeg igrača. Bit će tu čudo njegovih prijatelja. Evo, sad je zvao Mate Bulić da dolazi…

– Znači, Mate će pivat?

– Ko gost dolazi, da proslavimo, ali vjerujem da će i zapjevat koju. A još kad bi mu se Thompson pridružio – Adriano će, za kojeg je, kaže, kako god završilo – Hrvatska pod vodstvom njegova strica već prvak svijeta.

Hajduk ili Dinamo? Koga više vole Livnjaci?

– Zlatko je za Ajduk, a moj je otac bio za Dinamo do onih navijačkih nereda, poslije se i on okrenuo vamo.

– A, zato Zlatku košulja bila nosi sreću? – zasvijetlile su mi oči.

– Sve ti je ovdje i prije rata bilo za Ajduka. Ja znam, i moj je dedo navijo – odgovara umjesto Adriana prijatelj Marin, pa će kroz smješak: “Nosi nam se bila boja!”

I Stipe Šarušić, koji je krenuo u centar Livna prodivaniti s društvom o utakmici “što mu je živce pokidala”, potvrđuje da su ljubav prema Hajduku i reprezentaciji Hrvatske isprepleteni.

– A, otkad Ajduku loše ide, meni ti ova reprezentacija dođe ko melem na ranu, Stipe će.

– Moraju se oni ugledat na reprezentaciju, na ovu borbenost koju su dečki pokazali. Daj sto posto od sebe pa će ti se vratit, razumiješ, ko što su i oni dali. Jesi vidio da su bili kasnije jači, brži i bolji od Engleza, da su letjeli, ginuli do zadnjeg, proradio je u mirnom Stipi adrenalin.

– Ja ti nisam čovjek od galame. Što se reče – vazda mrtav ladan. Ni u svatovima se ne dignem da zaplešem. Al ono sinoć… Ma, znaš da sam se bio priplašijo, nastave li naši nako igrat, a ovdje vako slavit, da će sve izgorjet. Bogami moga, tako je to bilo. Gorjelo je nebo i zemlja, opisuje Stipe feštu nad feštama.

A, kako se živi u Livnu? Kako ih “drži svakodnevica”? Kad “vatreni” ne igraju?

– Slabo i nikako. Sve što je mlado, sposobno, ošlo je vani. Ovo ti je ko starački dom otvorenog tipa. To je, i inače, sudbina ovog kraja – iseljavanje. Pa, gledaj rat u Rvatskoj. Ko ti je kod Osijeka i Vukovara izginuo nego Livnjaci što su prijan ošli gore. Ima nas više dolje u vas po Splitu, Solinu, Kaštelima nego tu. Ovdje se ljudi samo vode adresom, a žive na sve strane – dijagnosticirao nam je “doktor” Šarušić bolest koja je teško pogodila ovaj lijepi zeleni kraj, na sat i pol vožnje od Splita.

– Ima situacija da čovjek radi, žena radi, imaju fin poso, znaš ono; siguran poso, ko što je u pošti ili banci, a tu je uvijek fina plaća. I oni ti se dižu s njega i idu gore. Za Njemačku!? Stalno se osipamo, tužno će Stipe, koji o Daliću niže komplimente.

– Vidi se da je to čovjek fin, discipliniran, a samo disciplinirani sportaši uspijevaju. Ivanišević je imao disciplinu, jer da nije, nikad Wimbledon ne bi osvojio. Kažu, daj Bože da opet pobijedimo. Dragi Bog će ti dat ako ti napraviš svoj dio, razumiješ? Samo još da Francuzima damo po tamburi, da im vratimo za devedeset i osmu, nada se trijumfu nad trijumfima.

Katarina Džeko šeta za ruku Luku Modrića. Je, piše mu na leđima Modrić, i ima dres hrvatske reprezentacije, i trčkara po glavnom livanjskom trgu ko navijen; vidi se da je to najbolji vezni na svijetu. Najmlađi Katarinin sin dobio je ime po neumornom kapetanu.

– Znači, mali je Luka, a prezime mu je Džeko, kao Edin Džeko, ali nemamo s njim ništa – kaže mama Katarina.

– Al zato imamo s izbornikom. On je naš. S Brine. Roditelji su mu tu, brat. Ja mu više znam sestru Mladenku, ali o njemu ćete čut samo dobro, ponosna je Katarina na svoga sugrađanina koji, iako dugo vezan kao i cijela mu obitelj za varaždinski kraj – ne zaboravlja Livno i stalno mu se vraća.

A nama u susret trče Livnjanka koja nosi tu famoznu majicu s idolom Zlatkom.

– Otpočetka vjerujem u Dalića, nije ovo od jučer. Čim je on to preuzeo, ja sam znala – finale je naše. Daliću, ponosimo se tobom! – stavila je točku na ovu reportažu Daliborka Kelava, a Modrić & Rakitić će se pobrinuti, bude li potrebno, za bijelu točku.

Treća sreća – najveća!

Braća Jahjefendić

U gradskom parku Rakitić i Perišić kombiniraju ko po špagi, vješto da ih je Božo odmah ‘škicnuo’ fotoaparatom. Tko zna, možda braća Tin i Adriano Jahjefendić, koji su navukli na sebe dresove ‘vatrenih’, sutra zaigraju za svoju Bosnu ponosnu? Budu bolji od Džeke i jarana? Do njih na klupi sjedi Safija Duran.

– Da, kakav je Dalić? A, šta pitate? Ne mere bit bolji neg je. Skroman, normalan, fin. Slušaj me – čovik. Pravi pošteni čovik! Sve je pohvale zaslužio. On nit se živcira, on svoj poso radi baš kako treba. Da je nakih ljudi još ovdje ko on, sve bi nam cvalo – oduševljena je izbornikom i Safija.

– Sa sestrom sam mu dvadeset godina radila, a on je davno odavde otišo. E, da je više Dalića. Napišite, baš sam ponosna na njega ko i cijelo Livno. Živio naš Zlatko!

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer