Published On: Tue, Jun 11th, 2013

LITVA: Zadnji pogani Europe – sljedbenici košarke

Sabonis, Homičus, Kurtinaitis, Jovajša… To su imena legendarnih ‘apostola’ one druge religije i dobro su poznata svakom pokloniku sporta u Hrvatskoj koji pamti 80-e i legendarne žestoke momke kluba Žalgiris iz Kaunasa. Rivalstvo Jugoslavije i SSSR-a, zatim Cibone i Žalgirisa, pa 90-ih Hrvatske i Litve, sve je to bilo dijelom i ovdašnje opće kulture dok nam se košarka nije sunovratila u radićevski ponor iz kojeg do današnjih dana ne nazire izlaz.

Košarkaški panteon Litve u međuvremenu se dobrano napunio u odnosu na hrvatski: Jučer Marčiulionis, Karnišovas, Štombergas, danas Jasikevičius, Javtokas, Songalia, Valančiunas… Mogli bismo tako još nekoliko odlomaka. Formirana iz bazena od svega 3,5 milijuna ljudi , ‘zelena’ reprezentacija redovito bere medalje po skoro svim svjetskim i kontinentalnim natjecanjima. 

Zašto u članku o državi Litvi toliko guslamo o košarci? Zato što je ta igra jedinstven izraz suvremene litavske kulture koji nadilazi okvire sporta, zabave, pa i cijele epohe. Loptanje ispod i iznad obruča bilo je jedna od najjarkijih litavskih uspomena na neovisnost prije sovjetske okupacije nakon koje je uslijedilo pola stoljeća nasilnog zatiranja nacionalnog identiteta. Godine 1939, nepuna četiri mjeseca pred izbijanje 2. svjetskog rata, majušna samostalna Litva s glavnim gradom Kaunasom (Vilnius je tada bio pod Poljskom) organizirala je europsko prvenstvo u košarci i osvojila svoj drugi naslov prvaka zaredom. Godinu dana kasnije, slijedom pakta Ribbentrop-Molotov, Litva je vojno okupirana i priključena komunističkom imperiju Sovjetskog Saveza. Granice sovjetske Litve povećale su se tada do današnjih dimenzija, ali o nezavisnosti pod Staljinovom čizmom više nije smjelo biti ni riječi.

Svjedoci tvrde da se košarka nastavila igrati i u gulazima Sibira, arktičkog kruga i drugih zabačenih krajeva SSSR-a, kamo je društveni inženjering Džugašvilijevog režima otpravio stotine tisuća Litavaca. Mnogi su skončali u mukama prije no što je 1953. skončao Staljin, nakon čega su iz logora pušteni milijuni žrtava represija.

Arvydas Sabonis, najveći igrač u povijesti zemlje i službeno najviši živući Litavac (221 cm), pronosio je svijetom sportsku slavu Sovjetskog Saveza, a sin je i unuk raskulačenih logoraša. Mnogi njegovi suigrači imaju sličnu obiteljsku situaciju. O tim se stradanjima danas mnogo govori i piše. Guardian, međutim, upozorava da se zapanjujuće malo govori o ulozi Litavaca u holokaustu; prijestolnica Vilnius prije nacističke okupacije imala je preko stotinu sinagoga i bogomolja, a Židovi su činili skoro polovicu tamošnjeg stanovništva. Danas ih je ostalo samo pet tisuća – pet posto od negdašnjeg broja.

ZNAJU KAKO POVUĆI FONDOVE EU-a

 

Broncu koju je reprezentacija samostalne Litve osvojila na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza mnogi su doživjeli kao znak da za njihovu domovinu dolaze bolja vremena.

No, kao što je poznato i ovdašnjim narodima, tranzicijska budućnost nije bila ni približno lijepa kako se očekivalo. Premda je odcjepljenje donijelo smrtonosne sukobe u kojima su građane gazili sovjetski tenkovi, devedesete ipak nisu rezultirale ratom kao na Balkanu. Nije se, međutim, izbjeglo osiromašenje najširih slojeva, propast javnih dobara, mafiju, prostituciju… S druge strane, zemlja se otvorila žuđenom zapadu, Skandinaviji, Njemačkoj… Do ulaska u NATO 2002. i EU 2004. godine Litva se po statističkim podacima o ekonomiji približila ili čak nadmašila Hrvatsku za kojom je nekad uvjerljivo zaostajala. No utjecaj krize iz SAD-a koja je započela 2008. godine razotkrio je svu fragilnost ‘baltičkog tigra’. Srednji dohodak u Litvi danas je oko 500 eura, građani plaćaju najskuplji plin u Europi, a stanovništvo je sa 3,7 milijuna u sovjetsko doba palo ispod tri milijuna danas.

Svjetlo na kraju tunela ipak se nazire jer nacionalna ekonomija u zadnje dvije godine bilježi rast BDP-a od oko četiri posto, čemu je pomogla i činjenica da se Litva pokazala kao jedan od šampiona povlačenja sredstava iz razvojnih fondova Europske unije. Cijeli gradovi-lječilišta, nacionalni parkovi, prometne mreže i tvornice obnovljeni su ili iz temelja izgrađeni uz pomoć milijardi eura iz odobrenih fondova o kojima sada mašta Hrvatska.

Etno/neopaganski festival Mėnuo juodaragis

Provincija litavskog juga po ljudskom je utjecaju zanimljiva kombinacija drvene gradnje na tragu ruske tradicije te stilova i vizura koji kao da vuku prema Skandinaviji ili nečemu trećem, stvarajući tako dojam tajanstvenog europskog naroda. Taj dojam raspaljuju guste, gotovo fluorescentno zelene šume iz kraja čiji su drevni stanovnici, usput, zadnji u Europi primili kršćanstvo (premda bi taj podatak vjerojatno bili spremni osporiti drugi etnolozi, recimo stručnjaci za rusko Povolžje).

Kontrapunkt vilinskoj šumi jugoistoka predstavlja pjeskovita obala Baltika na zapadu. Najfascinantniji prirodni fenomen je Kurska prevlaka – uski, 98 kilometara dugi poluotok pun pješčanih dina. Na nekim mjestima nije širi od 400 metara, a međusobno ga dijele Litva i Rusija. Tamo se nalazi gradić Nida u koji su se svojedobno doselile kolonije njemačkih umjetnika. Thomas Mann je tamo pisao ‘Josipa i njegovu braću’.