Dragan Čović, vođa HDZ-a, odavno je naviknut na političke oluje u Bosni i Hercegovini, ali ovaj put ima dodatni pritisak: kako očuvati strateške interese Hrvata dok se suočava s optužbama koje izgledaju kao školski primjer političkog spinanja.
Južna interkonekcija, projekt koji bi mogao promijeniti energetsku sliku regije, sada je postala još jedan poligon za odmjeravanje snaga između domaćih aktera i međunarodnih posrednika, s posebnim naglaskom na ulogu američkog ambasadora Michaela Murphyja.
Američki ambasador, uvijek na pravoj strani demokracije, odlučio je potegnuti pitanje nadležnosti nad plinskim projektom, sugerirajući da bi sjedište trebalo ostati u Sarajevu, pod kontrolom BH Gasa. Zašto mu je toliko zapelo za to čitajte u ovom tekstu.
BH Gas, tvrtka s poviješću sumnjivih poslovnih praksi, odjednom se u ovom narativu prikazuje kao uzor transparentnosti, dok Mostar, koji traži kontrolu nad projektom, postaje simbol tobožnjeg nacionalističkog avanturizma.
Optužbe da Hrvati zastupaju ruske interese zvuče groteskno kada se uzme u obzir da se radi o uvozu američkog plina. To, naravno, nije spriječilo Murphyja da implicitno sugerira kako bi Hrvati trebali biti fleksibilniji – čitaj: popustiti pod pritiskom.
Interes Hrvata u ovom slučaju nije samo legitiman, nego i posve uobičajen u globalnim političkim i ekonomskim okvirima.
Svaka država ili entitet koji ima resurse ili infrastrukturu na svom teritoriju nastoji osigurati da se upravljanje tim resursima odvija na način koji izravno koristi lokalnoj zajednici.
U ovom slučaju, Hrvati žele sjedište plinskog projekta u Mostaru, što je logičan zahtjev s obzirom na to da plinovod prolazi kroz Hercegovinu i značajno utječe na njezin razvoj.
No, Murphy, kao simbol međunarodne moći, očito ne vidi problem u tome da diktira rješenja stranoj državi, koja idu na štetu ne jedne strane (bošnjačke) nego suprotno njegovim privatnim interesima o kojima šuti, i to je jedini razlog što se drugi akteri, poput BH Gasa, uzdižu na pijedestal moralnosti i transparentnosti.
Optužbe za korupciju koje se neprestano plasiraju protiv hrvatskih područha nemaju temelja, a kada se usporede s povijesnim aferama vezanim za BH Gas, čini se da kriteriji za ocjenu „perspektivnosti“ nisu isti za sve.
I dok Murphy forsira demokraciju „kap po kap“, koristeći mehanizme političkog pritiska i medijskih manipulacija, hrvatska strana ima svoje alate.
Diplomatski, Hrvatska je u poziciji da ne samo traži sjedište u Mostaru, nego i da preispita status samog Murphyja. Da mu zauvijek zapečati karijeru. I to može biti uvjet Zagreba Washingtonu ako žele nastavak gradnje plinovoda kroz Hrvatsku.
Ako se nastavi ovakav pritisak, hrvatski politički vrh ima sve argumente da ospori ambasadorovu ulogu i njegovu očitu pristranost. Pa i da aktivira FBI u istragama po BIH.
Što god se dogodilo, jasno je da su Hrvati svjesni svojih prava i spremni ih braniti.
Plinovod nije samo pitanje energetske sigurnosti; on je postao simbol otpora nametnutim rješenjima koja ignoriraju stvarne potrebe i interese malih naroda pred bujicom interesa velikih sila.
A Murphy? Možda će uskoro morati shvatiti da svaka mreža lažne moći ima svoju granicu – i da je upravo upecao sebe u vlastitu.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
