Jutro u Bihaću, dan kao stvoren za sjećanje na veličanstvene bitke, slobodu i heroje. Obilježavanje 30. godišnjice oslobađanja naselja Bugar i Čavnik, dva zabačena kutka uz granicu s Hrvatskom, protječe u sjeni velikih riječi, cvijeća na spomen-obilježjima i patetičnih poziva na sjećanje.
Ali, ako je nešto ovdje živo, to je ironija. Jer kako drugačije objasniti priču o oslobođenju Bihaća, tog simbola otpora i heroizma, kad ni Bihaću nisu mogli pomoći oni isti koji danas polažu cvijeće? Ne, nisu ga oslobodili sami, nego uz malu, sitnu, nevažnu pomoć Hrvatske vojske. Hvata me osmijeh kad čujem kako danas politički dužnosnici slavodobitno spominju „pobjede“, kao da nisu zaboravili da je upravo Hrvatska vojska izvukla stvar iz ponora.
Zaboravimo trenutak da je Bihać 1995. bio na rubu da doživi sudbinu Srebrenice. Zaboravimo i da su hrvatski generali, ne samo Tuđmanovim dekretom nego i vojnom strategijom, stali iza Armije BiH i zaustavili srpske snage. Fakat, što bi bilo s Bihaćem da nije bilo Oluje? Vjerojatno bi spomen-obilježja na Bugarskim livadama danas postavljali oni isti Srbi koji su ga pokušali osvojiti.
„Bitka za Bugar“, veli gradonačelnik Sedić, bila je presudna za Bihać. I jeste, u pravu je. Ali u toj bitki nije presudila samo hrabrost bošnjačkih branitelja. Presudio je savez s onima koji su đuture vraćali teritorij i spašavali živote, dajući svoje, makar ih danas politički narativi vješto izostavljaju iz priče. Hvala, Hrvatska vojsko, ali, znate, mi smo ovo sami izgurali. Valjda Allah voli takvu skromnost?
A sad, malo o toj famoznoj ljubavi prema komšijama. Ako je suditi po politici Sarajeva, Hrvati su zadnji na listi prioriteta i prvi na listi progona. Dovoljno je pogledati stanje u Mostaru, gdje izbori izgledaju kao “ne smije ostati stolni grad Hrvata”, ili poslušati sarajevsku elitu koja miješa velikodušnost HV-a s iluzijama o samodostatnosti. Kako drugačije tumačiti politiku koja uporno marginalizira jednog od tri konstitutivna naroda? Allah vjerojatno ne voli izdajnike. No OHR ih obožava.
I tako mi ovdje obilježavamo slavljenje „uspjeha“ bez osvrtanja na one koji su pomogli da se takvi uspjesi ostvare. U međuvremenu, život ide dalje, a izdaja, taj ćudni oblik zahvalnosti, postaje nova norma.
Jer „Bugar“ i „Čavnik“ nisu samo simboli pobjede. Oni su simboli amnezije.
Nećemo se mi toga sjećati, nije u bošnjačkom interesu.
Kao ni to da je u Bihaću najstarija crkva na tlu BIH, ona svetog Ante, iz 13. stoljeća, i dalje džamija. A osvojena osmanlijskom puškom, u krvavom pohodu na ovaj glavni grad Turske Hrvatske. Regije kojoj je AU monarhija namjerno izbrisala ime iz kolektivnog sjećanja a Sabhoru Hrvatskom, nakon pada Osmanlija, poručila da ne budali, da nema povratka Turske Dalmacije i Turske Hrvatske u savez s Hrvatskom, da su obećanja bila lažna, i da se ne miješaju u vanjsku politiku Beča.
I tako je nastao Dayton. I herojstvo Armije BIH. U Bihaću. IURKOV /POSKOK
wpDiscuz
