Published On: Uto, svi 20th, 2014

Liberalno-progresivna i anti-imperijalistička ljevica u vihoru novog Hladnog rata između Istoka i Zapada: Odnos prema kapitalizmu, ideologiji i vlastitoj dezintegraciji

liberalno-progresivna-i-anti-imperijalisticka-ljevica-u-vihoru-novog-hladnog-rata-izmedu-istoka-i-zapada-odnos-prema-kapitalizmu-ideologiji-i-vlastitoj-dezintegraciji_1113_4815Jedan od većih i zanimljivijih ideoloških sukoba današnjice svakako je onaj unutar širokog okvira tzv. “radikalnije” ljevice, one koja nije potonula u konformističku reakciju socijal-demokracije kao ni u grubu apatiju svog novoshvaćenog utopizma. Ta “radikalna” ljevica mogla bi se podijeliti u dva međusobno suprotstavljena kampa, tj. u dvije struje iz kojih crpi svu svoju energiju: anti-imperijalističku i progresivno-liberalnu.
Govorimo o dva izražena svjetonazora koja su “pohađala” istu školu, podjednako katarizički doživljavala prvi pravi doticaj s teorijama Karla Marxa itd. No, nešto još dublje od ideologije, možda prosti nagon za robovanjem pojedinim strujama, u jednom trenutku dovodi do raskola u ovim stavovima. Nakon tog raskrižja svaki daljnji korak udaljavati će se jedni od drugih, pa sve do točke da će svoje svjetonazore “naslanjati” na sebi fundamentalno oprečne, no daleko dominantnije, ideje i stavove.
Obje su, dakako, u svojoj jezgri anti-kapitalističke sile, ali niti jedna niti druga više nije istinsko revolucionarna, mada ih ništa nikada neće natjerati na ovako groteskno priznanje. 
Liberalno-progresivna struja i anti-imperijalistička struja (ovo su zaista posve provizorni termini korišteni samo za potrebe ovog osvrta) do sada su se već toliko razišle da su postale neugodno nakazne, svaka u svom aspektu. Njihova srž je i dalje univerzalno pravedna, negdje duboko i daleko, no pitanje je hoće li ijedna od njih ikada se vratiti na istinsku revolucionarnu notu ili će nastaviti svoje razilaženje prema daljnjoj neprepoznatljivosti.
Ako ćemo biti toliko drski da ćemo obje struje izložiti kritici, onda ih ne smijemo štedjeti, a sama kritika mora biti uravnotežena s obje strane, jer koncept dvostruke kritike je, u nekim pristranijim situacijama, također oblik medijske manipulacije. Kritizirati jedno da bi se drugo napalo još žešće stari je “trik”, opasan koncept propagandne manipulacije kojom se itekako pristrano nastoji prezentirati kao “nepristrano”. U nekom idealnom svijetu, ljudi bi u školama trebali učiti ne samo čitati, već i “kako čitati”, no o tome nekom drugom prilikom.
Progresivna-liberalna ljevica je danas ublažena verzija nečeg što se 70-ih i 80-ih često nazivalo Eurokomunizam, tj. govorimo o tendenciji tadašnjih komunističkih partija Zapadne Europe koje su nastojale razviti vlastitu teoriju kako bi onda bila izvan utjecaja Sovjetskog Saveza. Sam koncept Eurokomunizma pokazuje kako je ideološki raspad internacionalne ljevice već dugi niz godina bio na snazi.
Ostaci te “pro-zapadne ljevice” vješto nastoje sakriti svoje uzbuđenje progresivnim karakteristikama modernog kapitalizma. To ih stavlja u poprilično neugodnu situaciju. Previše navodnog progresa se događa u konturama modernog kapitalizma i ovaj segment ljevice polako počinje popuštati, potiho iza sebe ostavljaju svoje revolucionarne ideale i počinju “vjerovati” kako ovaj sistem možda nije idealan, ali je svakako bolji od svega do sada viđenog.
Nije teško razumjeti te stavove, štoviše, iznimno je teško ne povesti se za njima. Sve veća penetracija kapitalističke ideologije, tj. snage tržišta, u svaki segment ljudskog života, neminovno je dovela do znatnog progresa. No, govorimo li o stvarnom oslobodilačkom progresu ili tek o fasadi koja nikada neće biti, niti ne može biti, posve dovršena?
Pogledajmo neke očite primjere. Prošlo je 45 godina od “Stonewall nemira”, nasilnih i militantnih demonstracija američke LGBT zajednice u New Yorku. Danas su prava ovih ljudi izuzetno bolja no što su bila tada. U tadašnjem SAD-u zakoni protiv homoseksualizma bili su striktniji nego u zemljama socijalističkog Varšavskog pakta. Iako SAD danas zaostaje po tom pitanju za zemljama kao što su Kanada i znatan dio Zapadne Europe, progres u manje od pola stoljeća je nedvojbeno ogroman.
O ovoj temi intenzivno je pisao Alan Sears u svom osvrtu pod naslovom “Queer Anti-kapitalizam: Što je ostalo od lezbijskog i gay oslobođenja?”. U tekstu točno uočava kako je i za mnoge predstavnike LGBT zajednice, koja je često bila na prvoj linije fronte u borbi protiv kapitalizma, danas poprilično “komplicirano” zadržati svoj anti-kapitalistički stav, jer predodžba je da je upravo moderni zapadni kapitalizam – pošto je isti trijumfirao gotovo globalno – na neki način zaslužan i za brojne pozitivne promjene u društvu.
Nitko ne osporava da kapitalizam “nehotice” proizvodi mnogo pozitivnih ishoda u raznim sferama ljudskog života. Pritom kada govorimo “kapitalizam”, moramo ipak biti nešto određeniji – ovdje se primarno misli na kapitalizam kakvog poznajemo u aktualnom vremenu, dakle sustav u kojem sve aspekte društva počinje prožimati tržišni zakon, uključujući i one monumentalne institucije koje su, bar se našim generacijama tako čini, ovdje gotovo oduvijek, a one uključuju i državu i crkvu.
To je itekako vidljivo na prostoru Europe, jer tržište ovdje zadnjih godina sve agresivnije i učinkovitije demontira prepoznatljivu europsku “socijalnu državu”. Taj bastion nekakve, minimalne zapravo, sigurnosti u Europi sada se nepovratno ruši, a tržište mu nagriza same temelje dok ga u potpunosti ne sruši.
Razbijanje socijalne države je jedan monumentalni proces koji je toliko kompleksan da iza sebe ostavlja brojne popratne posljedice. Jedan od posljedica je i erozija strukture koja je desetljećima egzistirala paralelno uz upravo tu snažnu socijalnu državu, a ta struktura je obitelj. Zanimljivo je kako danas imamo mnoge ljude koji žale za nestankom tradicionalne obitelji te, gotovo panično, nastoje pronaći “krivca”, pa u tom procesu dobivamo i razne, zaista maštovite, teorije o tome tko “ruši obitelj”, dok je odgovor zapravo vrlo jednostavan – socijalna država i obitelji išle su zajedno, nestankom jednog koncepta polako će nestajati i onaj drugi.
Neki će reći – kako onda objasniti snažnu ulogu obitelji u SAD-u koji nikada nije bio pobornik socijalne države? Pogrešno – o tome što je SAD zadnjih sto godina javno propagirao, a što ne, to je jedna stvar, no činjenica jest kako je SAD sve do kraja 80-ih itekako imao svoju “socijalnu komponentu”, štoviše, ta komponenta je i izgradila tzv. “Američki san” o skladnoj obitelji srednje klase.
Drugim riječima, proces kroz koji prolazi Europa ujedno se odvija i u SAD-u. Zašto dakle ova, fundamentalna kapitalistička snaga tržišta, pozitivno djeluje na prava LGBT osobama? Zato jer kapitalizam želi “svjesno” uništiti tradicionalnu obitelj promocijom LGBT kulture? Nipošto – problem kapitalizma jest upravo u tome što se ništa ne događa svjesno, već svjedočimo popratnim posljedicama tržišnog djelovanja, kao kada znanstvenici promatraju popratne posljedice detonacije bombe o kojima proizvođači iste nisu uopće ni razmišljali.
Bolja pozicija LGBT osoba je “nehotično” stvorena kapitalizmom, a ključ je – djelomično – upravo u eroziji socijalne države. Socijalna država se ruši jer je prepreka većim ostvarenjima profita, samim time tradicionalna obitelj izlazi iz krupne sile i njoj se događa isto takva erozija. U tom procesu posve je logično da osobe čiji su pojedini aspekti nekonzistentni s “tradicionalnom” obitelji, postaju slobodniji, vidljiviji, u konačnici i prihvaćeniji.
Ovakve tektonske promjene u društvu uvijek stvaraju neku vrstu moralne panike, to je nažalost kolektivna karakteristika gotovo svih ljudskih društava. Kada su se robovi oslobađali, mnogima je taj čin također bio potpuno nezamisliv i krajnje radikalan.
No, uopće se ne moramo fokusirati samo na LGBT zajednicu kao primjer, ima ih još jako puno. Dobar primjer su i samci, heteroseksualni muškarci i žene koji već imaju neke “ozbiljne” godine, a još nisu – a možda uopće niti neće – stupili u brak niti imaju djece. “Neučinkovitost” tradicionalne obitelji koja nastaje erozijom socijalne države dovodi do svih ovih promjena.
Možda mnogi samci ne bi voljeli biti samci, pa je za njih ovo svakako negativna konzekvenca, no za LGBT osobe je često pozitivna. Za njih je erozija tradicionalne obitelji otvorila široki prostor jedne nove tolerancije. Dakako, ovaj proces se nalazi tek u jednoj od svojih turbulentnih faza te nipošto ne označava kraj konflikata u društvu. Obično se govori kako su desničari ti koji se protive izjednačavanju LGBT osoba i hetero osoba, no to je tek djelomično točno – puno je točnija tvrdnja da se tom protivljenju generalno priklanjaju ljudi koji još uvijek žale za erozijom tradicionalne obitelji, ili pak – posve naivno – misle da se tradicionalna obitelj može spasiti.
Neki oblici obitelji će svakako nastaviti postojati, no obitelj iz njihovih sjećanja neće biti kompatibilna sa sve većom intruzijom tržišne filozofije u sve pore društva. Dakako, bilo bi lijepo kada bi se istima moglo na neki način pojasniti kako prijetnju njihovim tradicionalnim idealima ne predstavljaju LGBT osobe, već nestanak socijalne države koja je bila ključno vezivno tkivo takvih obiteljskih zajednica.
Možemo zaključiti kako LGBT osobe zbog svega ovoga imaju itekako razumljivu i posve objašnjivu “slabost” prema modernom zapadnom kapitalizmu, jer percepcija jest kako je upravo ovaj model osigurao progres kojem nazočimo. S druge strane, negativni sentimenti protiv njih i dalje postoje, stoga se većina njih priklanja upravo jednoj od navedenih ljevičarskih struja, dakako progresivno-liberalnoj.
Što to zapravo znači? Odgovor se nudi sam od sebe – progresivno-liberalna ljevica, unatoč svojim anti-kapitalističkim korijenima, svojoj autentičnoj ljudskoj potrebi za pravdom, jednostavno više ne može smoći dovoljno snage konkretno usprotiviti se današnjem modernom zapadnom kapitalizmu, jer on je počeo donositi veći progres od dosadašnjih socijalističkih eksperimenata.
Velike su to dileme i dvojbe, kod nekih dakako, te se neki komotno nazivaju ljevičarima dok u isto vrijeme već glorificiraju kapitalistički sustav.
No, da li je to zaista točno? Možemo li zaista reći kako je sve veći utjecaj tržišne ekonomije u svim aspektima današnjeg društva učinio to isto društvo tolerantnijim i pravednijim? Tolerantnijim, možda, mada to zapravo malo znači – 100 “netolerantnih” može komotno zagospodariti s 10,000 “tolerantnih”. Pravednijim? Nipošto. “Pravda” kojoj svjedočimo uvelike se održava samo na gornji dio klasnog segmenta dotičnih skupina kojima ovaj model čini život ugodnijim.
Vratimo se još jednom na pitanje LGBT zajednice. Što pozitivne promjene znače za nju u cijelosti, ne samo njen predstavnički eksponirani dio? Kako ističe Alan Sears u gore navedenom osvrtu: “Oni koji su najviše dobili su oni koji žive u stalnim vezama, uz dobra primanja i dobre poslove, većinom bijelci i većinom muškarci. S druge strane homoseksualci druge boje kože, mladež na ulici, ljudi s ograničenim primanjima, žene, ljudi s invaliditetima kao i transrodne osobe, dobili su manje, a u pojedinim slučajevima su i izgubili”.
Ovo je posve razumljivo te pokazuje pravu suštinu kapitalističkog “oslobođenja” – ono se događa u pojedinim sferama, ali apsolutno nikada ne u klasnoj sferi. Drugim riječima, davati bilo kakvu opću podršku ovakvom sistemu znači zanemariti sve segmente društva unutar njegovih donjih klasa.
Dakako, progresivne elemente treba prepoznati, dati im važnost i čuvati ih od demontaže, ali davati bilo kakav alibi modernom zapadnom kapitalizmu samo zato što isti “nehotično” dovodi i do pojedinih progresivnih rezultata je potpuno nakaradno. To je kao da se Hitleru daje alibi zato što je, eto, volio pse i u mladosti se bavio slikanjem.
Nažalost, istaknuti predstavnici progresivne-liberalne ljevice čine upravo to te često postaju i svjesni ili nesvjesni apologete ovog sustava. Netko će reći kako je riječ o običnom licemjerju, jer isti ljevičari sasvim dobro žive i zarađuju u ovakvom sistemu držeći govore, prodavajući knjige itd. No, definitivno ne svi, progresivno-liberalna ljevica je snažna i utjecajna kroz cijeli europski klasni presjek te je danas svakako dominantna struja na Starom kontinentu.
Takve tendencije nije teško objasniti. Moramo uvijek imati na umu kako je Europa duboko traumatiziran kontinent, a jedna percepcija socijalizma europskih ljevičara trajno je poremećena Hladnim ratom i egzistencijom SSSR-a i istočnog bloka. Oni ljevičari, tada i danas, koji su ideale stavljali na višu razinu od surovog “Realpolitika”, nikada nisu mogli niti će ikada moći prihvatiti istočnoeuropske socijalističke tvorevine kao proizvod njihovih ideala i uvjerenja.
Budimo iskreni, one nisu niti bile idealna preslika uzvišenih ljevičarskih ideala. Nemojmo pritom zaboraviti ni kolaps cijelog sistema, što je bila ogromna, trajna i neizbrisiva trauma za samu esenciju ljevičarske misli diljem svijeta.
Nemogućnost slobode kretanja, cenzura, propaganda, kultovi ličnosti, fizička eliminacija neistomišljenika, katastrofalne tragedije kao proizvod centralizirane ekonomije, gulazi, teritorijalni ekspanzionizam, gušenje čak i ljevičarskih reformi itd. Sve su ovo samo neke od izuzetno negativnih asocijacija brojnih današnjih ljevičara na SSSR. Za mnoge od njih takav SSSR predstavlja nešto daleko gore od kapitalističkog zapada, uništenu ideologiju koja im je trebala biti bliska.
“Bolje ovakav kapitalizam nego takav socijalizam”, to je otprilike glavna misao mnogih europskih ljevičara. Ima smisla taj stav, on je proizvod realnog sagledavanja stvari, kao i ishod jednog ogromnog razočarenja. Ne čudi kako se ljevičari i dalje vraćaju na prvobitno pitanje – Što se desilo s Oktobrom 1917. i gdje je pošlo po krivu? “Izdana Revolucija”, Lava Trockog i danas je štivo u kojem će mnogi potražiti odgovore.
No, dobar dio današnjih progresivno-liberalnih ljevičara odgovore neće predugo ni tražiti već će sve početi i završiti na jednoj riječi – Staljin.
Iste i nazivamo “progresivnima” jer streme prema progresu – bez povratka na staro, bez vraćanja na bilo koji isprobani i propali projekt. To bi i trebao biti jedini pravi ideal socijalizma. Na pamet nam odmah dolazi i ona poznata Marxova iz 11. tezi o Feurbachu: “Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da ga treba mijenjati”.
Ali stremi li današnja progresivno-liberalna ljevica mijenjanju svijeta? Tumači li ga uopće? Ili zapravo, kao na dugim sjednicama, pripremaju konačan tekst kapitulacije pred kapitalizmom i tržištem?
Stvari su već poprilično otišle u pogrešnom pravcu, pa čak i do ekstremnih granica. To je zapravo tužno, jer progresivna ljevica je trebala biti ta koja će raskrstiti s prošlošću i ponuditi bolje i konkretnije modele implementacije socijalističkog upravljanja. Do koje granice je ova devijacija danas došla možda i najbolje vidimo u domeni vanjske politike.
Vratimo se kojih desetak godina unatrag. George W. Bush i Tony Blair pripremali su jedan od najvećih zločina tek započetog stoljeća – invaziju na Irak. Mada irački predsjednik Saddam Hussein zaista nije bio nekakva pozitivna ličnost – dakako, iz njegove duge vladavine mogu se izvući razni “pro” i “kontra” detalji, sekularni ustroj tadašnjeg Iraka, prava žena i brojni drugi segmenti društva svakako su bili pozitivni aspekti Iraka pod Saddamom, no ne možemo zaboraviti kako se radi o osobi koja je na američki “mig” pokrenula jedan od najkrvavijih ratova prošlog stoljeća, Iračko-Iranski rat – Zapadom su ipak eksplodirale masovne anti-ratne demonstracije i prije nego je napad započeo, prije nego su prve iračke civilne žrtve počele nestajati u ovom ratnom zločinu pokrenutom pod potpuno lažnim pretpostavkama o tobožnjem “oružju za masovno uništenje”.
Te masovne demonstracije, koje su brojile stotine tisuća ljudi na ulicama, u godinama kada je teroristički napad na New York još bio “svjež”, ujedinile su anti-ratnu ljevicu obje struje, progresivno-liberalnu i anti-imperijalističku.
Dojam se mogao steći da je ljevica napokon prevladala svoje razilaženje te će se sada ujediniti u borbi protiv najomraženijeg neprijatelja, najvišeg stadija kapitalističkog sistema – imperijalizma. Tako je zaista izgledalo, no nekoliko godina kasnije pokazalo se do koje mjere je to jedinstvo bilo obična iluzija.
U proljeće 2011. počeo se pripremati još jedan imperijalistički napad, ovog puta na Libiju. No, ovog puta od anti-ratnih prosvjeda nije bilo ništa. Zašto? Zato jer je percepcija o Gaddafiju bila gora od percepcije o Saddamu? Nemoguće, Saddam je godinama demoniziran, a često i s razlogom – Bagdad je pod njegovim vodstvom počinio genocid na Kurdima, uključujući i kemijski napad u Halabji.
O čemu se onda radi? Kako objasniti toliku dijametralno suprotnu reakciju ljevice? Moramo se prisjetiti tih dana – progresivno-liberalna ljevica Europe ne samo da nije izašla na ulice kako bi osudila novi čin imperijalizma, već su pojedini njihovi istaknuti lideri čak i pozdravili vojnu agresiju na Libiju.
Kako objasniti toliko radikalno drugačiji stav? Mnogi su se to pitali, no sve teorije se zapravo svode samo na jednu – zbog Baracka Obame. Progresivno-liberalni ljevičari jednostavno nisu smogli snage u svojom sistemu ići kontra “prvog crnog predsjednika” SAD-a, predstavnika Demokratske stranke, koji će često retorički naglašavati važnost prava manjina, od samohranih majki do LGBT osobama (mada po tom pitanju neće učiniti ništa).Kao što smo istaknuli već i na početku, moramo pokušati sagledati ovo pitanje iz što je moguće neutralnije perspektive. Sukladno tome moraju se reći neke činjenice koji izuzetno utječu na globalna zbivanja. Ljevica često pati od napuhanog ega, no zapravo dobar dio nje boluje od pristranosti i još se uvijek ne uspijeva otarasiti svjesnog i nesvjesnog idoliziranja kulta ličnosti.
Da je 2011. na vlasti i dalje bio Bush kada je kretao napad na Libiju, europska ljevica bi se digla na noge kao nikada do sada, no pošto je tu ipak bio navodno “liberalni” i “progresivni” Obama, od reakcije nije bilo gotovo ništa. Američka Tomahawk krstareća raketa lomi kuće civila i ubija ih podjednako učinkovito bez obzira da li se vrhovni zapovjednik SAD-a zvao Bush ili Obama, no to jednostavno progresivno-liberalnoj ljevici nije palo na pamet.
Dakako da je to tužno jer to pokazuje ne samo moralni bankrot jednog znatnog dijela ljevičara Europe, već postaje jasno kako imperijalizam ima dobar novi način djelovanja bez većih posljedica. Iluzija o Obami se do sada već polako “ispuhala”, nakon svih agresija, napada dronovima, NSA špijunaže itd. No, za samo dvije godine vjerojatno će u Ovalni ured nakon “prvog crnca” doći i “prva žena” – još jedan razlog za euforiju onog dijela ljevice koji je pustio da se Obama “prošeta” Libijom i pretvori tu zemlju u kaos koji se i danas itekako osjeća diljem Afrike.
U tome uvelike leži ključni problem liberalno-progresivne ljevice, njena devijacija postala je već ekstremna, do te mjere da postaju apologete imperijalizma. Ne svi, dakako, no znatan dio ulazi u ovu kategoriju.
Nadalje, opservacije i debate polako se uklanjaju iz fokusa te nastupa, za mnoge iznimno iritantan, liberalni ljevičarski elitizam pun unutarnjih kontradikcija. Nije rijedak primjer da svjedočimo “intelektualnim” manifestacijama u današnjoj Europi, ljevičarskim skupovima kojima su sponzori korporacije. Na takvim skupovima okupi se “krema” liberalno-progresivne ljevice i filozofira o raznim utopijama dok na plakatima ponosno ističu “sponsored by”. Neki će reći kako je to samo prihvaćanje stvarnosti sistema u kojem živimo. Možda i jest, ali teško je ne primijetiti kako isti korporativno sponzoriranje sve više i više ne smatraju “nuždom”, već “prilikom”.
Slično je i s borbom LGBT osoba, danas manifestacije kao što je Gay Pride postaju pravi magnet za korporativne sponzore što neminovno dovodi do eliminacije svake vrste klasnog karaktera.
Debate u ovoj domeni ljevice postaju vrlo plitke i svode se na konfrontaciju koja, kako god to upakirali ili sagledali, uvijek završava indirektnom obranom postojećeg modela kojeg “ipak treba sačuvati” jer on je jedina garancija ljudskih prava i bastion obrane od autoritarizma.
Primjera je zaista mnogo, no u zadnje vrijeme ta konfrontacija se uvelike svodi na animozitet prema Rusiji pod vlašću Vladimira Putina. Dakako, razloga je mnogo. Današnja Rusija zaista, nominalno, predstavlja sve ono što izaziva najdublje animozitete liberalno-progresivne europske ljevice.
Ono što je pritom loše je činjenica da se kritike pokreću isključivo u liniji mainstream anti-ruske retorike, tj. u centralni fokus se stavljaju tzv. “zakoni protiv gay propagande” ili pak tretman političkih aktivistica iz skupine Pussy Riot. Pritom se gotovo u potpunosti ignoriraju svi oni drugi, konkretniji, nedostaci moderne Rusije.
Moramo se upitati, da je nekim slučajem Putin – što nije – osoba koja je nastup Pussy Riot skupine shvatila kao “dobru šalu” i dokaz slobode govora, ili da se recimo pojavio na čelu gay parade u Moskvi, da li bi tada ta ista ljevica klicala Putinu kao što to danas, priznali oni to ili ne, kliču američkom predsjedniku Obami? Vjerojatno bi.
Tko bi onda uopće ostao da progovora o daleko većim problemima Rusije? O činjenici da svake godine u Rusiji jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći? O činjenici da trenutačno određena minimalna plaća u Rusiji, prema više istraživanja, uopće ne pokriva čak niti minimalne troškove života?
Zauzeti konkretan stav koji će obuhvatiti sve aspekte jednog događaja, jedne priče, ili u aktualnom slučaju Ukrajine, jedne krize, nikada nije bilo popularno, jer samim time morati ćete nekoga razočarati. Cijela priča uvijek će razočarati obje strane jer, kao prvo, niti jedna strana nikada nije posve pozitivna, i, kao drugo, svaka strana o svojoj strani ne želi slušati negativne argumentirane činjenice.
Jedan od istaknutih predstavnika današnje moderne europske progresivno-liberalne ljevice svakako je uvaženi slovenski autor i filozof, Slavoj Žižek, koji je do sada na neki način postao i “maskota” cijele ove struje. Njegov do sada najopsežniji osvrt na situaciju u Ukrajini objavio je u tekstu “Barbarizam s ljudskim licem”. U njemu daje svojevrsnu kompilaciju njegovih već dobro poznatih stavova o europskom liberalnom zastrašivanju kao i o licu “novog barbarizma”, tj. nove “uglađene” desnice.
No, centralna tema njegovog osvrta ipak je Ukrajina. U tekstu ističe: “Putinova vanjska politika je jasan nastavak carističke-staljinističke linije”. Dakako, nitko nikada ne bi očekivao da Žižek daje pozitivne komentare o Putinu, no teško je oteti se dojmu da ovdje i on pada pod utjecaj sve ekstremnije isključivosti progresivno-liberalne ljevice danas.
Zašto je tako teško kritizirati Putina na adekvatan način? Zar je moguće da smo osuđeni na takvu grubu i striktnu dihotomiju? Jer ono čemu često svjedočimo je upravo to – striktna dihotomija, tj. imamo dva stava koje se nimalo ne dodiruju, jedan u kojem se rusko vodstvo predstavlja najvećim zlom u modernom dobu i drugi u kojem se rusko vodstvo predstavlja jedinim spasom za moderno doba (!), a oba su zasigurno pogrešna.
Što tjera jednog uvaženog Žižeka da Putina naziva amalgamacijom carsko-crvenog ruskog imperijalizma? Jer, budimo posve iskreni, današnja ruska vanjska politika nije reinkarnacija ere Staljinizma. Reći tako nešto može se iz ovih razlika:
1) Neznanje o načinu djelovanje moderne Rusije
2) Jeftina diskreditacija korištenjem omraženih figura kao što su Staljin i Hitler.
I zašto se samo Staljin uporno spominje kao primjer sovjetskog imperijalizma? Nije Staljin formirao Varšavski pakt, protutežu NATO-u, već “reformist” Nikita Hruščov, koji je također izveo i invaziju na Mađarsku, prijetio državnim udarom Albaniji koja se nije htjela odreći “Staljinizma”, kao i Sjevernoj Koreji. Što je pak s “Brežnjevom doktrinom”? S invazijom Afganistana?
Ako postoji “Putinova doktrina”, ona je prije svega usmjerena na formiranje što čvršće obrane od NATO okruženja što, nažalost, uključuje i djelovanje u najbližem susjedstvu, kao u slučaju rata u Gruziji, no ni to nije posve točno, jer Rusija nije reagirala vojno na dolazak NATO-a na prostor Baltika.
Progresivno-liberalna ljevica morati će jednog dana sama sebi priznati da ju više smeta zatvaranje članica aktivističke skupine Pussy Riot nego primjerice ruski vojni angažman protiv separatista u Čečeniji. Dakako da to zvuči poprilično “djetinjasto” i posve lišeno šireg konteksta, ali je to jednostavno tako, ne zato što nam se tako “čini”, već predstavnici te iste struje sami to naglašavaju.
Žižek u svom tekstu prosvjednike na Maidanu naziva “herojima” te se pita: “Što će se dogoditi s liberalno-demokratskim kapitalističkim europskim snom u Ukrajini? Nije jasno što Ukrajinu čeka unutar EU-a”.
Zar je tako teško to predvidjeti? Zar je tako teško definirati koji su europski ekonomski interesi u Ukrajini i na koji način će to djelovati na ukrajinski narod? Nije, a Žižek je osoba velikog znanja i vrlo je dobro upućen u ova pitanja. No, nažalost, on – kao i svi lideri progresivno-liberalne ljevice – jednostavno nema snage izustiti nešto što bi netko, negdje, eventualno, slučajno, mogao protumačiti kao “pro-ruski” stav. Zato Žižek, nažalost, nikada neće biti jedan Noam Chomsky, koji također ima brojna kontroverzna stajališta, ali jednostavno ne brine o tome hoće li njegova publika, ili njegovi protivnici, “krivo” iščitati njegove misli. Chomsky će konstatirati činjenično stanje, pa kakvo god ono bilo, dok je Žižek suviše odan svojim idealima te ih pažljivo čuva od erozije u svakom izlaganju i svakom tekstu.
Svoj osvrt završava ovim paragrafom: “Prosvjednici na Maidanu bili su heroji, no prava borba – borba za ono što će Ukrajina tek postati – tek sada počinje. Ta borba će biti mnogo teža od borbe protiv Putinovog intervencionizma. Novo i riskantnije herojstvo biti će potrebno. To herojstvo već su pokazali oni Rusi koji se opiru nacionalističkoj žudnji vlastite zemlje te je odbacuju kao oruđe moći. Vrijeme je za pravu solidarnost Ukrajinaca i Rusa, a sama esencija konflikta treba se odbaciti. Idući korak treba biti javno pokazivanje bratstva, uz organizacijske mreže koje povezuju ukrajinske političke aktiviste i rusku opoziciju Putinovom režimu. Ovo možda zvuči utopijski, no ovo je jedno razmišljanje koje može prosvjednicima dati uistinu emancipacijsku dimenziju. U suprotnom, imati ćemo konflikt nacionalističkih strasti kojom će manipulirati oligarsi. Takve geopolitičke igre nisu u nikakvom interesu autentične emancipacijske politike”.
Pozivanje na “bratstvo” sukobljenih strana uvijek je dobar način za okončati ovakav osvrt, Žižek to dobro razumije i potpuno je u pravu. Nije bitno da li to zvuči utopijski ili ne – ako je pravedni put popločan prema utopiji i dalje ga moramo zastupati, jer sve drugo je opasna devijacija, brutalno ubojstvo, kako je Žižek naziva, “autentične emancipacijske politike”.
Bilo bi lijepo da jedan akter Žižekovog kalibra u ovom ključnom trenutku pozove na jedino ispravno rješenje, na ono kojeg sam ja (koji sam daleko manjeg kalibra) pozivao još u prvim tekstovima nakon eskalacije prosvjeda na Maidanu. Rješenje za Ukrajinu uvijek i jest bilo bratstvo njenih naroda i etničkih skupina, zajedništvo koje bi zaista reklo “ne” Putinovom režimu i svim manipulacijama iz Moskve, ali – još jednom, nažalost – Žižek je tu stigao tek na pola puta, a to je najgora moguća pozicija koju je mogao zauzeti.
On spremno odbacuje “Putinov režim”, ali ne i drugu stranu, štoviše, između redaka on prihvaća ukrajinsku budućnost u članstvu Europske Unije kao očito bolju alternativu, dok se “povezivanje s ruskom opozicijom” očito odnosi na povezivanje s minornim ruskim opozicijskim skupinama koje su plaćane novcem od američkih “NGO” skupina (organizacije koje je Putin, s pravom, proglasio “stranim agentima”).
Zašto kao dugogodišnji ljevičari ne možemo stati na branik radničke, a ne “narodne”, emancipacije? Zašto ne bismo podvukli crtu i zaista iskreno proglasili da spasitelj ukrajinskog čovjeka nikada neće biti niti Moskva, niti Washington niti Bruxelles? Čemu toliki strah od odbacivanja svih utjecajnih sfera? Zbog utopizma? Ili možda zbog opasnosti izjednačavanja?
Naravno, svaka riječ se uvijek može staviti na vagu, neki to i “profesionalno” čine, a izjednačavanje je često zapravo samo spašavanje jedne strane na lukav i manipulativan način. Odličan primjer su radikalni desničari u Europi koji traže, zamislite to, “izjednačavanje fašizma s komunizmom”, tvrdeći kako je “i komunizam” bio totalitarna ideologija. Žižek se i na ovo osvrće u svom poduljem tekstu te apsolutno točno uočava da u takvim zahtjevima “profitiraju” zapravo samo neo-fašisti.
Postoji li stoga “opasnost” da ako podjednako odbacimo utjecaj Moskve i Zapada, da na taj način zapravo – direktno ili indirektno – izlazimo u susret Moskvi koja je u liberalno-progresivnim ljevičarskim krugovima daleko omraženija? Da li smo zbog toga danas “prisiljeni” nazivati rusku vlast “režimom”, a Putina diktatorom, Staljinom, carem i Hitlerom? U strahu da nas liberalni elitisti trajno ne svrstaju u “pro-Ruse”?
Dakako da ta opasnost itekako postoji, ali ne možemo si dopustiti vezanje jezika samo zbog toga. Noam Chomsky često je isticao jako zanimljiv podatak, rezultat jedne opsežne ankete, prema kojem narodi Bliskog istoka smatraju SAD daleko većom prijetnjom od potencijalno nuklearnog Irana. Zbog toga je bio izložen strašnim napadima sa svih strana, ali na njega to nije nimalo utjecalo i njegov status “najvećeg intelektualca današnjice” je i dalje postojan i monolitan. To je jedina iskrena linija, linija bez straha od napada i kritike.
Naravno, Žižek ne proziva samo jednu stranu zato što se “boji” prozvati drugu, on u drugoj ni ne vidi nekakvu veliku prijetnju te je zaista smatra boljom opcijom za Ukrajinu. On pritom pazi da stranu koju preferira ničim ne kompromitira. Napisati osvrt od preko 10 kartica o Ukrajini i pritom se niti jednom ne osvrnuti niti na egzibicije Victorie Nuland, niti tajne telefonske razgovore, niti snajpersite na Maidanu, niti gaženje ugovora od 21. veljače između Janukoviča i opozicije, niti na aktivnost CIA-e i FBI-a i Blackwatera u Ukrajini, već je poprilično kontroverzna odluka koju je Žižek svjesno donio.
Možemo, i trebamo, biti pravedni kada govorimo o ovoj opasnoj krizi. Moramo imati stav i reći kako ruska medijska propaganda vidi fašiste i tamo gdje ih uopće ni nema. Ne možemo biti licemjeri i tvrditi da je pripajanje Krima Ruskoj Federaciji bilo “u skladu s međunarodnim pravom”, kao što to tvrde dužnosnici iz Moskve. Moramo javno istaknuti kako glavna snaga pobune na istoku Ukrajine nije nikakva emancipacijska politika, niti klasno osvještena politika, već primarno konfrontacijski nacionalizam.
Moramo prozvati i osuditi razne ruske neo-fašiste koji jedva čekaju stupiti na “ukrajinski front” i ne samo ruske (vidi moj tekst na ovu temuČekajući razum koji ne dolazi: Od Četnika do Blackwatera – mučna ukrajinska tragedija postaje magnet za najnegativnije aktere i pretvara se u scenarij kojeg nikada više nismo htjeli vidjeti). Moramo osuditi grubu manipulaciju referenduma koji su održani u Lugansku i Donjecku prošlog tjedna – poziv Moskvi na “uključenje” ovih regija u sastav Ruske Federacije bio je krajnje nepošten, manipulativan i negativan potez, jer narod nije birao to, već političko odvajanje od Kijeva.
Moramo reći i da se Rusija “skriva” iza terminologije kada tvrdi da nema pojma o tome tko su naoružane skupine u uniformama bez oznake. I naposljetku, moramo reći i ono što je također očito – moderna Rusija nije spasitelj europskih naroda, a naročito nije spasitelj europske radničke klase. Rusija je kapitalistička sila, koja svu svoju politiku podređuje svojim nacionalnim interesima. I da, recimo i to, jer povijest nas tome uči, kada Rusija dovoljno ojača, tj. kada utjecaj Zapada oslabi, ona će također evoluirati u imperijalističku silu jer to je neiminovno, ali ne zbog Putina, već zbog “progresa” svake kapitalističke sile koja u konačnici, u lovu za dodatnim profitom, uvijek i bez imalo dvojbe evoluira u stadij imperijalizma.
Istočni i Zapadni imperijalizam ne mogu se gledati na dijametralno suprotan način, jer su potpuno podjednako pogubni za ono za što se navodno zalažemo i ja i Žižek i cijeli spektar današnje ljevice, međunarodnu radničku klasu. Napredak Rusije i Kine možemo potencijalno gledati kao nešto “pozitivno” samo u jednom jedinom aspektu – kao sraz dva velika bloka (Istok i Zapad) koji će svojim stavom kočiti jedan drugoga te time, nadajmo se, otvoriti prostor autentične, ne samo “emancipacijske”, već i istinsko revolucionarne politike, ili, ako ćemo biti još konkretniji, vrata globalne revolucije jer povijest nas uči da se kapitalizam ne može rušiti teritorijalno selektivno, već primarno na svjetskoj razini.
Ako je to uistinu jedini ispravni stav, okanimo se onda straha od utopije ili kritike koja bi nas kritizirala za “puko teoretiziranje”. Ispravan stav može biti daleko revolucuionarniji od bilo kakvih prigodnih kompromisa, a naročito ovakvih ekstremnih ljevičarskih devijacija u kojima se na zapadni kapitalizam počinje gledati ne kao na problem, već kao na “manje zlo”, pa možda čak i “rješenje”.
Kako uopće čovjek može sam sebe natjerati u toliki ideološki konformizam? Kako zanemariti milijune u američkim zatvorskim kompleksima? Kako okrenuti glavu od razaranje Libije? Kako ostati ravnodušan na ekstremne manipulacije i stvaranje povoda za novim konfliktima u Africi? Kako se ponositi emancipacijom naših drugova druge seksualne orijentacije dok u isto vrijeme u tom istom sistemu milijuni koračaju bez nade, bez posla, a sve više i bez hrane i volje za životom. Od Žižeka nitko ne očekuje da to prizna, ali on to upravo i čini snažnim filtriranjem informacija sklapajući osvrte koji bi se mogli opisati kao ljevičarsko sagledavanje stvari krojeno isključivo na izvorima zapadnih liberalnih medija. Da se radi o bilo kojoj osobi nižeg “misaonog kalibra”, neznanje bi se lako moglo oprostiti, ali u ovom slučaju to je podosta teško.
Što se tiče Ukrajine, bilo je heroja na Maidanu, kao i na istoku zemlje, ali izgleda kako očito mislimo na različite heroje. Svi ovi koji s jedne strane žude za EU-om, kao i ovi s druge strane koji žude za Rusijom, nisu uopće heroji, već se njihovi stavovi uvelike formiraju na temelju kombinacije konformizma, nacionalizma i medija koje prate.
U uvodu ovog teksta istaknuli smo kako možemo “ne-znanstveno” podijeliti ljevicu, barem kada je riječ o njenoj percepciji vanjske politike, na progresivno-liberalnu i anti-imperijalističku. Također smo istaknuli kako obje struje valja prokazati zbog njihovih velikih nedostataka. Ovo je sve do sada bila kritika progresivno-liberalne ljevice, a anti-imperijalističku možemo kritizirati koristeći sve do sada izrečeno te ukratko konstatirati: ona je podjednako “obrnuto” loša.
Drugim riječima, sve devijacije koje smo iznijeli po pitanju progresivno-liberalne ljevice odnose se i na tzv. “anti-imperijalističku” ljevicu. Prva se dodvorava i indirektno brani sistem kojem se nominalno protivi, ali druga čini upravo to, samo s obrnute strane.
Sve što se rotira oko “anti-imperijalizma”, točnije anti-zapadnog-imperijalizma, postaje svojevrsni fetiš te oprečne ljevice. Tako tu kreće idoliziranje zemalja koje uopće nisu ljevičarske, kao što su Iran, Rusija, a neki će reći i Sjeverna Koreja. “Svaki otpor imperijalizmu valja pozdraviti”, tvrdi ova ljevica, dok druga ističe “Svaki otpor autoritarizmu valja pozdraviti”. I što u konačnici dobivamo? Jedan dio “mainstream” ljevice kliče Obami, dok drugi dio “mainstream” ljevice kliče Putinu.
Zar to nije nakaradno? Zar nije žalosno da se ljudi koji bi trebali biti glasnogovornici moderne ljevice svrstavaju u jedan od ova dva tabora? A oba predstavljaju izdaju osnovnog koncepta emancipacijske i revolucionarne misli. Ljevičari bi trebali biti ljudi koji aktivno tragaju za rješenjem ove strašne krize kapitalizma koja prerasta u sve otvoreniji sukob velikih sila, umjesto da svoj rad svode na prepirku oko toga da li je Obama Hitler ili je Putin Staljin.
O osnovnom rješenju, koje bi se trebalo implementirati na svim stranama svijeta, o podizanju radničke svijesti kako bi ista privela kraju kapitalističku eksploataciju kroz proces preuzimanja svog rada u svoje ruke, sve se rjeđe govori, a sada je baš vrijeme za te teme.
Što nam sve ovo zapravo pokazuje? Krizu ljevice, dakako, možda najveću do sada, ali također i put naprijed, put prema modernoj ljevičarskoj misli koja će se napokon osloboditi svih trauma i utega koji je toliko vuku unatrag i razdvajaju. Put prema konceptu koji više neće robovati sterotipovima, povijesnim zabludama i konformističkim priklanjanjima, konceptu koji bi na najvišu razinu uzdigao sve ono dobro što itekako egzistira kod obje ove struje – borbu za emancipaciju, ravnopravnost, ali i otpor prema svakom vidu imperijalizma – a odbacio sve ono loše što vodi u anemičnu ideološku dezintegraciju i samim time jača reakcionarne, revizionističke i fašističke snage i na Istoku i na Zapadu.
ADVANCE.hr