Published On: Pet, lis 8th, 2021

LEPANT, 450 GODINA KASNIJE: Nada za kršćanstvo u krizi

Bitka kod Lepanta bila je jedna od najpresudnijih bitki u europskoj povijesti. Takvom se pamti i u mojoj obitelji, ne samo zbog njezinih izvanrednih tehničkih dostignuća, nego i zbog njezinih čudotvornih i providonosnih aspekata i dugotrajna utjecaja kojega je imala na Europu. Ukratko, u pitanju je bilo ništa manje nego opstanak kršćanstva i obrana europskoga duhovnog i kulturnog nasljeđa.

Piše: Imre von Habsburg-Lothringen

Ove se godine obilježava 450. godišnjica bitke. Prilika je, stoga, razmotriti važnost Lepanta, ne samo u ono vrijeme, nego i u našem trenutku povijesti, i zapitati se kojim nas lekcijama mogu poučiti naši predci: zašto su riskirali svoje živote upustivši se u ovu borbu? Kakav su se svijet nadali očuvati, graditi i prenijeti dalje?

Poziv na jedinstvo

U svibnju 1571. papa Pio V. službeno je proglasio osnivanje Svete lige. To je samo po sebi bilo izazov jer je tadašnja Europa bila podijeljena i bez ikakve moći. Habsburški car Karlo V., koji je umro nekoliko godina ranije, podijelio je svoje golemo carstvo na dva dijela, stvorivši španjolsku habsburšku liniju i njemačko-austrijsku habsburšku liniju.

Do vremena Lepanta, kralj Filip II. vladao je u Španjolskoj, a njegov rođak car Maksimilijan naslijedio je Ferdinanda II. kao car Svetoga Rimskog Carstva. Dok je Maksimilijan sklopio mirovni sporazum s Osmanlijama 1568., njegov rođak Filip Španjolski nije dao nikakvih ustupaka Osmanlijama, a islamsku je silu smatrao prijetnjom svojim kraljevstvima i cijeloj Europi.

Francuski kralj Karlo IX. nije bio habsburški saveznik. Od svoga je djeda, famoznoga Franje I., naslijedio stoljetno rivalstvo između dviju obitelji. Karlo IX. preferirao je trgovačko cjenkanje s Osmanlijama kako bi “kupio” mir i smatrao je ovaj novi sukob na Sredozemlju prilikom za dodatno slabljenje svojih dvaju habsburških susjeda, Svetoga Rimskog Carstva i Kraljevine Španjolske.

Povrh ove političke podjele Europa je iskusila snažnu duhovnu i vjersku podjelu. Do 1540., reformacija se proširila u različite dijelove Europe. Unatoč miru iz Augsburga, 1555., koji je uspostavio novi niz pravila za miran suživot protestanata i katolika, Osmanlijama je postalo jasno da se Europa više neće boriti kao jedinstvena sila. Bio je to trenutak za napad.

Papa Pio V., svjestan rastuće prijetnje muslimanske invazije, izdao je snažan poziv na jedinstvo svim katolicima. Vitezovi, vojnici i hrabri avanturisti iz cijele Europe odgovorili su na poziv i udružili snage. Osim Papinske države, španjolska kraljevina Filipa II. osigurala je polovicu ratnih brodova, a pridružili su im se talijanski, njemački, skandinavski, engleski i škotski kontingenti.

Vrhovno zapovjedništvo nad flotom dano je Don Juanu Habsburškom, bolje poznatu kao Don Juan Austrijski, biološkom sinu cara Karla V. i mlađem bratu španjolskoga kralja Filipa II. Bilo mu je tada svega 22 godine, ali već je bio iskusan u umijeću ratovanja. Iznad svega, bio je odlučan dokrajčiti muslimanske snage u Sredozemlju.

Don Juan je bio pobožan čovjek i ovu je misiju smatrao Bogom danom. Nadalje, bio je to vrlo prirodan način nastaviti stopama svoga pokojnog oca. Doista, Karlo V. smatrao je obranu kršćanske Europe kao svoj raison d’être. U Bruxellesu je 25. listopada 1555. izjavio: “Kada mi je bilo 19 godina, po carevoj smrti, prihvatio sam biti kandidat za carsku krunu, ne kako bih povećao svoje posjede, nego većma da bih se još snažnije angažirao u unošenju mira između kršćanskih naroda i ujedinjavanju njihovih vojnih sila za obranu katoličke vjere protiv Osmanlija.”

Papin je poziv na jedinstvo između katolika bio izazov; ali je uspio i okupio dovoljno vojnika, pomoraca, brodova i, iznad svega, odlučnosti i snage za pripremu velike bitke.

Duga bitka za Europu

Kako bi se razumjela važnost bitke kod Lepanta, treba razmotriti tristogodišnji sukob dviju svjetskih sila: Sveto Rimsko Carstvo predvođeno Habsburzima s jedne i Otomansko carstvo s druge strane, to jest kršćanstvo na jednoj i islam na drugoj strani. Obje su strane monoteističke, ali njihovo viđenje Boga i, susljedno, njihovo pojedinačno razumijevanje ljudske osobe bili su dramatično različiti.

Ne samo da je Europa bila važna za trgovinu, nego je posjedovala i visoku kulturu i izuzetan utjecaj na svjetskoj pozornici. Europsko materijalno i kulturno bogatstvo činilo ju je vrlo poželjnom za osvajanje. Osim toga, motivacija je bila i činjenica da je u muslimanskoj tradiciji da se jednom osvojeno i zatim izgubljeno područje, kao što se događalo s nekoliko područja u južnoj Europi, nužno moralo ponovno osvojiti, po svaku cijenu. Nadalje, osvajanjem Europe Osmanlije bi osvojile samo srce kršćanskoga svijeta.

Nakon pada Konstantinopola, 1453., Osmanlije su postali snažno carstvo i sila, a uskoro su se stvorili povoljni uvjeti za širenje. Muslimansko je carstvo već steklo uporište u Europi, a to je bio samo početak tristogodišnje borbe za daljnji napredak na ovome kontinentu. Bitka kod Lepanta bila je prekretnica.

Kada je 1520. godine Sulejman I., poznat kao “Veličanstveni”, postao sultan, uzeo je sebi zadaću osvajanja kršćanske Europe. Godinu dana kasnije osvojen je Beograd, a 1522. osvojen je i otok Rodos. Ali sultan je imao u vidu ambiciozniji cilj: prvo Beč, poznat kao prolaz u zapadnu Europu; zatim Rim, srce kršćanstva. Međutim, njegova se vojska prvo morala probiti kroz veliku mađarsku nizinu. Sultan je uskoro pobijedio u bitci kod Mohača, 1526., što je označilo početak 150 godina otomanske okupacije Mađarske. Budim i dio istočno od Dunava postali su muslimanski. Zapadna strana Mađarske, poznata kao “Kraljevska Mađarska”, imala je novoga kralja kojeg je izabralo mađarsko plemstvo: Ferdinanda I. iz kuće Habsburg.

Bio je to početak razdoblja od četiri stoljeća u kojemu je moja obitelj imala čast služiti Kraljevini Mađarskoj, davši joj ništa manje nego 19 kraljeva. Posljednji mađarski kralj bio je moj pradjed, Karlo I. Austrijski, okrunjen 1916. kao Károly IV., istom onom krunom koju je prvi mađarski kralj, sv. Stjepan, 1000. godine primio od pape Silvestra II. Moj se pradjed prisjećao toga događanja kao jednog od najvažnijih trenutaka u njegovu životu, smatrajući svoju kraljevsku dužnost poslanjem od Boga i predajući se potpuno, čak i do smrti.

Nakon Prvoga svjetskog rata zarobili su ga saveznički pripadnici Mirovne konferencije, tijekom pokušaja da se vrati u Mađarsku kao zakoniti kralj. Umro je nekoliko mjeseci kasnije u siromaštvu, daleko od svojih srednjoeuropskih naroda, ali okružen svojom obitelji i utješen dubokim osjećajem da je ispunio svoju dužnost cara i kralja. U smrti je vidio viši cilj i rekao je svojoj ženi: “Moram toliko trpjeti da bi jednoga dana svi moji narodi mogli biti ponovo ujedinjeni.”

Nakon osvajanja Mađarske, 1526., Sulejman je pokrenuo ono što će biti druga presudna bitka za Europu: opsada Beča 1529. godine. Osmanlijski bi uspjeh značio ne samo daljnju nadmoć u Europi, nego bi to bio težak udarac istočnomu dijelu Habsburškoga carstva. Sulejman je došao s ne manje od stotinu tisuća muškaraca kako bi napao austrijski glavni grad. Beč je bio slabo pripremljen i imao je daleko manje ljudstva, ali je izdržao dva tjedna. Poraz se činio blizu, kada je, srećom, grozno listopadsko vrijeme onemogućilo Osmanlijama da ostanu i prehrane svoje trupe. Njihovo je povlačenje bilo pobjeda ne samo za Bečane, ne samo za Austriju, nego za cijelu kršćansku Europu.

No, Sulejman nije napustio svoj san o osvajanju Europe i, unatoč starosti, okupio je veliku vojsku i ponovo pošao na Beč, 1566. godine. Dok je uspješno napredovao u Mađarskoj, umro je u 72. godini života neposredno prije osmanske pobjede u bitci kod Sigeta. Iako je ova opsada bila uspješna, njihovi golemi gubitci, dvadeset tisuća mrtvih Osmanlija, zajedno sa smrću njihova sultana, značili su da je napuštena još jedna opsada Beča.

Unatoč smrti Sulejmana Veličanstvenog, želja za osvajanjem ostala je živa među Osmanlijama, ali tek stoljeće kasnije sultan Mehmed IV. i njegov veliki vezir pokušali su ponovo osvojiti Beč.

“Bitka kod Lepanta: Flote se približavaju” (1572.), freska Giorgia Vasarija (1511.-1574.), koja se nalazi u Sala Regia u Vatikanu.

Bitka kod Lepanta

Osmanlijsko napredovanje kroz Mađarsku pokazalo se teškim, ali je Sredozemlje bilo drugi smjer za dohvat kršćanske Europe, kao i stjecanje utjecaja, povećanje teritorija i širenje islama. Osmanlije su 1565. opsjedali Maltu i iako su u konačnici izgubili i povukli se, bitka je pokazala ostatku Europe koliko je velika bila želja Osmanlija da još više prošire svoju muslimansku prisutnost u Europi.

Uskoro je zauzeto nekoliko otoka u Egejskomu moru. Osmanlijsko napredovanje zabrinulo je papu, koji je razumio da trgovina i teritorijalno širenje nisu bili njihov jedini motiv.

Kao što je već rečeno, muslimani smatraju da se izgubljena područja moraju ponovo osvojiti po svaku cijenu. Bio je to slučaj s Ciprom, koji je bio pod otomanskom vlašću u VIII. i IX. stoljeću. Gubitak ovoga otoka bio je dovoljan razlog za sultana Selima II. da prekrši sporazum koji je sklopio s Mlečanima i napadne Cipar u opsadi Famaguste, 1570. Izvanredna opsada trajala je više od godinu dana i u konačnici je završila tako što su se mletačke snage predale Osmanlijama, pod uvjetom da se vojnicima i stanovništvu pruži siguran prolaz za odlazak.

Ti uvjeti nisu bili poštovani i, nakon što su se predali, tisuće Mlečana bilo je pobijeno, a mladi muškarci i žene bili su poslani u Konstantinopol kao robovi. Mletačkom zapovjedniku grada, Marcu Antoniju Bragadinu, potpisniku sporazuma o predaji, odsječene su uši i nos, a zatim je mučen dok je molio Miserere i zazivao ime Isusovo. Naposljetku su mu na trgu oderali kožu, uz podsmijehe osmanlijskih vojnika. Katedrala sv. Nikole postala je džamijom, a svi preostali stanovnici protjerani su s otoka.

Ovaj ponižavajući i razoran poraz bio je okidač da papa Pio V. pozove na jedinstvo kršćanskih sila, kako bi se mogla okončati rastuća otomanska prijetnja. Odgovorivši na poziv, članovi su Svete lige znali da se ne bore samo za svoje zemlje, nego i za svoju vjeru i svoga Boga, znajući vrlo dobro da bi poraz značio brz prodor muslimanske vojske u južnu Europu i zatim osvajanje i pad središta kršćanstva, Rima. Papa je izričito zatražio da se svi kršćani na cijelomu svijetu pridruže u molitvi za pobjedu u bitci.

Sâm Don Juan poveo je svoje ljude u molitvu prije pomorske bitke. Služile su se svete Mise i bile su organizirane ispovijedi za vojnike. Prije bitke, Don Juan je, noseći svoju ogrnicu Zlatnoga runa, najvišega reda u Carstvu, plovio u maloj barci od broda do broda pozivajući svoje ljudi na borbu za Krista i iskazujući svoju volju da pogine u pothvatu, ako to bude potrebno.

Dvije stotine brodova Svete lige susrelo je 7. listopada 1571. nadmoćniju otomansku flotu od tristo brodova, nedaleko od lepantske obale, u današnjoj Grčkoj. Pet sati muslimanske i kršćanske snage vodile su strašnu bitku. Tijekom sukoba otomanska je flota izgubila 210 brodova, a njihov je glavni zapovjednik, Ali Paša, ubijen. Gubitci su bili značajni na obje strane, ali Osmanlije su se u konačnici predali, a 15 tisuća zarobljenih kršćanskih veslača na preostalim otomanskim brodovima bili su oslobođeni.

Tijekom bitke, mnogi su brodovi nosili veliko raspelo. Na kapetanskoj galiji La Real nošeno je drveno raspelo koje se danas nalazi u katedrali u Barceloni, kao i slika Blažene Djevice koja je danas u madridskom Pomorskom muzeju.

Miguel de Cervantes, španjolski vojnik i kasniji autor slavnoga Don Quixotea, bio je bolestan s teškom vrućicom, ali nije htio propustiti bitku koju je opisao kao “najvažniju priliku za borbu u stoljećima”. Izgubio je svoju lijevu ruku “u čast svoje desne”, kako je kasnije napisao. Hrabrost i herojstvo bili su na najvišoj razini!

Postoji neobična povezanost između Gospinih ukazanja u Guadalupeu u Meksiku, 1531., i bitke kod Lepanta. Prema iskazu o ukazanju (koje se dogodilo četrdeset godina prije Lepanta), žena se ukazala tek krštenomu aztečkom seljaku Juanu Diegu i objavila da je ona Bogorodica. Čudotvorna slika koju je ostavila na plaštu, ili tilma, Juan Diega, kasnije je pomogla pri najvećem masovnom obraćenju u povijesti: četiri milijuna duša. Ali Gospa iz Guadalupea nije bila samo za Novi svijet. Biskup iz Mexico Citya dao je načiniti kopiju slike, prislonio je uz izvornik i poslao Don Juanu kako bi je mogao nositi na zapovjedničkom brodu svoje flote. Tako se Gospa, poznata kao “Carica u Amerikama”, borila uza svoje europske sinove u bitci kod Lepanta. Uistinu, njezina prisutnost tamo naglašava činjenicu da Lepant nikada nije bio samo spašavanje Europe, nego spašavanje samoga kršćanskog svijeta – i obrana njegove sposobnosti da naviješta Krista svim narodima na zemlji.

Kako bi zahvalili Blaženoj Djevici Mariji, kojoj su europski narodi molili krunicu i od koje je tako žarko tražena pobjeda, papa je dodao naslov Auxilium Christianorum [Pomoćnica kršćana] u njezine litanije i proglasio dan pobjede, 7. listopada, blagdanom Gospe od Pobjede. Kasnije je ovaj blagdan preimenovan u čast Gospe od Ružarija.

Još jedan osmanlijski napad

Iako je Sredozemlje sada bilo sigurno, Osmanlije će napasti ponovo. U srpnju 1683. započela je opsada Beča, a grad je bio okružen velikom i snažnom muslimanskom vojskom koja je došla po osvetu. Ali ponovo, kao i kod prve opsade Beča, Austrijanci su branili grad koliko god je to bilo moguće (uključujući i pod zemljom, jer su Osmanlije kopali tunele kako bi raznijeli gradske zidine).

Važno je naglasiti središnju ulogu molitve, te duhovne i moralne potpore pružene vojnicima. Veliki Marko iz Aviana, kapucinski redovnik, bio je silan propovjednik, koji je imao presudnu ulogu u ujedinjavanju sila Svete lige protiv muslimanske prijetnje i motivirao iscrpljene vojnike duž bečkih zidina da ustraju naspram otomanskoga napada. Zaista, Marko iz Aviana, kojega je 2003. papa sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim, časti se u mojoj obitelji. Sve do danas, muškim članovima obitelji (uključujući i mene) daje se ime “Marko iz Aviana” u spomen na ovu važnu osobu i njegovu ostavštinu.

Nakon dva mjeseca borbe, Austrijanci su bili iscrpljeni. Preostali su samo jedan ili dva dana prije nego što bi grad bio osvojen. Vrijeme je bilo kritično. U tom trenutku pojavio se poljski kralj, Jan III. Sobjeski, i njegovi moćni i poštovani krilati husari. Ostavio je Poljsku, povjerivši zaštitu svoga kraljevstva Djevici Mariji (sve do danas Djevica Marija ima naslov “poljska kraljica”). Poljaci su bili gorljivi katolici, vjerni papi i veliki branitelji Svetoga Rimskog Carstva.

Kralj Sobjeski i njegova vojska stigli su blizu bečkih vrata kod Kahlenberga i 12. rujna započeli s napadom na Osmanlije, nanijevši im strašan poraz. Ova se pobjeda pripisuje hrabrosti austrijskih branitelja, pod vodstvom feldmaršala grofa von Starhemberga, ključnoj pomoći kralja Sobjeskoga i savezničke vojske, ali iznad svega snažnoj vjeri kršćanskih vojnika, čijemu je Bogu pobjeda u konačnici pripisana. Riječima samoga Sobjeskog, parafrazirajući poznatu izreku Julija Cezara: “Dođosmo. Vidjesmo. Bog pobijedi.” Kao i kod Lepanta, Djevica Marija zazivala se diljem Europe tijekom bitke kod Beča. Papa je kasnije proglasio 12. rujna blagdanom Slatkoga Imena Marijina.

Pobjeda kršćanske vojske kod Beča može se promatrati kao početak stagnacije i pada Otomanskoga carstva. Tijekom XVIII. stoljeća nekoliko bitki omogućilo je Austriji i njezinim saveznicima da potisnu muslimansko carstvo dalje na istok i pri tomu oslobode Mađarsku i Balkan. To je kulminiralo 1820-ih godina ratom za grčku neovisnost. Tako je, počevši s opsadom Beča 1525., tristogodišnji habsburško-otomanski sukob konačno priveden kraju.

Slika bitke kod Lepanta iz XVI. stoljeća, iz zbirke De Agostini.
Lekcija iz Lepanta za naše vrijeme

Četiristo i pedeset godina nakon Lepanta, Europa se suočava s dubokom krizom identiteta i vjere. Poput Europe u XVI. stoljeću, današnja je Europa dubinski loše pripremljena nositi se s pandemijom, imigracijom, rastućim nacionalizmom i vjerskim sukobima. Jürgen Habermas, njemački filozof, čak je govorio o “uljudbenoj krizi”. Jedan razlog za tu krizu jest to što se čini da lako zaboravljamo (ili čak odbacujemo) svoje nasljeđe, svoje korijene, svoju povijest, čak i svoju nedavnu povijest. Zaista, kao što je naš pokojni obiteljski poglavar, moj praujak Otto znao reći: “Ako ignoriramo ili odbacujemo ono odakle smo došli, kako onda možemo znati kamo idemo, jer ne znamo ni gdje smo ni tko smo.” Od bitne je važnosti da Europa “ponovo otkrije svoju dušu”, kako bi ponovo stekla svoj identitet i bolje razlučila svoj poziv.

U vrijeme Lepanta, unatoč nedostatku političkoga i vjerskoga jedinstva u Europi, Don Juan, papa Pio V., čelnici Svete lige i brojni njezini vojnici i pomorci, svi su znali da je bitka presudan trenutak za Crkvu, za njihovo kršćansko nasljeđe, njihovu uljudbu i sâm njihov identitet. Ako se identitet Europe želi ponovo otkriti i ponovo potvrditi u našem vremenu, temeljno je ujediniti se oko europskoga poziva, a to je živjeti u skladu s vjerom koju je primila prije dvije tisuće godina i prenijeti je svijetu, promičući viđenje koje poštuje dostojanstvo ljudske osobe. Upravo kao što su se Sveta liga i Sveto Rimsko Carstvo stoljećima borili u obrani kršćanstva od osmanskih najezda, identitet Europe ne može se razumjeti bez njezina kršćanskog nasljeđa – filozofski, duhovno i kulturno.

Richard von Coudenhove-Kalergi, austrijski političar i filozof, rekao je da je unutar Svetoga Rimskog Carstva “Europa osjećala svoje jedinstvo daleko snažnije nego danas”. Unatoč unutarnjoj podjeli u to vrijeme, zbog reformacije i stalnih borbi za vlast, postojala je svijest o tomu da su dio većeg entiteta. To je mogao biti slučaj samo zbog decentralizacije vlasti, poštivanja lokalne kulture i autonomije mnogih kneževina unutar Carstva. Moglo bi se tvrditi da se načelo supsidijarnosti bolje primjenjivalo u XVI. stoljeću nego u današnjoj Europskoj uniji. Previše se pitanja danas rješava na najvišoj razini radi učinkovitosti. Supsidijarnost, međutim, zahtijeva suprotno: početi od obitelji i lokalnih zajednica. Tek je tada moguće pravo europsko domoljublje koje omogućuje europskim narodima da se ujedine radi višega cilja.

Bitka kod Lepanta i tristogodišnja borba zahtijevali su snažno vodstvo. Danas Europa traži slično vodstvo. U vrijeme Lepanta, vođe su bili nadahnuti snažnim uvjerenjima i hrabrošću. Bili su spremni umrijeti služeći svojoj stvari i svojoj zemlji. Umjesto toga, današnji političari često su motivirani izborima i imaju viziju koja rijetko prelazi četiri ili pet godina. Europi su potrebni državnici: muškarci i žene koji razmišljaju o sljedećoj generaciji, a ne o sljedećim izborima; ljudi poput Don Juana Austrijskoga i blaženoga cara Karla, nadahnuti dubokim osjećajem službe, spremni staviti interese svojih naroda ispred svojih osobnih interesa. Više nego ikada postoji potreba za ljudima koji čuvaju istinu i prenose je drugima, muškarcima i ženama koji su dobro povezani, inovativni i sposobni promijeniti tijek povijesti.

Muškarci i žene XVI. stoljeća bili su duboko svjesni vlastite smrtnosti i živjeli su u nadi života koji slijedi. Poznavali su moć osobne i zajedničke molitve. Vjerovali su da je, unatoč patnjama i smrti, Gospodin s njima. Tijekom bitke kod Lepanta skrivena “vojska” diljem kršćanskoga svijeta mahala je krunicom kao svojim odabranim “oružjem” i zasipala Božje prijestolje molitvama i molbama, s povjerenjem predanima u ruke Majke Božje. Brodovi su vijorili njezin stijeg u znak povjerenja. Budući da se nije mogao oduprijeti molbama svoje Bezgrješne Majke u ime svoje djece, njezin je Sin čuo njihove molitve i, uvijek iznova, kršćanskoj Europi pružio čudesne pobjede, i to kada se poraz činio neizbježnim.

Poruka iz Lepanta tako je poruka izvanredne nade. Današnja Europa ponovo se suočava sa strašnim neprijateljima i naizgled nepremostivim preprekama, mnoge je od njih sama napravila, koje prijete njezinu opstanku. Dok se borimo s brojnim prijetnjama bolesti, ekonomske neizvjesnosti, moralne zbunjenosti, vjerske podjele, pa čak i s istim drevnim neprijateljem nasilna i radikalna islama, neka nas nadahne primjer naših predaka, znajući da Gospodin ne će napustiti one koji se u njega uzdaju.

***

Nadvojvoda Imre von Habsburg-Lothringen je praunuk posljednjega cara i kralja Austro-Ugarske, blaženoga Karla, i njegove žene, službenice Božje, carice Zite. Muž i otac, radi kao glavni partner MultiPlus Finance u Ženevi i osnivač Aliter Investa, tvrtke koja se bavi etičkim investicijskim fondovima. Također je predsjednik Europskoga bratstva.

Obavljeno u The European Conservative, br. 20, jesen 2021. Prijevod M.G.
Poveznica: https://europeanconservative.com/articles/essay/lepanto-450-years-later-hope-for-christendom-in-crisis/

Izvor: Crkva na kamenu

guest
nije obvezno
3 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
3
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x