Published On: Sat, Aug 18th, 2012

LASIĆ: Živimo u raljama demokrature i kleptomanske polit-mafije

BiH je jednostavno tako skrojena država u kojoj je nemoguće izbjeći političku bahatost, međunacionalnu netrpeljivost, rodijačke i kojekakve druge mafijske veze. Političari uvijek obećaju brda i doline, ali bh. narodi i dalje tapkaju na mjestu, dok se gnijezda bh. političara šire. U novom ABCportal intervjuu, uvaženi i cijenjeni profesor teorije i prakse diplomacije i europskih integracija na Filozofskom fakultetu u Mostaru, te bivši diplomat doc. dr. sc. Mile Lasić govori o trenutnoj bh (ne)prilici, sukobu Lagumdžije i Dodika, nezainteresiranosti bh. hrvatskih političkih elita za vanjsku politiku i ugled. Također prokomentirao je i Boyleovu izjavu kako je BiH skrojena s rokom trajanja, ali i europski put BiH…

Profesore Lasiću, svjedoci smo kako su nepune dvije godine od prošlih izbora u BiH prošle u (re) konstruiranju vlasti na svim razinama. Rezultata i pomaka nema, političarima ovakva situacija odgovara, a BiH tapka u mjestu. Kakav rasplet možemo očekivati u ovom kaosu?

Lasić: Osione, gramzljive, razularene političke elite izabrale su –  poslije izbora 2010. – strategiju  „jarca na brvnu“, to jest „zatezanja užeta “, dakle što gore po zemlju to bolje po nas, u svim njihovim feudima. Pripadnici ovog samodovoljnog sloja privatizirali su državu, pa proračuni na svim razinama nisu okrenuti razvoju i produktivnom zapošljavanju, nego raskalašenoj potrošnji nezajažljive a nesposobne javne uprave. Tko se jednom uvalio u  državne institucije živi s malo rada k’o bubreg u loju. Silnici grade dvorce i dveri u multimilijunskim iznosima, ne boje se ni Boga ni ljudi, ničega izuzev suda njihovih stranaka,  dok se  gradovima i selima valja bijeda, ne znade se  je li veća duhovna ili fizička. Kao nekim čarobnim štapićem su još uvijek političke elite u stanju preusmjeriti nezadovoljstva, vjerojatno tako što socijalni i politički mir kupuju raznim sitnim i krupnim korupcijama putem državnih proračuna. I dalje smo, dakle, u čvrstom zagrljaju naših demokraturskih elita. Ma tko dobio lokalne izbore, ili ma kako završilo aktualno preslaganje vlasti, ostajemo tu gdje jesmo – zemlja sklona padu i propadanju. Izgubljene su dvije dragocjene godine u izguravanjima i nadmudrivanjima raznih vrsta, pa se vlast  konstituirala u Federaciji tek „na mišiće“ u ožujku prošle godine, a s mukom na državnoj razini tek početkom ove, da bi odmah uslijedila nova „preslaganja“, s posve neizvjesnim ishodom. Ako uopće ima skorog raspleta, ishod mu se ne može znati bez „Mare gatare“. Štete su nenadoknadive, de facto je zaustavljen ionako spori europski hod BiH ka EU. Sve je stalo, samo administracija raste. I plaće političara. Politika je postala najodvratnije, ali i najunosnije zanimanje. Nikad poslije rata nije bila toliko velika međunacionalna i međuentitetska distanca kao danas. Netko je primijetio kako bi Republika Srpska mogla mirne duše izaći iz BiH, nitko to u Federaciji ne bi primijetio. Uostalom, RS je u tom pravcu napravila neke korake. Ministrica europskih integracija u Vladi RS-a (Željka Cvijanović) u maniru njezina šefa, dodikovski poziva EU da primi u svoje redove samo RS (temeljem ciparskog modela), odnosno da EU napravi plan pridruživanja samo za RS, na što joj je odgovoreno da takvo što nije moguće. Istovremeno Nebojša Stevanović i Igor Radojičić, predsjednici Skupštine Srbije i Skupštine RS-a, govore o suradnji dviju (suverenih) zemalja (Srbije i Srpske). Njima je, također, poznato da RS nije država u međunarodno-pravnom pogledu, nego dio međunarodno priznate države BiH, pa ne ispunjava temeljni kriterij za samostalni nastup u međunarodnim poslovima. Ali, kao da  rezoniraju u Banja Luci i Beogradu, ako može Erdogan govoriti o BiH kao jednoj od trideset i nekoj turskoj „državnoj pokrajini“, zašto ne bi mogli i u Beogradu, ili sutra u Moskvi, govoriti o RS-u kao državi. Ona se, uostalom, i tretira u srpskoj nacionalnoj patologiji kao glavni ratni srpski dobitak u 20. stoljeću, tako nekako zbore i D. Ćosić i M. Ekmečić, i drugi. RS je u međunarodno-pravnom pogledu, ipak, tek  regija s pravom predstavljanja i u Bruxellesu i u Washingtonu, i drugdje. Uostalom, takvih regionalnih predstavljanja je u Bruxellesu svakim danom sve više i to je svakom izvan RS bjelodano jasno, izuzev možda u Sarajevu i Mostaru, u kojima su kvazi-političke elite zaokupljene – poslije besmislenog obračunavanja i raspirivanja i bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma – pravljenjem palijativnog i neiskrenog sporazuma. U potrazi za izbjegavanjem diskriminacijskih izbornih ograničenja koji se tiču „ostalih“, ali i onih koji bi spriječili majorizaciju Hrvata, brojna su otvorena pitanja, ali je apsurdno što se ponajviše napada ideja kohabitacije etničkog i građanskog, nacionalnog i klasnog u tom sporazumu. I tako je to uvijek u sarajevskim unitarističkim krugovima, tobože građanskim, u biti nacionalističkim, čim Hrvati dođu u priliku da budu ponovno tretirani formiranom nacijom ili važnim faktorom u Federaciji. Pitam se, kako to da onima kojima nije smetao sličan sporazum SDP BiH i SDA prije dvije godine sada silno smeta sporazum SDP s HDZ-om? Gdje je tu principijelnost samozvane političke alternative, a gdje bh. civilnog društva? Koje je u pravilu korumpirano, bilo nastrojeno unitarno ili separatistički, samo nije alternativno što bi trebalo biti, čast izuzecima. I to  je porazna konzekvenca dominantnih akademskih unitarističkih i separatističkih narativa, bilo da niječu višenacionalnost BiH, ili BiH dovode u pitanje. Unitarizam bi, dakako, za svakog razumnog čovjeka trebao biti podjednako opasan po višenacionalnu zemlju, kao i separatizmi. Višenacionalni problemi se danas jedino i mogu  rješavati putem  paradigme nenasilja i međusobnog uvažavanja, upravljanjem a ne brisanjem etničkih razlika …

Bi li možda izvanredni izbori bili rješenje za ovakvo loše političko stanje u državi?

Lasić: Čim sam pročitao kako Bakir Izetbegović predlaže izvanredne izbore znao sam da od toga nema ništa. Uostalom, on je prošle godine predložio da se bez ispunjenih preduvjeta aplicira za status kandidata za prijem u EU (što je bilo i nezrelo i  neodgovorno), a nedavno je predložio da se spoje i dijelovi Sarajeva, te još pride tomu da se Kiseljak uvrsti u veliki virtualni sarajevski distrikt. Tako bi opet Sarajevo postalo multietničko, vjeruje Bakir. Sada predlaže izvanredne izbore, iako priznaje da  takvo što nije po zakonu moguće. Moguće bi bilo samo aktiviranjem ovlasti Visokog predstavnika, koje su  „zamrznute“ nakon što se Valentin Inzko obrukao intervencijom u korist formiranja federalne vlasti mimo zakona i dobrih običaja. Teško je vjerovati, međutim, da bi Inzko mogao ponovno intervenirati u korist opcije izvanrednih izbora. Redoviti ili izvanredni izbori ne bi, uostalom, donijeli ništa što nije već viđeno. Zemlja je prosto osuđena na stagnaciju. U BiH su se poslije Daytona  dogodile ciljane krimogene, demokraturske tranzicije kako bi zajednička bogatstva prešla u ruke polit-mafije, koja će još dugo vladati našim prostorima. Ona i može biti otjerana u ropotarnicu povijesti samo putem dolaska pravne države na naše prostore, zbog čega bh. političke elite i jesu u biti protiv približavanja EU. Nužno bi bilo, ipak, raditi na formiranju civilizacijske alternative i europske perspektive, ali se  i u ovoj oblasti osjeća sve manje entuzijazma …

Blokadom državnog proračuna SDA se pokušava izgurati iz vlasti, dok s druge strane dva HDZ-a traže svoje mjesto u federalnoj vlasti. No, uvjeta ne nedostaje. Tako je moguće da i SNSD dobije svoje mjesto u vlasti FBiH te da Lijanovićev Boljitak ostane. Govori li nam to o klasičnom licemjerstvu bh. političara?

Lasić: Iz razloga nužnosti uvažavanja etničke izborne volje u višenacionalnim zemljama, ja sam se – kao i prije dvije godine u slučaju izguravanja HDZ-ova iz vlasti, zapravo ignoriranja izborne političke volje hrvatskih ljudi –  i nedavno u intervjuima pojedinim medijima pobunio protiv izguravanja SDA, čudeći se pri tomu hdz-ovskom utrčavanju u iznuđeni Lagumdžijin zagrljaj. Ali, nikakvih velikih protivljenja ovoj Čovićevoj avanturi nije bilo u Mostaru, a neovisne poput mene nitko i ne šljivi ni za što. Problem je, dakle, u tome što unutar svih političkih stranaka sljedbenici srljaju slijepo za vođom, vjerujući u vođinu providnost. Ja sam, dakle, bio i ostao načelno protiv suradnje s glavnim proizvođačima kriza u protekle dvije godine, dakle sa SDP-om (zaboravimo na trenutak problematičnu suradnju sa SBB-om, ili SNSD-om), jer on mora biti kažnjen kako bi potom ozdravio. Socijaldemokratskoj opciji tek predstoji otrežnjenje, pred njom je tek njezin Badgodesberški kongres (1959.), kako bi po uzoru na njemačke socijaldemokrate kazala definitivno zbogom nasilnim metodama i revolucionarnim iluzijama. U pravu ste, ovdje se radi i o licemjerstvu i o makijavelizmu sviju i velikih razmjera, a ne o principijelnoj i poželjnoj kohabitaciji građanskog i etničkog, što bi već kao zagovornik konsenzualne politike (i svekolikih inter-kulturacija) pozdravio. Radi se, dakle, i o demonstraciji deformirane, javašluk konsocijacije, koja s oprobanim konsocijacijskim iskustvima švicarskog tipa (Konkordanz ili suglasnom demokracijom) nema skoro nikakva dodira …

Na Lagumdžijinu instrukciji BiH je na sjednici Opće skupštine UN-a podržala Rezoluciju o Siriji premda Predsjedništvo BiH nije iznijelo službeni stav kako nalaže Ustav. Naime, Izetbegović i Lagumdžija su to odradili ‘po svome’. Otkud sada ta kombinacija dvojca iz različitih tabora?

Lasić: Ma koliko Lagumdžija bio loš ministar vanjskih poslova, ili Izetbegović blijed političar i nikakav državnik, ovdje su njih dvojica više u pravu od njihovih stvarnih ili fingiranih oponenata iz RS-a. Istina je, naime, da je Predsjedništvo BiH zauzelo već ranije principijelan stav da BiH  u osjetljivim pitanjima vanjske politike slijedi politiku i odluke EU gremija, kao i da je o sirijskom pitanju već ranije zauzimalo stav osude. BiH se, dakle, glasovanjem za Rezoluciju o Siriji u UN-u našla u društvu u kojem je časnije biti, nego biti protiv ili suzdržano u sirijskoj drami koja podsjeća na našu vlastitu od prije 20 godina. Ali, problem ostaje, BiH nema jedinstvenu, nego sljedbeničku vanjsku politiku, jedanput se slijede Rusi, drugi put Turci, treći put Amerikanci ili Europljani. Zaoštreno iskazano, bh. vanjsko-politička služba je – izuzev časnih izuzetaka – skup niškoristi, tatinih sinova i kćerki, leziljebovića velikog formata. Inače, svaka zemlja koja ozbiljno teži ka euroatlantskim integracijama ima potrebu za specijalistima za eurointegracije, i NATO,  pa bi MVP trebalo modernizirati u tom pogledu.  U drugim zemljama se u trenutku približavanja EU osniva u pravilu i posebno ministarstvo za integracije ili se proširuje postojeći MVP, ali kod nas je na čelu Sektora u MVP-u za zapadnu Europu bivši tjelohranitelj Alije Izetbegovića, mašala. Ako se  neće skoro u EU, da se malo našalim, MVP bi trebalo svesti samo na odjel za konzularno-pravnu zaštitu u Sarajevu i konzularna predstavništva u onim zemljama u kojima živi veći broj građana BiH. Tako bi se barem smanjio prostor za šepurenje narcisoidnih osoba…

Radmanović i Dodik su podignuli glas protiv takvog bahatog ponašanja i traže njegovu smjenu. Dodik je to prokomentirao i riječima: “Danas Sirija, sutra Srbija, prekosutra Kosovo”. Čini se kako je Dodik ovog puta u pravu?

Lasić: Kada bahati govore o bahatosti, nije im baš puno vjerovati. Ali, ovaj put dijelom i jesu u pravu, jer je bolje u Predsjedništvu BiH ne donositi nikakve odluke nego one koje razotkrivaju politički  jad i bijedu naših političara i njihovih tzv. vanjskih politika. U cijeloj stvari je dobro jedino što su Lagumdžiji malčice uvrnuti rogovi, kako bi konačno shvatio da nije kao MVP kreator, nego tek onaj koji provodi vanjsku politiku BiH.

Kada malo pažljivije gledamo sa strane stječe se dojam kako su dva HDZ-a i ostale hrvatske političke elite trenutno izvan svih događanja. Svjesno ili ne, kao da ih to ne zanima?!

Lasić: HDZ-ovi nisu nikad ni bili zainteresirani za izgradnju hrvatske komponente u bh. vanjskoj politici. Do danas se, zapravo, provlači ratni i poratni voluntarizam u vrhovima HDZ-ova glede važnosti vanjske politike za položaj bh. Hrvata, ili za izgradnju uljuđene BiH. Ako netko slučajno i izraste iz njihovih redova u pristojnog diplomata biva brzo potrošen, ili sklonjen. Kao da još uvijek vrijedi ona Jelavićeva nevjerojatno provincijalna uputa: klonite se kontakata s predstavnicima međunarodne zajednice! Potom je uzaludno prosvjedovati što bošnjački kadrovi u diplomaciji u pravilu prosipaju unitarističke ublehe o BiH, ili Srbi šire svoje separatističke iluzije o državnom trošku. Uostalom, nije slučajno što Amerikanci tek ovih dana počinju razumijevati kako je BiH višenacionalna zemlja, te da Federacija BiH može preživjeti samo ako se Hrvati u njoj tretiraju jednakopravnima, a ne malodobnima …

Politički lideri i predstavnici BiH prihvatili su u Bruxellesu “Mapu puta” kojim žele ići. Do 31. listopada BiH treba informirati Europsku komisiju o mehanizmu koji će uspostaviti u pogledu koordinacije europskih poslova, treba poraditi na promjeni Ustava BiH koji bi bio usklađen sa presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić-Finci”. No, od toga zasad nema ništa. Jesu li bh. predstavnici ponovno izigrali sami sebe i narode u BiH?

Lasić: Nisu oni izigrali sami sebe, kako velite, nego samo narode i građane koje navodno predstavljaju. Ali jesu u Bruxellesu i drugdje izgubili posljednju zeru kredibiliteta, ako su ga uopće imali. U Bruxellesu su im kao zadnju slamku spasa dali „mapu puta“, koja kao najvažnije podrazumijeva izgradnju sustava koordinacije u zemlji, ali oni su izabrali „preslaganje vlasti“ i odustajanje od bilo kakvog puta. O balkanskim se silnicima, dakle, u velikom svijetu misli sve najgore. Ali, oni i ne mare za takve sitnice, jer su izgradili svoja demokraturska carstva, a poslušno biračko stado ih slijedi bespogovorno, glasuje za njih iz straha da ne bude još gore nego što je već, pa se i nemaju čega bojati …

Božo Ljubić uskoro planira zakazati novi sastanak šestorke, ali kako se čini srpski predstavnici smatraju kako ‘nema uvjeta’ za taj sastanak. Dodik čak nagovještava kako šestorke trenutno nema. Možemo li ipak kakav pomak očekivati?

Lasić: Koliko je do mene doprlo, Dodik je kazao da neće ni dolaziti u Mostar ako na dnevnom redu nije Lagumdžijina smjena. S druge strane, postoje ozbiljne indicije da su dobri ‘drugari Mićko i Zloćko’ inscenirali tzv. sirijsku aferu kako bi popravili rejtinge među svojim sljedbenicima, u svojim stadima. Ozbiljnije govoreći, od sastanka u Mostaru, ili sličnih sastanaka, mogu samo beskrajno naivni očekivati neka rješenja.

Uvijek aktualna tema je i Željko Komšić, koji je napokon istupio iz SDP -a. Među bošnjačkim korpusom on ima veliku podršku. Je li možda na vidiku neka nova stranka s Komšićem na čelu?

Lasić: Nezahvalno je u ovom trenutku spekulirati dokle se stiglo u osnivanju „Građanske stranke“, koju bi trebali predvoditi Željko Komšić, uz oslanjanje na neke druge SDP-ove pobjegulje. Činjenica je, pak, da u Sarajevu i nekim drugim bh. gradovima jedan broj ljudi politički misli i osjeća BiH na sličan način kao Željko Komšić. To je njihovo legitimno pravo, uključivo i iluziju da o sebi misle kao boljem političkom dijelu BiH. Utoliko je dobro da su maske pale, te da na izbore izađu i oni koji se otvoreno zalažu za nad-nacionalni, integrativni koncept. Njih je uzalud podsjećati na Benjamina Kallaya ili tragična jugoslavenska unitaristička iskustva. Nemoguće ih je razuvjeriti, dakle, da principijelno nije spas u višenacionalnim zemljama u eliminiranju ili nijekanju nacionalnih razlika, nego u transnacionalizacijama i interkulturacijama u europskom ambijentu i kontekstu. Uostalom što o „fenomenu Komšić“ mislim objasnio sam i u nedavnom komentaru (Ž. K. je politička fatamorgana) koji je izazvao bijes upravo na tzv. građanskoj sceni. Ponovno sam proglašen nacionalistom, a makar moji studenti znaju kako su takve optužbe apsurdne. Oni znaju da se osjećam de facto multikulturalnim građaninom svijeta, istinskim anti-nacionalistom, dakle interkulturalistom, pa mogu razumjeti potrebu i za građanskom artikulacijom u BiH. Najradije bih joj se pridružio kad ne bi neskriveno zagovarala unitaristička rješenja. No, ne mogu prihvatiti logiku, retoriku i politiku koja niječe nacionalnu i kulturološku plurimorfnost BiH. Ona je skoro jednako odurna kao nekadašnje JUL-ovsko sufliranje Miloševićevoj Socijalističkoj partiji, pa je utoliko slično ovovremeno poimanje tzv. građanskog bosanstva s nekadašnjim artikuliranjem tzv. vojnog jugoslavenstva (Predrag Matvejević). BiH mogu, dakako, povući naprijed njezini multikulturalni građani, iz sviju njezinih nacija, uključivo i „miješanci“, ili oni koji se jednostavno smatraju Bosancima i Hercegovcima, ali samo ukoliko postanu svjesni nužnosti izgradnje konsenzualne kulture u višenacionalnoj zemlji BiH. Ali, ne može se stići nikud drugdje do u lošu prošlost ukoliko se niječe pravo na potrebu nacionalne i kulturološke afirmacije pojedinih bh. sastavnica. Kada bi se buduća „Građanska stranka“, ili bilo koja druga, recimo „Naša stranka“, utemeljila na respektu bh. političke, kulturološke, vjerske i nacionalne plurimorfnosti (pojam podrazumijeva i uzimanje i davanje, ali ne i negiranje), imali bi moju punu podršku. Bilo koje stranke, koje su ignorantske prema bh. plurimorfnoj kompozitnosti, koje su (ne)skriveno unitarističke provenijencije, ne mogu biti alternativa, nego tek još jedna, već viđena iluzija. Uostalom,  Željko Komšić  će se o njegovoj političkoj budućnosti izjasniti početkom rujna. Pri tomu ne treba zaboraviti, Komšića bi rado vidjeli u svojim redovima i vodeći ljudi SDU BiH i Naše stranke, što se da vrlo dobro razumjeti s obzirom na njegovih osvojenih skoro 340.000 glasova na prošlim izborima.

Kao bivšeg diplomata i profesora europskih integracija zanima nas vaše mišljenje i komentar na izjavu Francisa Boyla, američkog sveučilišnog profesora, ali i prijatelja BiH, koji je izjavio kako je Daytonski sporazum stvorio zemlju koja je nefunkcionalna i koja će se sama urušiti. Stoji li njegova izjava da EU i SAD ne žele državu BiH?

Lasić: S prvim dijelom Boyleove izjave lako se složiti. BiH je – zahvaljujući Daytonskom sporazumu – primjer  „nedovršenog rata“ ili „zamrznutog konflikta“, pa se političke bitke vode i u miru kao i u ratu oko istih pitanja, samo drugim sredstvima. Profesor Boyle je američki državljanin, pa bolje od mene zna što SAD žele od BiH. Meni se čini, ipak, da SAD imaju danas manje iluzija o BiH, nego što su ih imale u ratu i poslije rata. No, siguran sam da  je dio izjave profesora Boylea kako EU ne želi državu BiH  neodrživ. EU želi i dalje, dakako, vidjeti BiH u svojim redovima, ali samo reformiranu i demokratiziranu, tranzitiranu. Što će joj, uostalom, zemlja koja ne zna govoriti „jednim glasom“, koja je postala jedna od posljednjih europskih oaza polit-mafije? Nije, dakle, do EU, na nama je krivnja, u prvom redu što smo se bez otpora prepustili našim polit-mafiozama i kleptomanima…

ABCportal.info (Ivan Kraljević)