Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, ponovo je sjeo za svoju omiljenu klavijaturu političkih etiketa i udario po svom starom poznaniku – Zoranu Milanoviću. U najnovijem verbalnom performansu, Bakir nas je obogatio dijagnozom političkog i karakternog puta hrvatskog predsjednika, pa nas je, poput mudrog proroka, obavijestio kako se Milanović iz “Titovog omladinca” pretvorio u, citiram, „ustašu“. Ne više u „nacionalistu“ ili „desničara“, nego – „ustašu“.
I to, naravno, nije bio lapsus. Nipošto. U SDA, čini se, ta riječ dolazi kao paket dobrodošlice na političkoj sceni, poput šećera uz kavu. Jer, znate, u njihovom rječniku nema ničeg lakšeg nego Hrvata, posebno politički aktivnog, nazvati ustašom. To je postala neka vrsta stila – kao da netko u BiH može steći licencu za javni diskurs samo ako ima spremnu etiketu „četnik“ ili „ustaša“ u džepu.
Bilo jednom u Sarajevu
Da je ovo neka nova praksa, mogli bismo razumjeti. Politički lideri nekada ispale glupost, svi smo mi samo ljudi. No, ovo nije slučajno. Ovo je dio šire, dugo njegovane kulture političke diskvalifikacije u kojoj SDA briljira. Oni su ti koji su još jučer svima nama prodavali priče o suživotu, pomirenju i jedinstvu. A danas? Danas je lakše Milanovića nazvati ustašom nego dokazati da su Bošnjaci posljednjih deset godina imali saveznike u regiji.
No, zanimljivo je kako Izetbegović nije izabrao nekog manje utjecajnog, nekog koga ne bi mogao sutra vidjeti na sudu. Jer ovo što Bakir izjavljuje nije ništa drugo nego – da se izrazim riječnikom SDA – pravno utuživo. Da, Bakire, nije riječ o običnoj etiketi: kad nekog nazoveš ustašom, to nosi pravne posljedice. Ili bi barem trebalo.
Jesu li svi Hrvati već unaprijed NDH?
I dok Izetbegović lamentira o “rigidnom desničaru” i „ustaši“ Milanoviću, ne mogu a da se ne zapitam: što bi Bakir mislio o Franji Tuđmanu, Ivi Josipoviću ili, štajaznam, Milanu Bandiću? Jesu li i oni, u njegovim očima, „ustaše“? Ako Milanovića, jednog od najprogresivnijih političara na hrvatskoj sceni, SDA etiketira kao „ustašu“, tko uopće ostaje izvan tog užasnog imaginarija NDH?
Hoćemo li sutra, recimo, slušati Bakira kako Dinamo proglašava “ustaškim klubom” jer su na utakmici imali pjesmu Marka Perkovića Thompsona? Hoćemo li čuti kako je hrvatski jezik „ustaški“ jer nije posudio dovoljno turcizama?
SDA-ova praksa opasnog relativizma
Nije problem samo u tome što SDA voli dijeliti etikete. Problem je u tome što time obezvređuju ozbiljne pojmove poput “ustaštva”. Kada Milanović, unatoč svom često iritantnom i direktnom stilu, dobije takvu etiketu, onda je jasno da te riječi više nemaju nikakvu težinu. Nisu ni uvreda, a kamoli politička kritika. Postale su obično oružje za političke protivnike. A s takvim oružjem, nema pomirenja, nema suradnje, nema napretka.
Zaključno: gdje smo danas?
Ako je cilj Bakira Izetbegovića bio da nas podsjeti koliko SDA nema nikakvu strategiju osim besmislene retorike – uspio je. Ako je htio pokazati kako se bošnjačka politika sve više izolira – svaka čast, Bakire. Ali ako je htio uvjeriti nas, Hrvate, da je SDA partner za suradnju, onda se prevario.
Jer ovo nije samo verbalni sukob. Ovo je simptom jedne dublje političke krize u kojoj SDA misli da će etiketiranjem drugih prekriti vlastite slabosti. A znaš što, Bakire? To ne funkcionira.
Hrvatska je svakako daleko od NDH. A sudski proces? E, to ćemo vidjeti. Jer čak i kad se šalite, Bakire, sudske tužbe nisu baš najzabavnija tema.
Napomena: Stranka koja je izdavala lažne putovnice Bin Ladenu i Abu Mealiju, članovima Al Qaede, je, jasno, teroristička stranka. Ne postoji niti jedan musliman u BIH koji će javno reći da SDA nije teroristička stranka. Svi to znaju. No ni OHR a ni USA još uvijek nisu zabranili djelovanje SDA-u niti su sve članove te stranke stavili pod sankcije, a morali su. Oni u BIH sankcioniraju po posve drugoj logici. Dakle možeš avionom ubijati po WTC-u i nećeš pod sankcije ali ako se u BIH opireš nametnutim zakonima koji su uz to protuustavni, onda si opasan za USA. Znaju li ovo građani SAD-a?
wpDiscuz
