Mujica, bivši predsjednik Urugvaja i njegovi suborci znali su što će sa slobodom pri izlasku iz zatvora, za razliku od zatvorenika u Titovim zatvorima, koji su, po izlasku sa robije, ostajali trajna uspomena svoga vremena, ali svoj vrijednosni sustav nisu uspjeli pretvoriti u novi, prepoznatljiv u cijelom svijetu, kaže redatelj Emir Kusturica.
”Ono što je meni najzanimljivije jeste da smo na ovoj geografskoj širini vidjeli čovjeka koji se bavi politikom i koji spominje riječi ’sloboda‘, ’dostojanstvo‘, ’ljudskost‘, ’čovječno ponašanje‘ i sve ono što je iz retorike naših političara ispalo davno, negdje između dva rata. Čini mi se da naši političari u svoj diskurs ne uključuju uopće više riječ sloboda, jer ona poprima tržišno značenje“ rekao je redatelj Emir Kusturica na predstavljanju knjige ‘Sjećanja zatvorenika’ Josea Mujice, donedavnog predsjednika Urugvaja.
Mujica je, prema Kusturičinim riječima, čovjek koji duboko proživljava svijet i koji je uspio da svoje domaćine, osobitom duhovitošću, iako govori na španjolskom, prenese u sferu u koju je želio.
Podjela između komunizma i fašizma
Njegova ideja slobode, kaže Kusturica, nije teoretske prirode.
”On kaže da mu je žao što, kada je govorio o slobodi, nije govorio o kalibrima koji se koriste u osvajanju slobode. Zašto ovo spominjem? Zato što je Urugvaj zemlja, kao i većina latinoameričkog svijeta, uvijek podijeljena između komunizma i fašizma“, smatra Kusturica.
Fašizam je ideologija imanentna kapitalizmu, objašnjava Kusturica, i kao primjer za svoju tezu navodi organizaciju ‘Stay behind’, koju u svojoj posljednjoj knjizi spominje nedavno preminuli talijanski pisac Umberto Eco. Ova organizacija nastala je 1944, nakon što su savezničke trupe ušle u Italiju i bila je sastavljena od bivših fašista.
‘State behind’ je formalno postojala do kraja šezdesetih godina, a bila je aktivna širom Europe, od Norveške do Italije. Njezine aktivnosti su javnosti bile poznate kao djelovanje Crvenih brigada, kaže Kusturica.
”Dakle, kada smo slušali priču da su Crvene brigade djelovale po Europi i ubijale nedužne političare, to u stvari nisu bile Crvene brigade. To je bila upravo organizacija koja je stvorena paralelno sa usponom NATO-a, koji je bio osnovna stanica tih oružanih grupa. Vjerojatno, kada govorimo o svjetskim paralelnim vrijednostima, da ta vrsta ‘State behind’ koja je u Europi djelovala veoma uspješno, tamo (u Urugvaju) je postojala također kao trajna vojna organizacija koja je u jednom trenutku iskoristila priliku i zadala Urugvaju vojni režim“, kaže Kusturica.
Urugvajska elita je krajem šezdesetih godina, povezana sa ovom organizacijom u svojoj zemlji urušila čitav sustav, smatra Kusturica. Za Kusturicu, ključna točka biografije Josea Mujice i biografije njegovih suboraca je ideja da su bankari zločinci, a da su pljačkaši banaka samo mali izvršitelji, netko tko može biti amnestiran od kriminala.
”To je velika ideja koja u našem vremenu pokazuje, da su sve banke u stvari pljačkaške i da postoje da bi držale planet u ropstvu i da bi nanijele veliku štetu. Kome? Stanovništvu“, kaže Kusturica.
Iz Titovih zatvora trajna uspomena svoga vremena
Prema njegovim riječima, između urugvajske i srpske povijesti postoji jednakost zbog koje se grupa ljudi okupljena u Andrićgradu lako identificira sa Mujicom. Bivši predsjednik Urugvaja i njegovi suborci znali su što će sa slobodom po izlasku iz zatvora, za razliku od zatvorenika u Titovim zatvorima, koji su, po izlasku sa robije, ostajali trajna uspomena svoga vremena, ali svoj vrijednosni sustav nisu uspjeli pretvoriti u novi, prepoznatljiv od Sjeverne Amerike do Japana.
”To je ono što mi se čini posebnim i značajnim, što se srećemo sa knjigom koja govori o stradanju utamničenih ljudi koji su, kada su izašli na slobodu i kada je sloboda došla do njih, mogli da je pretvore u dobit svog naroda i u vlastitu dobit, što nije naš slučaj. Naši utamničeni uglavnom su trpjeli, patili se i na kraju jedva ispisali poneku knjigu, a njihova patnja nije pretvorena u ono što je Urugvaj dobio Mujicom, odnosno zatvorenicima koji su između 8 i 13 godina proveli zatvarani, ponižavani i na najdivniji način preživljavali. Učili su da govore sa mravima, razgovarali sa zidom, imali ideju da je svaka pročitana knjiga najbolja kada se ponovi u sebi, ali je neviđena snaga koju smo čuli kada je Mujica rekao da se zahvaljuje kamenu, nebu, zemlji i mramoru, što je molitva koju je povukao negdje iz Anda, ona crta koju mi imamo, a koja vezuje čovjeka. Vezujući ga sa zemljom, automatski ga vezuje sa slobodom“, objašnjava Kusturica.
Kusturica ovu knjigu preporučuje kao knjigu o slobodi zato što su posljedice Mujicine trpnje pretvorene u jednu veliku dobit.
”Tko bi čuo za Urugvaj da nije bilo čovjeka koji je uspio da za tabloide bude najsiromašniji predsjednik, a u stvarnosti da bude jedan od najbogatijih predsjednika koji su se ikada pojavili u sekularnom političkom životu; odnosno, čovjeka koji nas uči i kaže, slušao sam ga kada je otvarao jednu tvornicu koju su privatizirali radnici: ’Ne jurite za novcem, nego jurite za životom. Ako budete jurili za novcem, nećete imati vremena za život‘. To su male filozofske vinjete koje znače više od tona i tona izgovorenih riječi modernih filozofa koji su preplavili Zapad i koji izgovaraju neke smjele riječi, a koje nas odvode od glavne teme“, kaže Kusturica.
Tko god dođe u Urugvaj, dodaje Kusturica, može se uvjeriti kako je divno kada jedan narod diše zajedno sa svojim predsjednikom.
”Najteže mi pada što za svoga stoljeća nisam imao političara tog kova i velika je, možda i najveća šteta za nas što nismo u nekom boljem vremenu, kao što je bilo u Srednjem stoljeću, mogli se poistovjetiti s našim političarima sto posto i uživati u činjenici da ih volimo“, zaključuje Kusturica.
Sputnik
wpDiscuz