Published On: Sat, Oct 12th, 2013

KUKIĆ: Ne postoji građansko društvo niti građanska BiH

Građanska država i građansko društvo ovdje nakon 1990. godine nikada ni nisu postojali. BiH, naime, u prethodnih četvrt stoljeća, sve prepoznatljivije klizi u zemljopisni okvir unutar kojeg se, više mehanički nego organski, dodiruju tri etnodruštva. Privid, pak, da sve to i nije tako, da se u svemu tome dade prepoznati i elemente zajedničkog, bh. društva, stvara tanki društveni sloj – pripadnika nacionalnih manjina i nacionalno neopredjeljenih, prije svega, te osoba koje se, uz priznavanje i njegovanje svoga nacionalnog identiteta, otvoreno suprotstavljaju jednoj feudalnoj civilizacijskoj pomahnitalosti.

Razgovarao: Jurica Gudelj l Oslobođenje

Vjerujete li da će sedmorka u sljedećih nekoliko dana doći do rješenja, odnosno modela, provedbe presude Sejdić-Finic?

Da bi se o bilo kakvom modelu moglo govoriti, na modelu se mora raditi. U konkretnom slučaju, pak, o rješenju povodom presude Sejdić-Finci nitko i ne razgovara. Na sonu je, naprotiv, sasvim drugi, slučaj kojeg sam nedavno metaforički označio kao „slučaj Komšić“ – slučaj preko kojeg se nacionalisti pokušavaju na duže vrijeme čak i ustavno osigurati.

Nisu, međutim, problem nacionalisti. Pa, njihova je filozofija, ali i strategija i taktika, dešifrirana prije četvrt stoljeća. Ali, jesu mi problem mnogi drugi. Problem mi je, recimo, način na koji čitavoj priči pristupa SDP. Uostalom, pogledajte i sami. U svim razgovorima povodom navedene presude ni ova stranka se ne napreže u isti položaj dovesti bh. građane – iako, tobož’, u ime njih istupa. Dapače, i SDP – valjda kako bi sankcionirala nelojalnost svoga bivšeg dopredsjednika – upire u kola „slučaja Komšić“ i izravno participira u etničkoj strukturaciji bh. društva na tri zasebna društvena segmenta.

Problem mi je, potom, i ponašanje EU. Sud u Strasbourgu je, naime, evropski, dakle sud Vijeća Europe. Logično bi, sukladno tome, bilo očekivati da se institucije EU uprežu iz petnih žila kako bi članice Vijeća Europe natjerale na poštivanje njegovih presuda. A što radi gospoda Fuele, Sorensen i ostali? Zbog rješenja, koja s presudom suda u Strasburgu nemaju nikakve veze, javno demonstriraju svoje zadovoljstvo onim što su lokalne poglavice u Bruxellesu postigli – i što će, nadaju se, definitivno uobličiti narednih nekoliko dana. Što na to reći? Jedino moguće – evropskoj bulumenti je stalo samo da se nešto događa, da se nešto dogovori, da se stvori privid kako je udovoljeno evropskoj pravosudnoj instituciji… A koliko to ima veze i s tom institucijom, i s evropskom tradicijom i s univerzalnim vrijednostima, e to, više – ako dobro razumijem – nije relevantno ni Evropi.

Što mislite da će se desiti ako se presuda ne provede?

Zbog onoga što već rekoh na Vaše prvo pitanje, presuda se, barem u narednih nekoliko mjeseci, neće provesti. Jer, o njoj se zasad, što se merituma tiče, i ne razgovara. Čitava priča je, naime, reducirana na samo jednu dimenziju – izbor člana državnoga predsjedništva. A presuda u slučaju Sejdić-Finci tretira ista građanska i ljudska prava i traži puno korjenitije ustavne zahvate od načina kako birati Predsjedništvo BiH. No, i tako reducirana, priča koju u vezi s presudom zaokružuju bh. političari nema baš nikakve veze s položajem nacionalnih manjina i građana koji se ne nominiraju pripadnicima triju konstitutivnih naroda.

Što će se, velite, dogoditi ne provede li se ova presuda? Ništa spektakularno. Toga je, po mom dubokom uvjerenju, svjestan i Milorad Dodik. I zato tako bahato, gotovo pa kaubojski nastupa – i kad je unutarnjopolitička, i kad je međunarodna politička pozornica po srijedi.

Hoće li se provedbom presude Sejdić-Finci uistinu riješiti i hrvatsko pitanje u BiH?

E, sad smo na pravom terenu. Presuda Sejdić-Finci tretira građanska i ljudska prava pripadnika nacionalnih manjina i nacionalno neopredjeljenih građana BiH – tzv. manjinskih grupa. A ovdje se uporno, i tim povodom dakako, operira s rješavanjem hrvatskog pitanja u BiH. To, dakako, ne znači da sam protiv razgovora i o hrvatskom pitanju. Potpuno suprotno. Ali, protiv sam svih rješenja koja, pozivajući se na rješavanje tzv. hrvatskog pitanja, među građanima ove zemlje koji se izjašnjavaju Hrvatima, uvode unutaretničku diskriminaciju. Jer, sva rješenja kojima se operiralo do sada – a od toga ne odstupa ni netom usuglašeni prijedlog dva HDZ-a kojeg sam imao priliku pogledati pred ovaj razgovor – zapravo u sebi nose podjelu Hrvata na građane prvog i građane drugog reda. Takva unutaretnička segregacija, koja zarad hercegovačkih žrtvuje sve ostale Hrvate ove zemlje, ne može dobiti i moju potporu.

Sarajevski analitičari upozoravaju kako će provedbom ove presude nestati ”građanske” BiH. Slažete li se s tim ocjenama?

Građanska država i građansko društvo ovdje nakon 1990. godine nikada ni nisu postojali. BiH, naime, u prethodnih četvrt stoljeća, sve prepoznatljivije klizi u zemljopisni okvir unutar kojeg se, više mehanički nego organski, dodiruju tri etnodruštva. Privid, pak, da sve to i nije tako, da se u svemu tome dade prepoznati i elemente zajedničkog, bh. društva, stvara tanki društveni sloj – pripadnika nacionalnih manjina i nacionalno neopredjeljenih, prije svega, te osoba koje se, uz priznavanje i njegovanje svoga nacionalnog identiteta, otvoreno suprotstavljaju jednoj feudalnoj civilizacijskoj pomahnitalosti.

Kako gledate na posljednja stranačka preslagivanja, odnosno nastanak novih stranaka Željka Komšića i Živka Budimira te na raskol u HSP-u?

Što se HSP-a tiče, osobno vjerujem kako je njegova politička priča uglavnom završena. To će, već sad je izvjesno, pokazati i naredni parlamentarni izbori a, u još radikalnijoj formi, naredni općinski izbori. Kad su u pitanju ovi prvi, izbori 2014. godine, moja je procjena da HSP neće ući niti u entitetski parlament, a ni u županijske skupštine – pa ni zapadnohercegovačku, gdje joj je uporište bilo najjače. To, dakako, ne znači da će pasti i ideja pravaštva, ali će doći do još jednog preslagivanja unutar ionako šarolikog pravaškog spektra.

Što se, pak, Demokratske fronte i Stranke pravde i povjerenja tiče, u pitanju su stranke koje imaju šansu. Hoće li je, međutim, i iskoristiti, ostaje da se vidi. Osobno držim da su mogućnosti Demokratske fronte izuzetno respektabilne zbog karizmatičnosti njezina lidera. Građanima ove zemlje, najjednostavnije, je ko sunce potreban nekompromitiran, nekorumpiran, ali i lider koji govori u ime ljudi, u ime socijalno obespravljenih, u ime mase kojoj je do „guše“ nacionalnog manipuliranja zastrašivanjem od drugih. A prototip takve osobe je upravo Željko Komšić. No, sam on nije i dovoljan. Bit će potrebno mnogo operativnog rada čitavog njegovca tima – i izbjegavanje realne opasnosti da se za vlak zakače oni kojima je kačenje i najjača osobina jer bi to moglo izazvati razočaranje i kontraefekte.

Mogućnost ima i Budimirova Stranka pravde i povjerenja. U pitanju je, ako dobro razumijeh, konzervativna politička opcija –  što, samo po sebi, ne mora značiti ništa loše. No, bude li Budimir gradio strategiju stranke na ideji da preotme članstvo i glasače HSP-a – a ima znakova da ima i toga – njegova najavljena građanska orijentacija bi mogla doći u velika iskušenja. I, umjesto građanske to bi, u konačnici, moglo završiti u nacionalnoj opciji. A tamo, iskreno, i nema nekog prostora. Ne mora, dakako, značiti da sam sve to baš  najbolje i „prožvakao“. Ali, ako bi ovakav dojam poslužio kao upozorenje gospodinu Budimiru na povećan oprez, bilo bi mi drago.

Ima li današnji SDP ikakve veze sa socijaldemokracijom?

Bio bi grijeh na takvo pitanje i potvrdno odgovoriti. SDP je i dalje najsnažnija stranka socijaldemokratske provenijencije. Siguran sam, recimo, da najmanje dvije trećine članstva živi iskreno socijaldemokratsku ideju. Siguran sam, potom, da je taj dio članstva ove stranke danas i sam u previranju što učiniti – ostati i čekati ili otići. Zašto? E to je ključno pitanje. Po mojem dubokom uvjerenju, zbog činjenice da je krajnje upitno ponašanje vodstva SDP-a. To ponašanje je, što se mene tiče, nakon posljednjih izbora bilo opterećeno kojekakvnim vrludanjima, pa i koketiranjem s etnonacionalnim filozofijama. A sve to će ostaviti traga – na SDP, prije svega, čiji će se broj glasova u odnosu na prethodne parlamentarne izbore najmanje prepoloviti. No, posljedice će trpjeti i socijaldemokratski pokret. Amortizirati ih, dakako, može jedino gospodin Komšić i njegova Demokratska fronta, pod uvjetom dakako da iduću godinu dana ulože puno i energije i operativnog rada. U protivnom, žetva SDA bi mogla biti najplodnija do sada.

I sami ste bili bliski SDP-u, Lagumdžija Vas je bio kandidirao za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Biste li ponovno surađivali s Lagumdžijom i SDP-om?

S Lagumdžijom i njegovim užim timom – definitivno ne. S SDP-om, pod uvjetom da ga vode neki drugi ljudi – uvijek. Jer sve moje političke simpatije i cjelokupna moja politička ljubav su usmjerene ideji socijalne demokracije.

Platformaška Vlada FBiH bila je najavljivana kao najbolja do sada, no jako se brzo urušila sama u sebe. Tko je najodgovorniji za totalni političko-pravni nered u FBiH?

Uvijek je, po prirodi stvari, najodgovorniji onaj tko je u jednoj zajednici većina. Shvati li se, dakle, federalna vlada kao zajednica, tim, 50% njezina kapaciteta nosi SDP. S druge strane, SDP je jedini koji je obećavao promjene. Svi ostali su zagovornici kontinuiteta. Jesmo li, međutim, promjene i dobili? Da, ali nagore. Imamo pravi kaos, totalni nered – ambijent koji je bogomdan za kriminalce i probisvjete svih boja. Odgovor o odgovornosti izvucite sami.